Veseli se Herceg-Bosno, pred nama je pobjeda

Izdvajamo

• Ukoliko Izetbegović i Čović do polovine sljedeće godine, kako je najavio Izetbegović jučer u Briselu, uspješno riješe tzv. hrvatsko pitanje, možda im je najbolje da zagrljeni zapjevaju pred tunelom na Ivanu onu čuvenu pjesmu koju smo kao djeca pjevali. Mi smo braća poderanih gaća, ko nas dirne, jebo li ga ćaća. Onako svezanih zastava. Kao nekad.

Povezani članci

• “Brzi odgovor 21”: Američki vojnici danas stižu u Sarajevo
• Edward Ferguson: Republika Srpska. Tu je i biće tu. Možemo li sada dalje?
• Profesionalnim osposobljavanjem do kvalitetnijeg života
• Koalicija “Prvi mart”: Rješavanje konkretnih problema najbolji način borbe protiv SNSD-a
• Masovna grobnica: Posmrtni ostaci Srebreničana na deponiji u Kozluku
• Milenko Blagojević: Nemušti govor šutnje

Bakir Izetbegović ne zna, ili ga nije briga, da u Hercegovini ne postoji osoba koja u bližem ili daljem srodstvu nema nekog bivšeg stanovnika Dretelja i Heliodroma. Zna to vrlo dobro sada, kao što je znao i prije dvadeset i više godina, ali zbog vlastitih političkih ciljeva spreman je po ko zna koji put okrenuti leđa hercegovačkim Bošnjacima.

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović najavio je jučer u Briselu na konferenciji posvećenoj 20. godišnjici Dejtonskog sporazuma da bi se “hrvatsko pitanje” moglo riješiti u prvoj polovini sljedeće godine.

Prvi u Bošnjaka nije jasno precizirao kako bi se to pitanje trebalo riješiti, ali prateći sve ono što se dešava na političkoj sceni BiH zadnjih mjeseci i pticama na grani je, valjda, jasno da se radi o konačnoj legalizaciji i legitimizaciji nečega što, zapravo, nikad nije ni prestalo postojati. Herceg-Bosne.

Koliko god se Izetbegović trudio uvjeriti javnost, prije svega biračko tijelo SDA, koje još uvijek naivno vjeruje da se radi o državotvornoj stranci, da on i SDA nikada neće dozvoliti podjelu BiH na etnički homogene jedinice, previše je činjenica koje ne govore u prilog njegovi tvrdnjama.

Možda u Bakirove slatke priče mogu i povjerovati stanovnici Sarajeva, ali nikako oni koji žive južno od Ivan Sedla i koji svakodnevno na vlastitoj koži osjećaju realnost postojanja Čovićeve federalne jedinice. Ma kako da se ona zvala.

Kada je prije skoro pet godina tadašnji federalni Premijer Nermin Nikšić ušao u krug mostarskog Aluminija, nastao je šok. Jer sve do tada bilo je nezamislivo da čak i novinari iz Sarajeva priđu Aluminiju, firmi u većinskom državnom vlasništvu koja je služila isključivo hrvatskim političkim interesima ili da budem precizniji, političkim interesima jedne stranke i jednog čovjeka. HDZ-u i Draganu Čoviću.

Čović se tada uhvatio za glavu i javno zakukao kako nije bio takav dogovor između njega i Izetbegovića, a dogovor je bio da se u poslovanje javnih firmi sa sjedištem u Mostaru smije mješati isključivo ON, kao bogomdani predstavnik hrvatskog naroda. Sa istim problemom se kasnije susreo DF-ov ministar Reuf Bajrović zbog čega je u konačnici i pukla koalicija s DF-om.

Zadnjih mjesec dana ponovo se aktivirala priča o Mostaru kao glavnom gradu Federacije, što su čelnici HDZ-a zdušno pozdravili, a ne bune se previše ni u SDA. Iako se i jedni i drugi prave kao da je to nešto novo i revolucionarno, nešto što će donijeti konačan prosperitet stanovnicima Mostara, ideja je zapravo stara koliko i sama Federacija. Idejni tvorac te idiotske ideje je današnji stanovnik Haga Jadranko Prlić, koji u zemlji tulipana izdržava kaznu po prvostepenskoj presudi od 25 godina zatvora za udruženi zločinački poduhvat.

Bakir Izetbegović ne bi imao ništa ni protiv, kako kaže, stvaranja nekoliko megakantona, ali takvi kantoni nisu mogući osim da se stvore na etničkoj osnovi. Jer ne postoji nikakva osnova da se udruže, naprimjer, Zapadno-Hercegovački i Tuzlansko-Podrinjski kanton, već samo Zapadno-Hercegovački i Livanjski, te Tuzlansko-Podrinjski i Zeničko-Dobojski, a to neupitno vodi u stvaranje jednonacionalnih izbornih jedinica u kojima će svako biti na svome, odnosno svako gospodar vlastitog stada.

Bakir Izetbegović ne zna, ili ga nije briga, da u Hercegovini ne postoji osoba koja u bližem ili daljem srodstvu nema nekog bivšeg stanovnika Dretelja i Heliodroma. Zna to vrlo dobro sada, kao što je znao i prije dvadeset i više godina, ali zbog vlastitih političkih ciljeva spreman je po ko zna koji put okrenuti leđa hercegovačkim Bošnjacima.

Ako nekome nije jasno kakvu državu žele Bakir Izetbegović i SDA, neka samo posluša himnu ove stranke koju je za potrebe prvih višestranačkih izbora u BiH otpjevao Esad Mulaomerović. Druga strofa te famozne himne koju su širom BiH pjevale na stotine hiljada stranačkih pristalica glasi “veseli se Herceg-Bosno, pred nama je pobjeda”.

Ukoliko Izetbegović i Čović do polovine sljedeće godine, kako je najavio Izetbegović jučer u Briselu, uspješno riješe tzv. hrvatsko pitanje, možda im je najbolje da zagrljeni zapjevaju pred tunelom na Ivanu onu čuvenu pjesmu koju smo kao djeca pjevali. Mi smo braća poderanih gaća, ko nas dirne, jebo li ga ćaća. Onako svezanih zastava. Kao nekad.