Umjesto čestitke

Povezani članci

• Uradili smo sve što smo naumili – negirajmo sve što smo uradili
• TKO NAM TO DOLAZI NA FAKULTET PROFESORE?
• Nerzuk Ćurak: Zašto je uopće Bosna a ne ništa?
• “Quijotanje” na repertoaru HNK Mostar u četvrtak i petak
• Nasiha Pozder: Poljoprivreda nije valuta za kupovinu socijalnog mira
• Fizički napad i maltretiranje novinarki i snimatelja N1 i FTV od pripadnika Ravnogorskog pokreta tim je strašniji jer se radi o napadu baziranom na nacionalnoj mržnji i netrpeljivosti

Danas  je praznik rada. Pola miliona nezaposlenih poraženo je, pokradeno od brojčano znatno slabijeg neprijatelja

Piše: Radomir Lazić

Dobijam ovih dana pozive od raznih udruženja i političkih stranaka da prisustvujem skupovima u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom. Jedan takav skup će se, tradicionalno, održati u Jablanici i odati počast žrtvama jedne od najvećih bitaka u II svjetskom ratu, bitke za ranjenike. Bezbroj puta bio sam i u Jablanici, i na Sutjesci, na skoro svim mjestima gdje su tada organizovane ekskurzije i tada, još kao dijete, divio se herojstvu onih koji su protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja sačuvali ranjenike, silnu nejač od progona fašista, dali svoje živote za ono što se poslije, s ponosom, izgovaralo kao ime moje domovine.

Svaki poziv da posjetim ta mjesta, koji danas dobijem, liči mi na neku vrstu naivnosti, političkog licemjerstva ili čak podvale. Čemu i koji je smisao danas posjećivati ta mjesta. Stoji, u jednom pozivu upućenom prije svega mladim ljudima, da je namjera  da ih edukuju i pokažu građanima BiH da im je stalo do očuvanja tekovina Narodnooslobodilačke borbe kao jedne od najhumanijih bitki i ideja ikada zabilježenih na prostoru Evrope.

Da se zlo više nikada ne ponovi.

Ali zlo se ponovilo. Odlaziti na ta mjesta podsjećanje je onih palih da su se uzalud borili. Da su nazivi ulica sa njihovim imenima skinuta i postavljena nova imena, imena onih protiv kojih su se borili i od čije kame su ostali zauvjek tu gdje leže.

Nije li, za svoje vlastito podsjećanje, korisnije organizovati posjetu Srebrenici. Otići pred tu strašnu jamu kod Prijedora. Posjetiti danas Mostar i simbolično stati pred tu liniju koja se ne smije preći. Podsjetiti one žive, koji ne daju da se pređe ta linija, da oni mrtvi u Jablanici nisu zaboravljeni. Njih ni na šta ne treba više podsjećati.

Položiti bar jedan cvijet na Kazane, Trusinu, Ahmiće i teško je i nabrojati sva ona mjesta gdje se zlo ponovilo.

Misle li svi oni koji organizuju ove pohode da će zlo nestati samo od sebe samim tim što će oni održati prigodan govor.

Danas  je praznik rada. Pola miliona nezaposlenih poraženo je, pokradeno od brojčano znatno slabijeg neprijatelja. Pred spomenicima koje su sami sebi za života napravili neće biti nikakvog okupljanja. Oduzeti nekome pravo na rad, liječenje, školovanje, na život dostojan čovjeka takođe je fašizam.

Jesmo li izgubili sve bitke za koje su se oni, koje ćemo spomenuti na Dan pobjede nad fašizmon, borili i izborili. Čini se da jesmo.