S(amoživost), D(evastacija), A(mnezija)

Izdvajamo

• Vladajući (i) u SDA malo znaju, ali zato slabo pamte i brzo zaboravljaju. Samoživost vladajućih stranka, dakle i SDA, i njihovih kadrova - devastira osnove države i društva, degradira građane nepovezane s etnokratskim krugovima, one što (još) nisu napustili domovinu i svoju državu.    

Povezani članci

• Nema rasprave o promjeni imena OŠ “Mustafa Busuladžić” u Skupštini KS
• Jedna loša analiza zločinačkog pothvata
• Posjet mjestima stradanja u BiH: Tomašica, Prebilovci, Uzdol i Gradina Donja
• Koja zapravo ‘plemena’ žive u Bosni?
• Razigrano poltronstvo
• Službenica Trećeg Reicha u hrvatskoj vladi

Foto: Armin Durgut/PIXSELL

– Trideset i prve godine po rođenju –

Pitanje je treba li se baviti onim što, među ostalim, kazuje i Bakir Izetbegović. Prvo, što su njegovi (ne samo) posljednji istupi čisto odbranaštvo, lakirovka i ignorisanje činjenica. Drugo, jer je medijski prostor pretrpan pričama o SDA i Izetbegović(ima). S druge strane, ulazimo u četvrtu deceniju kako SDA suštinski utiče na stanje države Bosne i Hercegovine i bh. društva, na živote nebrojenih građana. Zato nije dobro šutjeti povodom stavova i poruka predsjednika SDA. Nije nevažno ni to što je i taj istup u službi namjere Izetbegovića da nanovo bude u Predsjedništvu BiH, uprkos svemu što se s negativnom odrednicom zbiva unutar i oko stranke i u njegovom najužem porodičnom krugu. Izetbegović govori o SDA isključivo kao bošnjačko-muslimanskoj organizaciji, ovaj put bez priče o multietnizaciji stranke.      

Samohvale i uzurpacije

Izetbegović mlađi reče: “Ogroman napor smo uložili, i ogroman rezultat smo postigli u proteklim decenijama, naročito u prvom desetljeću u kom nas je predvodio rahmetli Alija. Izboriti nezavisnost zemlje, uspostaviti državu sa svim njenim institucijama i atributima, formirati vojsku i odbraniti cjelovitost države, ispraviti kičmu Bošnjacima reafirmišući njihovu vjeru i kulturu, vraćajući im nacionalno ime i jezik, neosporno je historijsko postignuće, kakvo mnogi brojniji i snažniji narodi od nas nisu uspjeli ostvariti”.

U svega dvije rečenice kazano je mnogo toga što je pod ogromnim upitnicima. Idimo redom izrečenog.

Prvo, nezavisnost Republici Bosni i Hercegovini izglasala je u nenormalnim okolnostima gotovo dvotrećinska većina građana s biračkih spiskova i to na međunarodni zahtjev, poslije odluke o državnoj samostalnosti u Skupštini RBiH. Dakle, ne može se govoriti daje SDA to “izborila”. Glasali su bh. građani bez obzira na ideološke sklonosti, stranačku naklonost i etničku pripadnost.

Drugo, (S)RBiH je saveznim (SFRJ) i svojim Ustavom već bila definisana kao država, koja je sa drugim republikama i pokrajinama prenijela dio nadležnosti na Federaciju. To je utemeljeno još 25. 11. 1943. usred Drugog svjetskog rata u Zemaljskom antifašističkom (a ne antiantifašističkom) vijeću Bosne i Hercegovine i potvrđeno od Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, koji su bili svojevrsni ratni parlamenti i vlade. Ta državonosna odrednica zacimentirana je saveznim i republičkim Ustavom 1974. godine.

Dakle, SDA je sa svojim (pred)izbornim partnerima a kasnije saradnicima agresora SDS-om i HDZ-om dobila na vladanje gotovo kompletiranu državnu strukturu. Nije bilo republičke vojske i diplomatije ali jeste institucionalno-kadrovskih pretpostavki za to. Dioba upravljanja institucijama vlasti, javnim ustanovama, društvenom svojinom i preduzećima na tri pobjedničke strane na izborima krajem 1990. u startu je raslojila i bitno oslabila državotvornu snagu RBiH i mogućnost Republike da se nosi sa sve većim prijetnjama. Prema tome, SDA ne može sebi pripisati uspostavu države “sa svim njenim institucijama i atributima”.

Treće, u odbranu od agresije najprije su stali policija, samoorganizovani građani i dobrovoljci. Ključna za uspostavu Armije RBiH bila je ustavno utemeljena Teritorijalna odbrana u BiH, u kojoj je SDA uskoro preuzela rukovođenje. I druge stranke, uključivši u prvoj i završnoj fazi i HDZBiH, radile su na organizaciji i djelovanju odbrane. Kao što je i znatan broj Srba, Hrvata i pripadnika drugih etničkih skupina bilo u Armiji BiH. Multietničkom karakteru odbrane težak udarac zadala je islamizacija ABiH.

Ako SDA netačno samo sebi pripisuje formiranje vojske, onda mora preuzeti i odgovornost za sve ono što u odbrani od agresora i kvislinga nije bilo dobro i uticalo na poziciju vlasti RBiH uoči Daytona. No, to je posebna i neistražena tema.

Četvrto, istina sa zakašnjenjem i velikim otporima, socijalistička vlast je ustavno potvrdila Muslimane kao narod, opet na zavnobihskim osnovama. Na Bošnjačkom saboru septembra 1993. godine učinjena je svojevrsna uzurpacija prisvajanjem bošnjačkog naziva samo za Muslimane. Lako je dokazivo da su taj naziv koristili i katolici (posebno su na na tom insistirali bosanski fratri), pa i pravoslavci, a prije nego su formirane nacije na ovim prostorima.

Peto, kako se može govoriti s obzirom na navedeno o povijenoj kičmi Bošnjaka i njenom ispravljanju, kada su Muslimani za vrijeme komunista postali najbrojniji narod u BiH, treći po masovnosti u Jugoslaviji, njihovi predstavnici vršili najviše republičke i državne funkcije, sticali obrazovanje i naučne titule kao nikad prije i poslije, emancipovali se i afirmisali u svim područjima rada i stvaranja.

Na kraju, sve kazano o državi BiH Izetbegović pripisuje samo jednom bh. narodu što je ne samo netačno, uvredljivo i neodgovorno, već i politički krajnje opasno.

Nesuvisla poređenja i brižnost za državu

Arhitekta po diplomi, Bakir Izetbegović neumorno gradi Potemkinova sela. Čelnik SDA ima i neku svoju statističku bazu iz koje crpi brojke koje bi da svjedoče o maltene bonluku i rahatluku u nas u odnosu na druge, a nikako da se slože sa dnevno sve sumornijim stanjem.

Progovorio je i o pandemiji i učincima virusne pošasti. Morbidno je samjeravanje broja mrtvih i oboljelih s dozom likovanja među državama, ali to vođi SDA ne smeta pa ustvrdi ne trepnuvši: “Širenje epidemije u BiH je bilo bitno sporije od širenja u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori. Od Crne Gore smo dvostruko uspješniji u usporavanju širenja zaraze. Skoro dvostruko manje oboljelih na milion stanovnika BiH je imala u odnosu na Švedsku, Holandiju, Francusku, Belgiju, SAD itd.” Bilo bi novinarski blesavo, a krajnje nehumano spram umrlih, oboljelih, nezaštićenih i nevakcinisanih u BiH, ulaziti o valorizaciju ovih navoda.

Slijedom te nezdrave logike idu ekonomski podaci što bi trebali da nas razvedre. Potom se Izetbegović upušta u nešto, blago rečeno, politički upitno. Naime, lider SDA upustio se u nabrajanje podataka o ekonomsko-socijalnoj uspješnosti Federacije BiH spram Republike Srpske. Ovo dualističko posmatranje BiH kroz entitete kao suprotstavljene strane posredno daje RS-u vanbosanskohercegovačku posebnost i uvažavanje te administrativno-teritorijalne jedinice kao separatnog subjekta.

A onda Izetbegović kuka kako ti neuspješnici predvođeni SNSD-om, udruženo sa HDZ-om eutaniziraju državne organe vlasti. I potom, kao da SDA nije u vladajućoj koaliciji s rasturačima BiH, hvali se kako njegova stranka, usprkos svemu, spašava bh. državu i njenu evroatlantsku perspektivu.

Izetbegović je za takvo stanje okrivio i Dejtonski ustav. Ovakvo stanje traje godinama, sada su separatističke snage još bezobzirnije, a SDA (p)održava status quo. Zašto SDA, kao stranka s najviše glasova, nikad nije pozvala i druge stranke bh. zakletve da zauzmu stav spram međunarodnih autoriteta – nećemo da dijelimo vlast s onima koji rade o glavi Bosni i Hercegovini i djeluju protivno Dejtonskom sporazumu?

Nečistoće nakon ispiranja mozgova

Ružeći “fantomski non-paper” koji bi da dijeli BiH i Makedoniju u korist srpskog, hrvatskog i albanskog veledržavlja, Izetbegović se diči što je SDA odbila zahtjev iz Srpske da s Federacijom BiH pregovara o mirnom razlazu. Pa zar je uopšte trebalo uzimati u obzir tu opciju? Zašto Izetbegović kaže: “Odbili smo učešće u ovakvoj vrsti pregovora?” To se ne odbija već se smatra direktnim atakom na Mirovni sporazum i bh. Ustav i preduzimaju akcije unutar zemlje i prema međunarodnim autoritetima odgovornim za Bosnu i Hercegovinu.

U završnici, Izetbegović nije mogao bez komunista: “Kroz vladavinu imperija, jedne pa druge kraljevine, kroz dva svjetska rata, te kroz pola vijeka komunističkog ispiranja mozga – sačuvali su (Bošnjaci – op.a.) svoju posebnost, nacionalni osjećaj, tradiciju i vjeru”.

Što se nacionalnog osjećaja tiče, u vrijeme konstituisanja nacija i tokom dvije kraljevine a i Drugog svjetskog rata, ne mali broj muslimana su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, smatrajući islam isključivo religijskom odrednicom. Kako je već navedeno, upravo su ispirači mozgova omogućili političke i ustavne pretpostavke za afirmaciju Muslimana kao nacije.

Očito masovno komunističko ispiranje mozgova nije dalo rezultata, ni kod hiljada članova SKJ, pa i rukovodilaca. Predratno, agresijsko i poratno vrijeme svjedoče o raznovrsnim nečistoćama u mozgovima nacionalistički političkih prvaka i njihovih sljedbenika.

Kad smo već kod komunista i vremena socijalizma, što Izetbegović ne uporedi šta su to u Bosni i Hercegovini i za njene građane učinili za 31 godinu komunisti i sljedbenici socijalizma (1945-1976), a šta SDA (1990-2021)? I to po svim osnovama – ekonomskim, socijalnim, obrazovnim, kulturnim, etničkoj i svakoj drugoj ravnopravnosti građana…? Bolno je vidno šta je urađeno s društvenim dobrima koja su im povjerena. Sarkastično zvuči Izetbegovićevo pozivanje na suprotstavljanje “pohlepi, nepravdi i nejednakosti”.

Vladajući (i) u SDA malo znaju, ali zato slabo pamte i brzo zaboravljaju. Samoživost vladajućih stranka, dakle i SDA, i njihovih kadrova – devastira osnove države i društva, degradira građane nepovezane s etnokratskim krugovima, one što (još) nisu napustili domovinu i svoju državu.