Slika u (krivom) ogledalu

Povezani članci

• TESTAMENTALNA DJELA DRŽAVNIKA I VOĐE
• Ljubav osuđena na bijedu
• Priče o dobrim ljudima: JAZO, VELEŽ I MOSTAR
• Esad Bajtal: Pljačkaški interesni nacionalizam ključ je naše ljudski zajedničke YU tragedije
• Škorin poučak
• Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH oštro osuđuje neuspjeh dogovora šestorke u Briselu

Foto: srbiizkonjica.com

(u povodu hapšenja trinaestorice u Konjicu)

Vijest o hapšenju trinaestorice bivših boraca Armije BiH, osumnjičenih za zločine protiv čovječnosti, počinjene u proljeće i ljeto 1992. godine, primio sam daleko od zavičaja. Neke od tih ljudi čak i poznajem. A tada, u ta “vunena vremena” i ja sam bio u Gradu. I pisao.  Dnevnik.

No, prije no što počnete čitati izvatke koji govore (i) o događajima zbog kojih je policija uhapsila ove ljude – knjigu je, pod donjim naslovom, objavila Fondacija Gariwo 2014. godine – da kažem samo par stvari.

Kao prvo, ne znam jesu li ljudi koji su sada uhapšeni stvarno i krivi za zločine za koje su osumnjičeni. Ostavimo sudu da to presudi.

Drugo, moja knjiga nosi podnaslov: “antiratni dnevnik” i nema namjeru da bude nikakva “apsolutna istina”. Ona je moje viđenje nekih, za mene, upečatljivih ratnih događaja. Sve eventualne greške u njoj su moje greške, za njih sam samo i isključivo ja odgovoran. Mnogo više nego o zločinima svih strana, onako kako sam ih ja vidio, ona govori o prijateljstvima i nesebičnim, komšijskim pomaganjima kojih je bilo i tada, “kad je  gorilo”. Biće ih uvijek, vjerujem, pa čak i ako kretenima uspije mračni san da definitivno podijele Bosnu i Hercegovinu. Uvijek će neko svjedočiti o tome kako je nekad bilo. Uvijek neko ostane, da se sjeća. I priča. Kao što jednom, za žestokog granatiranja, u mraku podruma, reče jedna meni veoma draga osoba: “Ne možeš ti uništiti ni jednu cijelu malu ulicu, a nekmoli cijeli narod!” S tim što pod “narod” ja ovdje mislim na daleki san koji smo, mislim, nekada imali: zajednicu ravnopravnih, u svemu jednakih ljudi.

I zadnje, mislim da se Konjic – mislim, naravno, na njegov “rukovodeći kadar”-, sa izuzetkom hrabrih mladih ljudi iz organizacije Volonteri i prijatelji konjičke regije i sasvim rijetkih drugih pojedinaca, nikada nije do kraja suočio s tamnim stranama rata devedesetih. Nije jasno i glasno osudio strašne zločince i zločine počinjene, tobože, “u odbrani grada”.

To ovaj lijepi gradić, iz koga je Tito trebao braniti Jugu u slučaju atomskog rata, nikako ne zaslužuje.

Lijepo gore klasici marksizma (odlomci)

***

Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, takođe koleginice iz struke*, i dvojice njihovih sinova, dječaka od pet i osam godina.

Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.

Izišavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom, odbjegla u zemlju lala i kanala.

Kako tvoja djeca podnose granate?

Onako. Svi se, kad počne, šćućurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.

Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la ninja turtles.

Obojica odgovorismo najegov pozdrav.

Vidiš, reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho, ovaj je juče rekao da bi sve Srbe u Gradu trebalo poklati.

***

U ljeto 1992. godine nekoliko sam puta nosio hranu i preobuku mom prijatelju, mladom magistru književnosti*, zatočenom, sa još stotinjak Srba, većinom pripadnika SDS-a,* u obližnjoj sportskoj dvorani, sada pretvorenoj u sabirni centar. Većina ovih Srba tu se nalazila od maja (danas je šesti septembar devedeset druge), to jest od pada srpskog sela Bradina. U zajedničkoj akciji Armije i HVO-a, nakon oslobađanja, cijelo selo spaljeno, dvadesetak Srba je pobijeno, a ostali su, prije dolaska u salu, prošli pakao obližnjeg logora u Čelebićima, selu na južnom prilazu Gradu. To žestoko mučilište prošao je i moj prijatelj. S njim ni tada, za rijetkih i pomalo riskantnih posjeta, a ni ranije, nikada nisam raspravljao o politici. Druge, čistije i dublje teme cementirale su naše prijateljstvo: psihologija, istočnjačka filozofija, beskrajno polje mističnog, uz, naravno, književnost, bili su dovoljno privlačni i uzbudljivi da ispune duge sate naših povremenih susreta.

Šta mislim, pita me on tako u dvorani nasamo, o njegovoj dilemi: da li da ide na razmjenu ili da, nakon puštanja, ipak  ostane tu, u Gradu, sa svojima?

Budući da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece koji, koliko znam, ne sanja zastave, odgovorih, istina nevoljko – jer ni sam najčešće ne znam šta bih sa sobom – da mislim da je ipak najbolje da ostane sa svojima, u zavičaju, pošto, i pored svega ružnog, znam dosta Srba koje niko nije dirao.

I, nastavih da trunim, sad je najvažnije sačuvati glavu, porodicu, obraz i barem zrnce zdrave pameti.

A zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

U velikim smeđim očima, sad prepunim očaja, tiho se ugnijezdila golema sjenka, sve tamnija i tamnija.

***

U Sarajevu je, do dvadesetog septembra hiljadudevetstodevedesetidruge godine poginulo, prema bezbojnom glasu spikera prestoničkog radija, dvije hiljade dvije stotine i dvadeset petoro djece*.

Zapisujem to u podrumu bez škura, i bez prozora, jazbini “popločanoj” hladnim linoleumom.

Pišem ovo ledenog dlana i vrućeg prsta, na moje Momke misleći: Svenko je prošle sedmice trebao poći u školu. Torbak o leđima, u njemu olovka i papir. Šarene bojice.

Busom do Poreča.

Mali Čovjek** sriče prva slova.

Putuje li sam, bez majke, i jesu li mu suhe oči, s jutra .

Svoj prvi školski rastanak s majkom, i ocem-borcem, strahogoncem propustilo je, eto, 2225-oro djece u Sarajevu, djevojačkoj haljini isparanoj gelerima.

Ovu užasno nemuštu pjesmu posvećujem njima, slomljenim grančicama, prepunim cvijeta, propupalog.

***

M o l i t v a   z a   d j e c u

Ko to ozgo, sa ovije’ brda, oslikanih kičicom Drljače,
rastjeruje konjičke magline? Ko nam cilja u stoljetne lipe,
u dječicu sa ruzom u oku? Ko nas tjera u pak’o skloništa,
prišt rakijske tuge burlja u utrobi, s njegova se groba –

– skromne , travne humke – stravično igrajuć’?
Da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,
vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,
il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,

dok se Gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje –
o, groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,
ti što si Svemoguć , i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,
poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!

I njegovu djecu, vrapčiće nezlobne, možda mračak čeka,
isti, rušilački. I toga se bojim, tmuran i rasturen sličicama Hada,
tužeći za djecom, mojom, i svačijom. Moleći za djecu, moju, i svačiju.