Politika kao poziv

Povezani članci

• Amila Ramović: Ljudi koji se danas suprotstavljaju fašizmu su heroji koji nam osvjetljavaju put u mračnom vremenu
• DOPISIVANJE SA ŽIVKOM BUDIMIROM
• „Di si bija kad je grmilo“
• Korona – pandemija može biti početak stvaranja jednog boljeg društva
• Premijer Konaković treba obavjestiti Tužilaštvo Kantona Sarajevo, a ne medije o nezakonitostima u javnom sektoru
• Esad Bajtal: Cirkusijanstvo nepotrebnog nadmudrivanja

Da bi nastalo slobodno i pravedno političko društvo, politikom se moraju baviti ljudi koji politiku shvaćaju kao „poziv“ sa svim moralnim dužnostima koje taj poziv u sebe uključuje i koji vjeruju u „čudo politike“ baš onda kad društvo potone u ravnodušnost i beznađe.

Piše: Drago Bojić

Godina 2020. ostat će globalno upamćena kao godina u kojoj je pandemija koronavirusa uzela mnoge ljudske živote, posijala strah, ograničila kontakte i kretanja s teškim ekonomskim posljedicama. Pandemija koronavirusa podsjetila je suvremenog čovjeka na njegovu krhkost i ranjivost, na činjenicu da uvijek iznova mora učiti živjeti s nesigurnostima te da mnogi osobni i društveni planovi lako mogu doći u pitanje. Unatoč napretku i moći koju posjeduje, čovjek se po tko zna koji put našao pred zidom vlastitih granica. To je poljuljalo životni optimizam mnogih ljudi i sve je više zabrinutih lica i očiju u kojima se ugasila nada u sigurniju i sretniju budućnost.

I prije pandemije koronavirusa, građani Bosne i Hercegovine nisu imali previše razloga za optimizam. Umorni od iščekivanja bolje budućnosti, mnogi od njih su prestali vjerovati da je išta moguće promijeniti, postali su ravnodušni, apatični i nezainteresirani za budućnost vlastite zemlje. Pokazali su to i prošlogodišnji lokalni izbori na kojima veliki dio građana nije ni sudjelovao zato što nije vjerovao u mogućnost promjena, a oni koji su izišli na izbore, najvećim dijelom su ponovno svoje živote izručili onim političkim opcijama koje ih drže zarobljenima u prošlosti, besperspektivnosti i beznađu.

U vremenu kriza, a pandemija koronavirusa je prouzročila veliku krizu čije se posljedice još ne mogu predvidjeti, potrebni su sposobni, razboriti i odgovorni političke vođe. Društva koja vode savjesni politički vođe zasigurno će lakše sanirati posljedice pandemije. U ta društva, nažalost, ne spada i bosansko-hercegovačko društvo u kojem glavne odluke donose političari posve nezainteresirani za sudbinu ljudi koji su im dali svoje povjerenje. Pandemija koronavirusa je pokazala da na svim razinama vlasti bosansko-hercegovačkog društva najčešće glavnu riječ vode politički varalice i smutljivci, ogrezli u korupciji i kriminalu. Takvi su većina na političkoj pozornici u BiH i zbog njih mnogi ljudi smatraju politiku prljavim zanimanjem – poslom kojim se bave nečasni ljudi bez uvjerenja, morala i časti.

Bavljenje politikom može i treba biti častan i odgovoran posao jer od politike i ljudi koji vode političke poslove ovisi dobro svih građana. Politika bi se trebala smatrati pozivom, slično pozivu svećenika ili liječnika, a poziv ili zvanje, za razliku od zanimanja, nosi u sebi snažniju etičku notu, veću odgovornost pred društvenom zajednicom. Poziv sadrži i unutarnju i vanjsku moralnost: odgovornost pred članovima zajednice i udruženja kojem se pripada, ali i pred cijelom društvenom (političkom) zajednicom. Poziv nadilazi čovjeka, jer se ne tiče samo njega samoga nego i vanjske instance kojoj je odgovoran. U Bosni i Hercegovini rijetko tko bavljenje politikom razumijeva kao poziv i uglavnom je riječ o političarima koji su po zanimanju „profesionalni“ Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili građani za vlastite potrebe.

U takvoj političkoj atmosferi teško je govoriti o politici kao pozivu i oni koji na takav način pristupaju politici uglavnom ne uspijevaju pridobiti povjerenje građana. Budući da su politiku posve obeščastili nečasni političari, malo tko vjeruje da su časni ljudi u politici uopće mogući. Takve ljude se smatra zanesenim sanjarima, političkim romantičarima koji bi, sve i kad bi bili izabrani kao politički predstavnici, brzo sagorjeli na vatri političkog beščašća. To je i jedan od razloga zašto se mnogi čestiti i kompetentni ljudi radije klone politike nego da ih ona uvuče u labirinte zla.

Max Weber (1864.-1920.), sociolog i teoretičar modernog doba, smatrao je da oni koji se žele baviti politikom moraju imati „poziv za politiku“ – poziv koji se istodobno oslanja na dvije najvažnije političke etike – etiku uvjerenja i etiku odgovornosti. Politikom se mogu baviti samo oni koji su sigurni da se neće polomiti zbog toga što je svijet previše glup ili previše prost za ono što mu oni žele ponuditi. Politika znači snažno i lagano bušenje tvrdih dasaka sa strašću i mjerom istovremeno. Posve je točno, kaže Weber, a to potvrđuje cjelokupno povijesno iskustvo, da čovjek ono moguće ne bi postigao kada se ne bi u svijetu uvijek iznova posezalo za onim nemogućim.

Jedan od problema suvremenog svijeta jest i taj što malo ljudi vjeruje u takozvano nemoguće. Suvremeni svijet, raščaran, robotiziran i ekonomiziran, oportunistički i kompromiserski koncipiran ne vjeruje često ni u ono što je moguće, a kamoli u ono što se smatra nemogućim. Sva se „društveno-politička vjera“ svodi na ono što je na dohvat, ovdje i sada, i što se može posve izvjesno konzumirati, prema potrebama i raspoloženjima. Na političkoj pozornici suvremenog svijeta vlada ideološki kaos, recikliranje i kombiniranje političkih ideja iz prošlosti, bez kreativnosti i inovativnosti i bez strasti i rizika da se misli i pokrene nešto novo.

Smisao politike i političkog poziva se sastoji u „vjerovanju u čudo“ i u ono što se smatra nemogućim. O tome je svojevremeno pisala Hannah Arendt (1906.-1975.) pri čemu čudo o kojem govori Arendt ne treba poistovjećivati s čudom i čudesima iz religijskog svijeta. Čudo politike nije nešto nadzemaljsko i nadljudsko što prodire u tijek ljudskih poslova, nego novi početak koji nastaje u sklopu proračunljivih tokova kojima rukovodi čovjek. Čovjek je na krajnje čudesan i tajnovit način obdaren da čini čuda upravo na području politike. U tom smislu očekivanje čuda nije nikakav bijeg iz konkretne stvarnosti, povlačenje iz svijeta i izbjegavanje političkoga, nego upravo suprotno od toga – snažni angažman na političkom području. Krhkost, kontingentnost i nepredvidljivost odlike su političkog djelovanja, ali i njegove sposobnosti započinjanja novoga. A sposobnost za novi početak, kaže Arendt, znači da je čovjek sposoban za čudo.

Unatoč dominantno prisutnom pesimizmu u bosansko-hercegovačkom društvu, ljudi ne mogu živjeti bez nade, i to baš onda kad je ona najkrhkija. Čak i onda kad se čovjeku ogadi politika, kad postane žrtvom političkih igara i prevara, ni tada ne prestaje posve vjerovati u mogućnost promjene, u novi početak. Čovjek ne može živjeti bez pogleda u budućnost. Naša je prošlost prepuna „nedogođenih i izumrlih budućnosti“ (Konrad P. Liessmann), ali unatoč i tome čovjek stalno sanja o budućnosti.

U teškim trenucima, u ekonomskim, političkim, moralnim i duhovnim krizama, a sve one su se sručile na malo, siromašno i podijeljeno bosansko-hercegovačko društvo, potrebni su ljudi koji će politički i uopće javni angažman doživljavati kao poziv i vjerovati u čudo politike. U kriznim vremenima, pisao je svojevremeno njemački evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.), nisu nam potrebni ni cinici, ni preziratelji ljudi, ni rafinirani takmaci, nego jednostavni ljudi s jakom unutarnjom otpornošću prema onom što je nametnuto, koji su bespoštedno iskreni prema samima sebi kako bi našli put do jednostavnosti i čestitosti.

Politika u „pravom smislu“, da se ponovno poslužimo mislima H. Arendt, nije dominacija, lukavstvo i laž, nego je pojmljiva kao pluralni, zajednički svijet ljudi. Smisao politike je sloboda ljudi i očuvanje čovječanstva od radikalnog zla loše politike koje ga stalno ugrožava. Da bi nastalo slobodno i pravedno političko društvo, politikom se moraju baviti ljudi koji politiku shvaćaju kao „poziv“ sa svim moralnim dužnostima koje taj poziv u sebe uključuje i koji vjeruju u „čudo politike“ baš onda kad društvo potone u ravnodušnost i apatiju.