PLENUMI I REŽIMSKI INTELEKTUALCI

Autor/ica 👤Enver Kazaz 25.2.2014. u 15:14

Povezani članci

Foto: flickr – audrey lambert

Duga evolucija građana je otpočela, reforma političkih partija i organa vlasti još uvijek nije. A to znači da nas čeka, gotovo izvjesno, novi val protesta, ma koliko ih demonizirali režimski intelektualci, lideri i vlastodržačke oligarhije.

Piše: Enver Kazaz

Jučer, 24. 2. 2014., Skupština sarajevskog kantona usvojila je jednoglasno sve zahtjeve Plenuma građana. Prije nje isto je učinila i tuzlanska kantonalna skupština, dok ona bihaćka malo hoće, malo neće, ali postupno, dio po dio, usvaja građanske zahtjeve. Čekaju se, dakle, još dvije skupštine da usvoje ili odbiju građanske zahtjeve. Ona zenička nema izlaza i morat će usvojiti sve građanske zahtjeve, dok ih ona mostarska, izvjesno je, neće prihvatiti. Razlog za takav stav mostarske skupštine, bez obzira na ostavku njenog predsjednika, gospodina Jelovca, leži u političkom trijumfu dva HDZ-a, koji su proteste uz pomoć svojih medija, intelektualaca tipa Raspudić – Lučić & monetarna firma, te premijera Hrvatske Zorana Milanović, uspjeli odrediti kao bošnjačke, a ne socijalne i time priskrbiti argument za ignoriranje i demoniziranje socijalno motiviranog građanskog bunta.

Ove činjenice je važno imati na umu, jer je već u ovom trenutku jasno da uprkos prihvatanju zahtjeva i istrajnom protestiranju građana, ostaje na sceni neporažena politička filozofija protiv koje su građani i ustali. Ta se filozofija pokazala vrlo žilavom, manipulativnom i sposobnom da se kameleonski prilagodi novim političkim okolnostima. Naime, ni Lagumdžija, ni Izetbegović, a niti ijedan drugi lider nisu shvatili bit protesta i pokazuju apsolutno nerazumijevanje njihovih razloga. Zato oni odveć lako i jednostavno žrtvuju svoje pijune, kantonalne premijere (Lipovača, Čaušević, Zeljković, Husejnagić) i tjeraju podanike u skupštinskim klupama da prihvate sve građanske zahtjeve, kako bi otupili oštricu socijalne pobune i primirili je za duži vremenski rok. Naravno, ni Lagumdžija, ni Izetbegović nemaju drugog rješenja, pa se na prvi pogled čini da su protestanti potpuno trijumfovali, ali ova dva vlastodršca kao i puno njih malih i po svemu nebitnih (tipa Ivo Komšić & izvjesni Zlatar) vrlo dobro znaju šta moraju sačuvati i učiniti neupitnim – liderokratski, partitiokratski i lopovski karakter svoje vlasti.

Jednostavno rečeno, BiH je od Daytona do danas talac bezgranične moći partijskih lidera i njihovih gramzivih, vampirskih elita, a moć se iz institucija sistema (mnogobrojnih vlada, skupština, tužiteljstva, pravosuđa itd.) preselila u lidere i partijske centrale. Ironično rečeno, bosanski đavo ne stanuje u vladama i skupštinama, tamo se osjeća tek njegov smrad, nego u kancelarijama predsjednika političkih stranka gdje se odlučuje o svemu, o životu i smrti običnog građanina prije svega. Tamo je i porođena politička filozofija koja je opustošila zemlju i učinila je najsiromašnijom i najarhaičnijom evropskom državom. Zato politički lideri BiH doživljavaju ne kao državu zakona, prava i pravde, nego kao svoj begluk, odnosno feud, a građane kao kmetove od kojih nemilice treba uzimati harač.

Isto političko lice bosanskog neofeudalca vidi se na svakom ovdašnjem lideru, jednako na Dodiku, Čoviću, Lagumdžiji, Ljubiću, Bosiću, Ragužu, Radončiću itd., kao na njihovim prvim saradnicima. Taj frankenštajn nikao je iz spoja srednjovjekovnog modela političkog odnosa prema nižim klasama i postmodernog oblika tranzicije koja nije ništa drugo do pljačka društvenog i državnog bogatstva od strane političkih partija. Pažljivije analiziran model vladanja dejtonskom BiH pokazao bi da ni jedna iole važnija odluka nije donesena u institucijama sistema, baš kao što se u njima ne pregovara ili glasa o presudnim pitanjima zemlje. Naprotiv, takve odluke donose se u kabinetima lidera i unutar partijskih vodstava, što rezultira uzurpiranjem demokratije i njenim pretvaranjem u liderokratiju i pratitokratiju kao specifičan oblik bosanske tranzicijske diktature. Pri tom, ta je diktatura veoma sofisticirana, jer ima temelj u dejtonskom etnopolitičkom konstruktu zemlje i iz njega izvedenom modelu formiranja vlasti. Tako su lideri jedan veoma složen sistem etnopolitičke demokratije potpuno privatizirali i pretvorili lidersku i pratitokratsku diktaturu. Dok se ona ne sruši, zemlja se neće moći reformirati, a građani će ostati taocima liderske moći i volje.

Zato je potpuno izvjesno da će naredni val protesta, ako do njega dođe, a po svemu sudeći hoće, tući upravo u to mjesto kao izvorište društvenog zla i sotonskog principa vlasti. Kad spominjem naredni val, onda je već sada jasno da je sadašnji pri svome kraju i da su u njega položene osnove za uistinu masovne građanske proteste koji neće ostati samo na jednom dijelu teritorije, nego će biti svebosanski, uprkos svim društvenim i međuetničkim razlikama u troetničkoj dejtonskoj BiH. Zato najveći dobitak ovih protesta jesu visoko civilizirani plenumi građana u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, pa i u drugim, manjim gradovima.

Plenumi su, a ne policija i druge institucije lopovskog režima, zaustavili nasilje ispoljeno 7. 2. 2014., u kojem su spaljene zgrade kantonalnih vlada i Predsjedništvo BiH, i kanalizirali ga u model građanske direktne demokratije. Drugim riječima, plenumi su pokazali da su građani daleko civiliziraniji od ljudi iz lopovskog režima, a bez njih bi nasilni oblik protesta vjerovatno bio nastavljen. Nadalje, plenumi su instrument građanske volje i prva njena artikulacija u postratnoj BiH, i to visoko demokratska i izvanredna artikulacija koja je paradigmatski promijenila društvenu svijest. Naime, po prvi put je etnopolitička društvena matrica prevladana iznutra, odozdo, iz samog građanstva, a namjesto nje u društveni prostor na vanredan način su uplivala pitanja socijalne pravde, bezmjerne korupcije, privatizacijske pljačke, jednom riječju lopovluka i vampirskog karaktera ovdašnje tranzicije. Uz to, plenumi su postali građanski korektiv vlastodržačke oligarhije, i to ne samo u ovom trenutku, nego i za budućnost, a pomoću njih građani konačno postaju subjekti demokratije, a ne kao do sada – puki objekti lopovskog režima.

Baš zato niti ijedna buduća vlast neće ni smjeti niti moći ignorirati građansku volju, pogotovu što se plenumi, čak i ako sadašnji uskoro prestanu sa radom, mogu preko društvenih mreža začas iznova okupiti i artikulirati građanske zahtjeve. Oni su, dakle, sve suprotno dosadašnjoj političkoj praksi u BiH i kao novum uistinu predstavljaju mogućnost da budu badijuevski shvaćen društveni događaj, tj. nešto što mijenja poredak i karakter društvenih zakona. Neliderski, neeletistički, nehijerarhijski, plenumi nisu samo glas građana isključenih iz demokratskog procesa, ili svedenih jedino na pravo biranja na izborima između različitih partija sa istom lopovskom političkom filozofijom, oni su već u ovom času instrument direktne demokratije kao efikasnog korektiva one predstavljačke, posredne, a u slučaju tranzicijske BiH i lidersko-partitokratske diktature unutar lopovskog režima.

Naravno, plenumi su i začetak duge, teške, čak mučne evolucije građanske svijesti koje će forme dosadašnje apolitičnosti postupno pretvarati u formu građanske odgovornosti kao osnovni element demokratije. Zato je njima u začetku neophodna i autokritička svijest koja bi mogla otvoriti raspravu o presudnim društvenim pitanjima i konačno izroditi ne samo proteste, već i druge oblike građanskog pritiska na bahatu vlast. A paleta tih pritiska je ogromna i tek će biti otkrivena u društvenom prostoru.

Baš zbog takvog njihovog karaktera plenumi građana postaju glavnim predmetom napada pojedinih medija i režimskih intelektualaca. Akademik Esad Duraković, pozivajući patriotske intelektualce da izađu iz zavjetrine i uključe se u borbu za domovinu, baš kao da je izbio veliki rat protiv BiH, plenume određuje ulicom koja ugrožava institucije sistema. Kao da liderokratska i pratitokratska, lopovska diktatura nije sve učinila da te institucije blokira, derogira njihova prava i ovlasti i u konačnici da ih potpuno privatizira i postavi samo kao puku masku za svoju vlast. Dakle, plenumi vraćaju funkciju institucijama sistema, jer ne šalju svoje zahtjeve liderima i partijskim centralama, nego skupštinama pokazujući da su one isključene iz procesa vladanja. Akademik, nadalje, demonizira plenume tako što im imputira anarahičnost, ne videći da se oni zalažu za zakonitost i funkcionalnost sistema, s težnjom da se on ostvari kao socijalno pravedan. Tako se akademik u konačnici ukazuje kao branitelj vlasti koja je pokušala različitim propagandnim trikovima demonizirati građane uključene u rad plenuma i stigmatizirati ih do kraja, čak ih proglasiti neprijateljima i naroda i države. Drukčije rečeno, ono što su direktno radili lideri, Lagumdžija, Izetbegović, Čović, Dodik, akademik Duraković pretvara u svojevrsnu sofisteriju pomoću koje se želi predstaviti kao najveći bosanski patriot.

Njegovim tragom idu i drugi, Zlatko Hasnbegović prije svih, i to na stranicama Oslobođenja, a onda i Dževad Hodžić. Hasanbegovićeva demonizacija cilja na to da plenume predstavi kao komunističke, staljinističke i titoističke, optužujući ih za skrivenu ideju komunističke revolucije, uz poziv da Bošnjaci realiziraju autentičnu nacionalnu politiku. Ta politika bi prema ideologijskoj Hasanbegovićevoj podlozi vodila bošnjačko-hrvatskom savezu sa fantazmom koja bi na kraju restaurirala one povijesne procese koji su sanjali BiH u sastavu Hrvatske do Drine.

Najdalje je, pak, u demonizaciji plenuma otišao Dževad Hodžić, profesor sa Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, kolumnist Oslobođenja, savjetnik za medije sadašnjeg reisa Kavazovića i zastupnik SDA u Skupštini sarajevskog kantona. On u tekstu, objavljenom u Oslobođenju 21.2. 2014. plenume već u naslovu naziva lijevom Al-Kaidom. Poruka je u naslovu teksta zastrašujuća – plenumi su njegovom asocijativnom podlogom dovedeni u vezu sa zločinačkom, terorističkom organizacijom. Potom su u samom tekstu proglašeni za radionice organizirane doduše na komunističkom revolucionarnom principu, koje u ime svih građana diktiraju izabranim predstavnicima svoje zahtjeve, a crpeći snagu iz činjenice da nekoliko stotina njihovih predstavnika, nakon što su se dogodila paljenja, zauzme nekoliko raskrsnica u gradu. Hodžić potom zaključuje: I, zapravo, u tome se, mnogo više i mnogo opasnije nego u činu paljenja zgrade Predsjedništva BiH, sastoji pokušaj rušenja ustavnopravnog poretka.

Dakle, Hodžić je, kao osoba od enormne, četvero funkcionalne društvene moći, izgradio sliku prema kojoj su plenumi samo zlo, njegova kvintesencija, jer asociraju na lijevi terorizam i zločin, a onda su opasniji od paljenja zgrade Predsjedništava BiH, stoga što tobože znače pokušaj rušenja ustavnopravnog poretka. Šta ovom demonizacijom želi postići zastupnik, kolumnist, savjetnik i profesor Hodžić iznoseći do sada u javni prostor najtežu kvalifikaciju plenuma. Jednostavno rečeno, pokušava učiniti nevidljivim stvarni razlog protesta: kriminogenu vlast koja je na socijalnoj nepravdi i pljački društvenog i državnog bogatstva stvorila novu klasu – političku oligarhiju koja je krhku bosansku demokratiju pretvorila u lopovski režim. Otud on i govori kao funkcija režima, i kao režimski intelektualac podmeće nekakvim, kako ih naziva sveprisutnim intelektualcima, a morao bi ih imenovati, pozivanje na lijevi terorizam i zločin. Zanimljivo je da niko, ama baš niko u javnom prostoru BiH nije podržao nasilje na protestima, a kamo li pozivao na njega. Zašto Hodžić to podmeće nekakvim sveprisutnim intelektualcima označavajući ih kao inspiratore lijeve Al-Kaide, jasno je: on kao dio sistema mora braniti stečene privilegije i od profesora i kolumniste pretvara se u glasnogovornika lopovskog režima, odnosno u režimskog propagandistu.

Otud i pitanje, da li je kao zastupnik u skupštini jučer glasao po vlastitoj savjesti ili po Izetbegovićevoj naredbi? Je li u svega dva-tri dana promijenio mišljenje o plenumima? Da li je, nadalje, zastupnik u skupštini pobijedio kolumnistu u Hodžiću i poslušno se odazvao novom zovu partije i glasao za stajališta lijeve Al-Kaide. Monstruozne optužbe izrečene u autorskom tekstu su nestale, a podigla se poslušnička ruka zastupnika Hodžića. Ironično rečeno, svojim glasom u skupštini jučer, Hodžić je legitimirao lijevu Al-Kaidu u toj instituciji sistema. Legitimirao je i pokušaj rušenja ustavnopravnog poretka. A niko do sada u javnom prostoru tako drsko nije građane BiH koji traže minimum socijalne pravde povezao sa jednom zločinačkom i terorističkom organizacijom. Svaka čast zastupniče.

No, šalu na stranu, prihvatajući zahtjeve plenuma kao legitiman iskaz građanske volje, kantonalne skupštine, zapravo, nastoje učiniti nevidljivom ključnu moć u ovoj zemlji – onu lidersku i pratitokratsku. A to znači da plenume tek čeka ozbiljan posao. Lideri i partijske elite su žrtvovale svoje pijune, kako ne bi reformirali političke partije i time omogućili njihovu unutarnju demokratičnost i odgovornost. Duga evolucija građana je otpočela, reforma političkih partija i organa vlasti još uvijek nije. A to znači da nas čeka, gotovo izvjesno, novi val protesta, ma koliko ih demonizirali režimski intelektualci, lideri i vlastodržačke oligarhije.