Patriotsko je naučno, jebeš metodologe

Izdvajamo

• Da se razumijemo, svi koji su počinili ratni zločin trebaju odgovarati, i ukoliko su zločin počinili trebaju odležati kaznu. Procesuiranje ratnih zločina, međutim, ne može biti teren za političko raskusurivanje sa neposlušnicima. Neposlušnim i nepodobnim koji su odbranili ono što smo nekoć zvali našim gradom.

Povezani članci

• Sramotno: Izetbegović, Komšić i Radončić kreću u rušenje Vlade Kantona Sarajevo
• Patrick Hickey: Zemlje vaše regije imaju odlične sportiste i među njima postoji velika solidarnost
• U Srebrenici odbačena prijava protiv Vojina Pavlovića zbog negiranja genocida
• Pomozimo Sedini
• Hasija Borić: SIN, KĆI
• Hoće li država zaštiti radnike: Firma „Standard“ iz Ilijaša otpustila je 500 radnika

Foto: sa92.ba

Ubili su sve u nama. Pamet su nam ubili. Nemojte se čuditi Zahiragiću, on je najeklatantniji primjer postratne generacije iznevjerene od svih. Ženevska konvencija, ta kurva humanistička, okrenula je leđa mladom Zahiragiću, pustila da bude žrtvom granatiranja pune četiri godine. Zahiragić nije znao pozvati se na Ženevsku konvenciju dok mu je iznad porodilišta gdje je rođen komšija sa brda poželio doborodošlicu na svijet granatom, krmačom. On je radio što rade sve bebe kada se nađu u uznemirujućoj situaciji, plakao je. Bebe plaču, a plaču i odrasli. Plakalo je Sarajevo dok je krvarilo, najjače su plakali oni koji krvarili nisu, koji su posmatrali krvave prijatelje i Ženevsku konvenciju kako žmiri na oba oka.

I najneupućeniji do sada znaju osnovne odrednice Ženevske konvencije. Donesena je nakon sloma fašizma. Vjerovatno tadašnji donosioci propisa o minimumu zaštite ljudi u ratnim uvjetima, prepadnuti viđenjem fašizma u zamahu za vrijeme Drugog svjetskog rata, odlučili su da moraju donijeti neke norme i da se, kad smo već toliko usavršili tehnike ubijanja, to ubijanje mora koliko-toliko ograničiti, ne možeš baš doći i ubiti bebu od dva mjeseca. Možeš li?!

Nije samo njemački nacizam – fašizam, mnogo je više fašizama na svijetu, u nama. Povedi čopor, vidjećeš fašizam toliko jak da bi prepao i samog Hitlera, Himlera i ekipu. Zajedno s migrantima fašizam, svi slušamo frazu, ulazi na mala vrata u Evropu. Ne ulazi, nikad nije ni izašao, samo je malo prigušen, tek smanjen na prihvatljivu razinu, nešto poput smanjenja pm čestica neslavnom mjerom par-nemar, ups – nepar u “kantonu važnijem od 10 drugih u Bosni i Hercegovini”. Eh šta ono bi, da Ženevska konvencija. Tužilaštvo BiH, ta nesalomljiva pravosudna institucija slomljene države, podigla je optužnicu za ratni zločin protiv četvorice pripadnika Specijane policije MUP-a zbog ubistva 8 pripadnika JNA, poznatijem kao zločin u Velikom parku. Vojnici likvidirani, prijekim sudom nekolicine prisutnih. Ženevska konvencija propisuje način postupanja sa ratnim zarobljenicima, vojnicima, pored onog dijela u kojem navodi postupanje sa civilima u ratnim vremenima. I treba! Bar mi Sarajlije znamo kako su propisi važni, a tek konvencije! Svakog dana probudimo se Bogu zahvaljujući na odredbama Ženevske konvencije. Ne možeš u ratu ubiti civila! Ne možeš, rekla konvencija, kaznit će te sudovi zaduženi za zaštitu međunarodnog humanitarnog prava. Da ne bi te konvencije,  možda bi opsada trajala i pet hiljada dana. Znaju to one Sarajlije koje se danas bezbrižno šetaju ulicama Bazela ne pitajući se da li je Bazel dovoljno važan za primjenu Ženevske konvencije.

Čudimo se nastupima Studentskog parlamenta na čelu sa podmlatkom SDA Harisom Zahiragićem koji uvodi šerijatske norme na sarajevski Univerzitet. Zahiragić, isti onaj koji znanstvenim ekspertizama dolazi do zaključka da je homoseksualnost zarazna bolest. U vrijeme dok se studentice podastiru u prosjeku  6-7 puta u vrijeme ispitnih rokova na raspadnute predratne klupe u vrijeme ispitnih rokova, a profesorima se preliva nepokretna sperma iz samtnih pantalona, sa šlajpecima u koje je netom ušpricana svježa valuta, dok nastavni planovi i programi prate novi ideološki pravac – patriotsko je naučno, jebeš metodologe. U vrijeme takvog stanja na UNSA Zahiragić brine o vjerskim slobodama. Džuma je bitna, daće Bog i kakvo mjesto u stranci. Nemojte se čuditi Zahiragiću. Njegov nastup i stavovi pokazuju šta ozbiljne ratne traume čine mozgu prosječnih intelektualih sposobnosti.

Ubili su sve u nama. Pamet su nam ubili. Nemojte se čuditi Zahiragiću, on je najeklatantniji primjer postratne generacije iznevjerene od svih. Ženevska konvencija, ta kurva humanistička, okrenula je leđa mladom Zahiragiću, pustila da bude žrtvom granatiranja pune četiri godine. Zahiragić nije znao pozvati se na Ženevsku konvenciju dok mu je iznad porodilišta gdje je rođen komšija sa brda poželio doborodošlicu na svijet granatom, krmačom. On je radio što rade sve bebe kada se nađu u uznemirujućoj situaciji, plakao je. Bebe plaču, a plaču i odrasli. Plakalo je Sarajevo dok je krvarilo, najjače su plakali oni koji krvarili nisu, koji su posmatrali krvave prijatelje i Ženevsku konvenciju kako žmiri na oba oka. Nekih dvadesetak godina poslije, Zahiragić u prostorijama Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu pronalazi knjigu Uvod u međunarodno humanitarno pravo. Tada mu postaje jasno da Ženevska konvencija za njega nije vrijedila. Nije vrijedila Ženevska konvencija 1425 dana opsade Grada. Jednog grada. Dok su nas prijatelji s brda selamali svaki dan pokojom granatom, masakrom, snajperom, plinom, vodom, hranom. Sarajevo nije bilo dostojno Ženevske konvencije. Zahiragić tada dolazi do spoznaje da jedini zaklon može naći unutar svog etno/vjersko/nacionalnog ideološkog korpusa. Ostalo polagano ulazi u historiju praveći epohalne ideološke zaokrete unutar obrazovnog sistema. Možda da dogodine predloži uvođenje vjeronauke u nastavne planove, podršku Senata UNSA svakako ima.

Podignuta optužnica protiv Vikića. Za ubistvo 8 vojnika JNA. Neprijateljske vojske na teritoriji druge države. Jasno, ne smijes ubiti zarobljenika makar on bio i vojnik. Makar on prije toga izmasakrirao desetero djece. Makar on do tada popalio pola grada. Makar priuštio Sarajlijama empirijsko znanje o utvrđivanju mjesta eksplozije protutenkovske granate na osnovu jačine zvuka. Makar klao djecu, starce, žene, silovao, kidao nokte, porio utrobe. Ne možeš ga ubit po kratkom postupku. Ne možeš! Treba ga mirno razmijeniti za zarobljenike druge strane. Ima vojni sud, nek sudi. Civilizovani ljudi rekli i mora se poštovati. Civilizovani, ne ovi divljaci s Balkana. Prekršiš – sudi ti se. Vrlo jednostavno. Direktna etika. Jest da nije onog nesretnog Tužilastva sa početka koje je stavilo znak jednakosti između spaljene bebe i naoružanog vojnika. Bebe nek čekaju, dok se osigura pravda za državne plaćene ubice. Da se razumijemo, svi koji su počinili ratni zločin trebaju odgovarati, i ukoliko su zločin počinili trebaju odležati kaznu. Procesuiranje ratnih zločina, međutim, ne može biti teren za političko raskusurivanje sa neposlušnicima. Neposlušnim i nepodobnim koji su odbranili ono što smo nekoć zvali našim gradom.

Nego šta u ovom sumanutom tekstu spaja tolike proturječnosti kao što su Haris Zahiragić i Dragan Vikić? Ono toliko nepoželjno u ovom momentu – probosanske snage, preciznije nedostatak istih. Na čelu sa deklarativno najvećim braniocem Bošnjaka i Bosne i Hercegovine – SDA na čelu sa malim iz trezora. Dvadeset godina neuspješnih pokušaja bavljenja politikom i uspješnog upumpavanja novca u žiroračune banaka, za pretpostaviti je, koje se bave islamskim bankarstvom. Da babin mali nije bio zaštićen trezorom ne bi dozvolio da se danas podižu optužnice prema najzaslužnijim što i Sarajevo nije “postalo klaonica”.

Politika očuvanja digniteta, suvereniteta i cjelovitosti davno je postala tek predizborni slogan na koje se pale oni sa prosječnim intelektualnim sposobnostima, a nije ni čudo, naši ljudi dvadeset godina žive u stanju konstantnog straha koji ozbiljno utiče na moć rasuđivanja. Sarajevo je ’92. godine ustalo da se brani, protiv fašizma, velikosrpstva, koljača. Koljača koji su dolazili s onu stranu Drine. Koljača koji nisu prezali da na demonstrante, sa kojima su do jučer rame uz rame pjevali – Bella ciao, Računajte na nas i Hej Slaveni, otvore vatru. Izdaja koju je Sarajevo doživjelo u ratu malo ko može da pojmi. Bio je to nekada kospmopolitski grad, bez metroa, bez stometarskih nebodera, bez milionske naseljenost, ali kozmopolitski duh Sarajeva činio se neuništiv, tada. Dvadeset godina poslije Sarajevo samo sebe ne prepoznaje. Snaga Sarajlija da zajedno stanu u odbranu svog grada, svog jedinstva danas se prodaje za reciprocitet brojanja krivnje za rat. Danas će branioci ovog grada koji nisu dozvolili Istočnu Bosnu u srcu države biti jednaki sa onima koji su živu djecu spaljivalji, bajonetama trudnicama vadili plod iz utrobe. Sutra će moj otac biti kriv što je uzeo pušku improvizovanu od auspuha i kojekakvih čudesa i stao na prag moje kuće. Kriv je što nije dopustio tenkistima da sravne kuću zajedno sa pedesetak žena, djece i staraca koji su baš u našoj kući tražili zaklon od mjesec dana ranije pozicioniranih tenkova. Kriv je – trebali su sve da nas pobiju. Možda bi nam danas bilo bolje, možda bi današnjoj politici odgovaralo da se genocidu u Srebrenici dodao i sarajevski, genocid u Sarajevu i Srebrenici, zašto da ne?! Možda bismo onda dokazali i Prijedor. I malo, po malo – genocid u BiH. Cjeloviti, sistematski genocid, na području cijele BiH. Fino zvuči. Možda bi se onda Ženevska konvencija probudila iz sna uspavane ljepotice, a BiH pravna država u kojoj bi bilo nezamislivo da stranka instalira svoje poslušnike u Studentski parlament.