Pametniji (ne) popušta(ju)

Izdvajamo

• Dakle izbori su mjesto i vrijeme pečaćenja svega što nam je u životu važno za bolje ili gore sutra. Tu se zapisuje ko popušta, ko ne popušta, ko je pametniji a ko ono drugo. Sve postaje upitno. Ko je pametniji ako popusti a ko je pametniji ako ne popusti. Uloge se brzo mijenjaju jer pamet lako mijenja stranu. Tu „pametan“ ako popusti u momentu promijeni ulogu. Badava mu socijalni bunt. Napravio je harakiri i time čin časti pretvorio u čin gluposti. Zato pametniji (ne)popušta(j), ako Boga znaš.

Povezani članci

• Nenad Pejić:General Divjak na Starom mostu
• Napadi na Bosnu i Hercegovinu – “Hrvatska i Srbija su prijetnja miru”
• Oči u oči sa fašizmom
• Izložba “Dodir” fotografa Gorana Kukića u Zvonu
• Street Arts Festival još jednom zaokuplja grad Mostar
• Nerzuk Ćurak: Mi smo taoci primordijalnih parohijalnih političkih elita

Mnogi veliki pisci i mislioci su se bavili problemom gluposti i njenom masovnošću. Meni su najdraže misli na tu temu: „Glupost je ponavljanje istih grešaka u očekivanju drugačijeg rezultata“(Einstein), „Ljudska glupost je neizmjerna“ (Krleža), „Svemir i glupost su beskonačni, ali za svemir nisam siguran (Einstein), Kad bi glupost boljela, ljudi bi vrištali do neba (Andrić).

Piše: Emir Turkušić

Iskustveni sedimenti naroda diljem planete su puni mudrih izreka. Na našim prostorima postoji jedna izreka vrlo diskutabilne poruke a to je „Pametniji popušta“. Ta je poruka prihvatljiva samo u slučaju sukoba mišljenja ili interesa sa kriminalcem ili nekom barabom koja razumije samo silu kao argument i izbjegavanje takvog sukoba popuštanjem je razumljiv pragmatizam.

Međutim, ima jedna (od više njih) problematična dimenzija te poruke koja se ukorijenila u našem mentalitetu a bazira na samo(ne)poštovanju. Život je jedan i dragocjen je zbog svakog od nas a posebno zbog onih koji zavise od nas. Zašto onda tako olako puštamo da našim životima doslovno gazduju oni kojima uporno iznova ukazujemo povjerenje. Mi ih na izborima ovlašćujemo da u naše ime upravljaju našim životima i da ih kroje kako njima, a ne nama, odgovara. I to u ciklusima. Unutar tih ciklusa se upražnjava „kritika“ političara kao da su oni na vlast došli državnim udarom a ne našom voljom. To relativizira pravo na bunt. Ako su učesnici nedavnih masovnih protesta, i svi drugi koji su s pravom nezadovoljni, glasali na prethodnim izborima, onda se bune protiv svog izbora. Ako pomenuti nisu glasali na prethodnim izborima onda snose dobar dio krivice što su na vlasti oni protiv koji se bune. Kako god, znatan dio krivice je i na jednim i drugim i to je Gordijev čvor. Kako ga raspetljati? Samo sazrijevanjem naroda čija politička svijest treba iz predpolitičke da evoluira u političku svijest. Šta to znači? To između ostalog znači, da glasač u dilemi „za koga“ treba da konsultira svoj novčanik. Da razmisli šta mu je obećano a šta ispunjeno, te na osnovu toga i glasa bez praštanja. Paradoks je da demonizacija političara najviše odgovara nesposobnim političarima. Oni se tretiraju kao datost ili „viša sila“ i to je nešto prirodno i nepromjenjivo. Kad je tako šta onda činiti? Kad je „stvarnost“ ovakva onda nema druge nego glasati za „svoje“. E tu je problem.  A gdje je problem, tu je i rješenje. Život neumitno pokazuje da etnonacionalni kišobrani prokišnjavaju i da je etnonacionalna košulja i tijesna i skupa i varljiva. Ali „pametniji“ i dalje uporno popušta ali sve više na živcima pa mu se protest sve više priviđa kao rješenje. Zapravo u mjeri do koje pametniji popuštaju u istoj mjeri budale svijetom vladaju. Evo nas konačno „in medias res“ (usred stvari, u žiži problema), a to je pitanje ko je ovdje „pametniji“ a ko „budala“? Sada onaj ko popušta treba da razmisli ko je zapravo on. Onaj prvi ili onaj drugi. Ja ništa ne tvrdim, samo pitam u pokušaju da bar malo doprinesem buđenju.

Nazad na politiku. Politika je ljudska najkreativnija djelatnost. Ona je zapravo samo koncentrirana moć kojom se kreiraju najproduktivnije aktivnosti za opšte dobro ili najgora djela koja vode u katastrofe. Istorija je prepuna riznica primjera i za jedno i drugo. U čijim će rukama biti ta koncentrirana moć, odlučuje narod na izborima. Izbore treba pretvoriti u najmasovniji „protest“. Mnogi veliki pisci i mislioci su se bavili problemom gluposti i njenom masovnošću. Meni su najdraže misli na tu temu: „Glupost je ponavljanje istih grešaka u očekivanju drugačijeg rezultata“(Einstein), „Ljudska glupost je neizmjerna“ (Krleža), „Svemir i glupost su beskonačni, ali za svemir nisam siguran (Einstein), Kad bi glupost boljela, ljudi bi vrištali do neba (Andrić).

Dakle izbori su mjesto i vrijeme pečaćenja svega što nam je u životu važno za bolje ili gore sutra. Tu se zapisuje ko popušta, ko ne popušta, ko je pametniji a ko ono drugo. Sve postaje upitno. Ko je pametniji ako popusti a ko je pametniji ako ne popusti. Uloge se brzo mijenjaju jer pamet lako mijenja stranu. Tu „pametan“ ako popusti u momentu promijeni ulogu. Badava mu socijalni bunt. Napravio je harakiri i time čin časti pretvorio u čin gluposti. Zato pametniji (ne)popušta(j), ako Boga znaš.