Od Karadžića i ostalih simbola klanja opasnije su ideologije koje se njima hrane

tačno.net
Autor/ica 21.3.2016. u 10:48

Od Karadžića i ostalih simbola klanja opasnije su ideologije koje se njima hrane

Presude operativcima fašisoidnih ideologija, hoću reći, jesu važne, i grijeh bi ih bilo ignorirati. Ali, one imaju težinu samo ako otvaraju prostor vlastitom preispitivanju – i procesu katarze dakako. Ovdje, nažalost, na pomolu nema ni jednog ni drugog – čak ni znakova da bi se takvo što moglo „zakotrljati“. Dapače, dojam je kako je izlaganje „nacionalnih heroja“ sudu pravde u funkciji dodatnog jačanja ideologija samih.

Piše: Slavo Kukić

Evropa je sve agresivnija u nakani da apsorbira BiH. U prilog tome svjedoče gotovo pa svakodnevne izjave bruxelleske administracije, ali i diplomata evropskih zemalja. Uostalom, u pohode joj, u danu kada ovaj tekst bude na uvidu javnosti, ponovo dolazi i evropski komesar za proširenje kako bi vrhu ovdašnje političke piramide, pretpostavljam izvan očiju javnosti, ukazao na nedostatke zahtjeva za članstvo BiH u Evropskoj uniji.

Spremnost na otklanjanje nedostataka, barem što se dimenzije verbalnoga tiče, pokazuje i bosanskohercegovačka politička klasa. Optimizam, uostalom, iskazuje i prvi čovjek državnog predsjedništva. Istina je, pojašnjava on ovih dana, da u vezi s kredibilnosti zahtjeva postoje izvjesne dileme – i da je njihovo otklanjanje u izravnoj vezi s nekoliko koraka koje domaće vlasti imaju učiniti. Ali, ako je po Izetbegoviću, veliki je stupanj vjerojatnosti da će se u tome i uspjeti – od raščišćavanja dilema u vezi sa sustavom koordinacije, preko domaće zadaće koja se tiče trgovinskog dijela SSP-a do sigurnijih znakova reformiranja bosanskohercegovačkog društva uopće, gospodarstva posebice.

Koliko je, međutim, optimizam prvog čovjeka državnoga trijumvirata i utemeljen? Bože daj da se varam, ali razlozi tome niti su specijalno brojni, niti specijalno uvjerljivi. Potpuno suprotno, logika zatezanja nacionalnih konopaca ne posustaje ni dvadeset godina nakon rata. Primjera za to je napretek. No, Mostar i njegova civilizacijska golgota su ovih dana najzorniji. Ustavni sud BiH, prisjetimo se, još 2010. godine naloži izmjenu Izbornog zakona u dijelu kojim se regulira način izbora vijećnika u Gradsko vijeće Mostara – i uz obrazloženje da postojeći ne jamči isto pravo građana ovog grada. Nažalost, njegova odluka ni do danas nije izvršena – zbog čega je bez izbora za Gradsko vijeće Mostar već jednom ostao, a sve upućuje da mi mogao i opet.

I, tko je za to odgovoran? Što se mene tiče, oni kojima su i poštivanja Ustava i evropskoga puta puna usta – „branitelji“ hrvatskih i bošnjačkih nacionalnih interesa. Oni isti koji priču o Mostaru, kako bi homogenizirali biračko tijelo, zahuktavaju i ovih dana i tjedana. Pri tome, međutim, u prvom im planu, kao i sve godine do sada, nije izvršenje odluke Ustavnoga suda. Naprotiv, ona im je paravan za „zapišavanje“ prostora vlastite supremacije.

Ni pol muke, doduše, da je predmet etnonacionalističkog holcanja samo Mostar. Njegovu sudbinu, nažalost, gdje manjim gdje većim intenzitetom, dijeli i ostatak BiH. I, što je još gore, „etnousrećitelji“ vjeruju kako sve to ne vidi i ostatak svijeta. No, s vremena na vrijeme on ih upozori kako nije slijep kod vlastitih očiju – i kako njihovim šibicarskim igrankama već odavna ne nasjeda. Dogodilo se to, uostalom, i u ljeto prošle godine, u vrijeme posjete njemačke kancelarke Bosni i Hercegovini. Iako lekcija gospođe Merkel u javnosti nije „provaljena“, neposredni svjedoci me uvjeravaju kako i nije bila najugodnija za uho njezinim domaćinima. S druge strane, ako su mi informacije točne, lekciju će duže od ostalih pamtiti hrvatski član državnog terceta. Jer, njemu uvažena gospođa tom zgodom pojasni kako se s njegovim načinom „rješavanja“ hrvatskog pitanja u Evropu ne može ni za stotinu godina. Razlog – takav način uopće nije u doticaju s evropskim sustavom vrijednosti.

Je li, međutim, gospodin iz Merkeličine lekcije išta naučio? Ako je, recimo, suditi po načinu kako šamara, pa i podcjenjuje vlastiti narod – nije. Netko bi mi, doduše, mogao prigovoriti kako sudove izričem olako – a i bez specijalnog pokrića. No, nisam. U prilog njima, ako već hoćete, mogu navesti čitav tovar argumenata. Evo samo jednog. Prisjetimo se, recimo, Čovićeve poruke Livnjacima od prije mjesec i pol kako je put kojim su krenuli pravi. Kako, naime, takve poruke tumačiti? Pa na jedino moguć način – bezobrazlukom bez presedana. Jer, o kakvom se to putu radi? Po onome što znam, jedini livanjski put zadnjih nekoliko godina je put u pečalbu – i to puno učestaliji i od onog iz druge polovine šezdesetih. Uz dodatak, dakako, nije to put iz bijesa nego iz gorke muke i jada koji ih u tuđinu tjeraju – a koje im, ne zaboravimo to, podari politika vlastitih „zaštitnika“.

Nije, istina, bolje ni ostalima – Srbima i Bošnjacima, o onima koji se drugačije izjašnjavaju da se i ne govori. Što, uostalom, Bošnjacima, a i svim građanima, mogu donijeti političke lekcije pravosuđu i priče kako se „nacionalne heroje“ ne smije trpati u kazamate – pa taman da su upropastili život i onima koji se tek trebaju roditi? Ili, može li bolji život Srbima u BiH donijeti gotovo luđačko guslanje o referendumima – ja onom o sudu i tužiteljstvu, ja onom o krsnim slavama, ja nekom koji tek treba doći – ili su te priče samo paravan za prikrivanje stvarnog stanja i problema zbog kojih se siroti svijet sve češće odlučuje na dizanje sidra i odlazak bez povratne karte?

I kako sve to prodati gospođi Merkel – ili drugim evropskim političkim autoritetima? Što se, recimo, moga dojma tiče, domaće barabusine o tome specijalno niti ne razmišljaju. Jer, njima do Evrope i nije. Uostalom, što bi im ona donijela? Samo muke i nemiran san. I stoga im je prihvatljivije održavanje stanje statusa quo. Stanje, recimo, slavljenja vlastitih „heroja“ i optuživanja svijeta za urotu protiv vlastita im naroda – za što se primjere može pronaći i u danima koje za sobom ostavismo, a moći će, vjerojatno još učestalije, u onima koji tek dolaze.

Pogledajte, primjerice, zahuktavanje nacionalnih truba ususret izricanja presude Karadžiću – a potom i Šešelju dakako. Već danas je, naime, jasno da će i jedan i drugi ostatak života provesti po evropskim kazamatima. Što se, međutim, mene tiče, to i nije najvažnija stvar na svijetu. Jer, presude njima ne znače i poraz ideologija koje ih izrodiše. Dojam je, dapače, da one i na tome profitiraju. Kako, uostalom, drugačije tumačiti izjave da će presuda Karadžiću  „biti osveta srpskom narodu, zato što se sudi vođi koji se borio za“ njegovu slobodu? A, ne izriče je bilo tko. Izriče je, naprotiv, čovjek s najvećom težinom u ovom dijelu BiH – predsjednik Republike Srpske. Koji u presudi „borcu za slobodu srpskog naroda“ vidi i opasnost za RS samu. I stoga poziva na novo zbijanje nacionalnih redova kako bi ju se od novih naleta neprijatelja, ja unutarnjih, ja vanjskih, i obranilo.

Presude operativcima fašisoidnih ideologija, hoću reći, jesu važne, i grijeh bi ih bilo ignorirati. Ali, one imaju težinu samo ako otvaraju prostor vlastitom preispitivanju – i procesu katarze dakako. Ovdje, nažalost, na pomolu nema ni jednog ni drugog – čak ni znakova da bi se takvo što moglo „zakotrljati“. Dapače, dojam je kako je izlaganje „nacionalnih heroja“ sudu pravde u funkciji dodatnog jačanja ideologija samih. Dovoljno je, uostalom, resetirati pamćenje prethodnih pet-šest godina i u to se uvjeriti. Prisjetimo se, recimo, povratka s odsluženja kazne Daria Kordića – ili serijala o sudovanjima Naseru Oriću. No, ova u vezi s Karadžićem, ona s Mladićem možda i više, nadrasti će sve prethodne. A mogla bi, dabogda se prevario, biti uvod i u nove turbulencije bosanskohercegovačkoga broda.

Jasno je to onima koji na ovim gudurama obitavaju. Ali, jasno je i da za otpor takvim procesima oni sami nemaju snage – ili, eventualno, i dovoljno volje. No, jasno je to i međunarodnim centrima moći – kao što im je jasno da bi novo bosanskohercegovačko etnonacionalističko, u suštini fašisoidno talasanje okrznuti moglo i druge. Pa ipak, iako njihova snaga činjenja nije upitna, ne poduzimaju baš ništa. Zašto i dokle, samo Bog zna – ako ruke od svega, i opet znade zašto, nije digao i on sam.

tačno.net
Autor/ica 21.3.2016. u 10:48