ENG
Nerzuk Ćurak: „DEMONSTRACIJE, DEMONI NACIONALIZMA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA – O jednoj mogućnosti koja još nije ispitana”
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Očigledno smo u fazi kada politički sistem BiH sa svojim glavnim akterima ne dozvoljava Sarajevu da bude protunacionalistički kreativno. Snaga tog nacionalističkog otpora ne smije se zanemariti jer bi zanemarivanje moglo skupo koštati ovaj ponosni razvoj demokratske političke kulture u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Piše: Prof. dr Nerzuk Ćurak
Dejtonska Bosna i Hercegovina svojom nemogućom, iracionalnom, neupravljivom, šizofrenom (hoćete još deprimirajućih atribucija?) političkom, pravnom, ekonomskom i kulturnom strukturom objavljuje se svijetu kao nemoguća država, kao država sa posebnim potrebama. Njena posebna potreba je da bude država međunarodne zajednice.
Ako međunarodna zajednica hoće da dejtonska BiH bude država, instrumente internacionalne politike nužno je radikalizirati. Bez te radikalizacije država se približava agonalnom klimaksu. U zoni klimaksa moguća rješenja su anarhična a to uključuje i proizvodnju nasilja što bi i BiH i region moglo vratiti na stranputice, na ponavljanje loše povijesti, na neotklonjivi trijumf nacionalizma.
Ako je snažna, latentno prijeteća intervencija međunarodne zajednice bila ikada potrebna, onda je to upravo sada, kada se na talasu narodnog nezadovoljstva logika kleptokratskog etnokapitalizma nastoji zamijeniti logikom prava, bar na goli život, logikom prava da se bude jedinstvena osoba a ne apstraktna nacionalna osoba kojoj se poništava autentična ljudska osobnost.
Toga je očigledno postao svjestan i Visoki predstavnik Valentin Inzko, pa je iskoristio dablinsko junsko zasjedanje europarlamentaraca, da pošalje poruku o snažnijem poticanju promjena u BiH jer je uspjeh moguć samo uz kreativni i jači politički angažman što uključuje redefiniciju pristupa međunarodne zajednice u BiH kako bi se postigao napredak.
Ovo je, nakon dužeg vremena, u kojemu se politika međunarodne zajednice svodila na nemaštovitu mantru o nužnosti da bh. političari riješe sami sve probleme zemlje, jedna relevantna izjava kojom prvi čovjek međunarodne uprave u BiH vraća lopticu u međunarodno dvorište, tražeći, de facto, novu strategiju djelovanja koja bi i njegovom banaliziranom Uredu vratila praktični i povijesni smisao.
Inzkov govor u Dablinu izvrsno se čita i sa nedavno objavljenom analizom Bode Webera i Kurta Bassuenera (“Kuća od karata: Pojačano prisustvo EU u BiH – Prijedlog za novi politički pristup”) u kojoj se argumentirano nude preporuke za novo djelovanje internacionalne politike u dejtonskoj državi. Hoće li doći do novog djelovanja pitanje je za milion dolara ali ono što je nužno detektirati unutar procesa buđenja bosanskohercegovačkog građanstva jeste iznimno mali manevarski prostor unutar kojega je moguće primalni krik nehijerarhiziranog, decentraliziranog civilnog društva sačuvati od zloupotreba etnoteritorijaliziranih nacionalizama.
Taj majušni prostor morala bi ispuniti međunarodna zajednica eksplicitnim stavom da, iako nije započela proces građanske pobune, u punom kapacitetu stoji iza te i mogućih narednih nenasilnih pobuna. Upravo takvu poruku bi i Inzko i Sorensen, i OHR i EU trebali odaslati domaćim latifundijskim političarima, kako bi se osnažio prekoetnički i transentitetski građanski aktivizam. Zašto je to važno?
Iako su demonstracije pred parlamentom Bosne i Hercegovine generirane opravdanim roditeljskim gnjevom zbog indiferentnosti političara spram tako važnog zahtjeva kao što je normativno i socijalno priznavanje novorođenih (JMBG), život u dualnoj dejtonskoj tvrđavi naučio nas je oprezu: nema tog ljudskog zahtjeva koji etnoklepto političari u BiH neće prevesti na teren najvažnijeg etničkog pitanja po oprobanom receptu balkanskog razumijevanja svijeta: dajte da vidimo ko stoji iza ovih demonstracija! Ako ne stoji niko, to je početak našeg kraja, jer ako na javni trg počnu dolaziti sasvim obična ljudska pitanja, njihovo umnožavanje, umrežavanje i diseminiranje demistificira i eutanazira bijedne nacionaliste i u konačnici odvodi i njih i njihove političke proizvode (kao što su nacionalizirani teritorijalni entiteti) u kloaku povijesti.
S nervom političara koji izvrsno reagira u vanrednim situacijama, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i njegovi depersonalizirani, bezsupstratni epigoni, požurili su sarajevsku građansku pobunu adresirati („bošnjačkom”) SDP-u, što bi za ovu stranku bila čast, samo da je istina. No, lideru SNSD-a to je bilo i bit će od iznimne važnosti, kako bi se zaustavila debata civilno društvo – političke stranke i kako bi politički sistem ostao povlašteno leno samo i samo političkih stranaka i to u državi koja je dizajnirana kao vječni saveznik nacionalističkih i teritorijalno ukotvljenih politika.
Ako civilno društvo uđe u zonu političkog, ono će postavljati ljudska pitanja i ljudske zahtjeve, dramatično rušeći neupitnu poziciju apstraktnih nacionalizama. U konačnici to bi moglo dovesti do promjene neuspješnog političkog sistema a to je ljudski zahtjev par excellence.
Optužujući („bošnjački”) SDP, Dodik pokušava i nažalost još uvijek uspijeva, itekako uspijeva, svom biračkom tijelu poslati poruku da iz Sarajeva ne može doći nikakava građanska pobuna; svaki građanski zahtjev iz Sarajeva reducira se na bošnjačku unitarističku podvalu, čak i kada je iz stvarnosti nemoguće podići bilo kakav suvisli argument koji bi opravdao organiziranu paranoju laktaškog šerifa.
Ako obazrivo uđem na teren biopolitike, mogao bih, među ključnim građanskim aktivistima koji su učestvovali u pobuni pred Parlamentom BiH, prepoznati „divne gubitnike”, one koji su i imenom i svojim stvaralačkim gestama s onu stranu bilo kakvog bošnjaštva.
To me vodi ka mikrozaključku da su Dodikovi spindoktori spremni da „od sad, pa nadalje i ubuduće” (čitati crnogorskim akcentom) bilo koju sarajevsku pobunu, čak i onu u kojoj ne bi učestvovao nijedan Bošnjak, proglase bošnjačkim udarom na RS, kako bi održali povlaštenu poziciju tog entiteta u BiH, zanemarujući izvjesnu mogućnost da će iracionalno insistiranje na toj monoetničkoj povlaštenosti, sve nas, od Bosne do Save, od Une do Drine, odvesti u crni ambis. Doduše, ako se poslužim sjajnom persiflažom Srđana Puhala, SNSD i SDS mogli bi zahtijevati i da se, shodno šestoj Puhalovoj tezi, taj crni ambis zove crni ambis Republike Srpske. (http://www.frontal.ba/blogovi/blog/59971/kako-prezivjeti-sarajevo-ili-uputstva-za-srpske-poslanike-u-parlamentu-bosne-i-hercegovine)
Koliko su snažne Dodikove retoričke figure kojima blokira izvanstranačko povezivanje Banjaluke i Sarajeva na osnovama „antipolitičkog aktiviteta” civilnog društva, dovoljno nam govori naglašeni zahtjev banjalučkih demonstranata (iako su zahtjevi krajiških studenata također univerzalnoljudski a ne apstraktnosrpski) da se njihova pobuna ne povezuje sa sarajevskom, kako bi ostala vrijednosno atribuirana kao unutarsrpska stvar. To je odlika zatvorenih, totalitarnih društava, to nije dobro ni za koga pa ni za Republiku Srpsku kao visokodecentraliziranu autonomiju u Bosni i Hercegovini.
Očigledno smo u fazi kada politički sistem BiH sa svojim glavnim akterima ne dozvoljava Sarajevu da bude protunacionalistički kreativno. Snaga tog nacionalističkog otpora ne smije se zanemariti jer bi zanemarivanje moglo skupo koštati ovaj ponosni razvoj demokratske političke kulture u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Budući da je to tako, međunarodna zajednica kroz svoje terenske ešalone (OHR, EUSR, EUFOR, NATO, OSCE…), ne može ostati samo na deklarativnoj podršci građanskoj pobuni sa epicentrom u Sarajevu, već mora prepoznati kapitalnu mogućnost da republikanski protest građana protiv matične anonimnosti prihvati kao svoje vlasništvo, kao svoj najradikalniji ulog u prevazilaženje dejtonskog političkog poretka, što je, prestanimo se zavaravati sa 5+2 uvjetima, jedini potreban i dovoljan uslov za povlačenje međunarodne uprave iz Bosne i Hercegovine.
Izvor: www.atlantskainicijativa.org
Autor/ica 👤tačno.net
