Našizam i antinašizam

Autor/ica 👤Almir Methadžović 28.10.2016. u 09:21

Izdvajamo

U dokumentarcu, se prikazuje monolog Alije Izetbegovića u kojem on izjavljuje da je svojevremeno kao mladić postao i ostao uvjereni musliman te da je iz dna duše podjednako mrzio i fašizam i komunizam, te je nastavio da ih mrzi do “današnjeg dana”. Pretpostavljam da je mislio na socijalizam ili komunistički režim jer komunizam nije nikada postojao. A šta je on tu mrzio? Ono kada su se u našoj zemlji gradile pruge, ceste, vodovod i kada se elektrificirala zemlja? Kada su nam školstvo i zdravstvo bili svima dostupni? Kada je postojalo stanarsko pravo i kada je radništvo živjelo deset puta dostojanstvenije nego danas? Da li je mrzio taj sistem jer su postojali privredni giganti poput Energoinvesta, Unioninvesta, Vranice, GP Puta, Unisa, Pretisa, Famosa, TAS-a? Onda kada su se u mostarskom preduzeću Soko proizvodili avioni? Da li je otac naše nacije zbog toga mrzio komunistički režim iz dna duše?! Ah da, on je mrzio bezbožni komunistički režim jer nismo mogli bajram slaviti i sanjao je islamizaciju muslimana.

Povezani članci

foto: arhiva

Aliji Izetbegoviću je Islam bio osnovni element etno-nacionalnog (samo)opredjeljenja i njegove političke filozofije a mi smo tu priču naivno pocuclali. Budući da su njegovi politički savremenici u susjednim republikama, a pogotovo unutar same Bosne i Hercegovine, funkcionisali pod istom vrstom etno-religijske logike, a patili od hroničnog nedostatka političke kulture i zdravog razuma; naša zemlja se danas nalazi u egzaktno odgovarajućoj situaciji društvene šizofrenije u kojoj je normalno da se škole nazivaju po našim Goebbelsima

Almir Methadžović

Ovih dana (19.10. – 24.10.) se u Beogradu u organizaciji Udruženja španskih boraca 1936. – 1939. obilježilo osamdeset godina nastanka Internacionalnih brigada. Računa se da je u tim brigadama tokom Španskog građanskog rata, u borbama protiv Frankovih fašista i njihovih pomagača, učestvovalo oko 50.000 dobrovoljaca iz cijelog svijeta, od kojih je oko 1700 bilo iz tadašnje Jugoslavije.

Povodom toga se u glavnom gradu Srbije na nekoliko lokacija održalo više kulturnih manifestacija, izložbi, projekcija dokumentarnih filmova, izlaganja javnih radnika, predavanja profesora i istraživača iz Srbije i Španije. Najznačajnija imena među uzvanicima su bili Carmen Negrin, unuka Juana Negrina, posljednjeg Predsjednika Republike, i bivši Ministar Vanjskih Poslova Španije, Miguel Angel Moratinos.

Na kraju manifestacije su sudionici položili cvijeće na spomenik Internacionalnim brigadama u istoimenoj beogradskoj ulici. Iz programa se da zaključiti da je ovaj međunarodni antifašistički jubilej bio solidno organizovan, a iz reakcija na društvenih mrežama se vidi da je vrlo dostojanstveno proveden.

Na web stranici Udruženja španskih boraca 1936. – 1939. se nalazi spisak svih evidentiranih dobrovoljaca s naših prostora na kojem se, po abecednom redu, na prvom mjestu nalazi izvjesni Abduzaimović Sabit, radnik iz Tešnja, koji se priključio antifašističkoj borbi 1937. godine.

Iako to nije nigdje evidentirano, nije teško uključiti maštu i zamisliti kako Sabit ulazi u Španiju preko Pirineja s Kočom Popovićem, kasnije jednim od najsposobnijih partizanskog oficira. Nije teško ni zamisliti kako Sabit, rame uz rame, s ostalim antifašistima iz cijelog svijeta prolijeva krv, znoj i suze; kako se povlači prema Kataloniji i kako na kraju svjedoči kolapsu Republike i porazu antifašizma. Ali maštu na stranu, u spisku Španskih boraca 1936. – 1939. se može vidjeti da su jugoslovenski muslimani za vrijeme Španskog građanskog rata činili beznačajan broj u redovima antifašističkih dobrovoljaca. Jugoslovenskih muslimana se u Španiji borilo bukvalno desetak.

Španski građanski rat je služio kao uvertira za Drugi svjetski rat prilikom kojeg su se muslimani, baš kao Hrvati, Srbi i ostali narodi na prostoru Jugoslavije, podijelili na ideološkoj osnovi. S jedne strane su se našli oni koji su se slizali s naci-fašističkim okupatorom, te su se iskazali kao veliki koljači uništavajući ljude uglavnom na vjerskoj, etno-nacionalnoj osnovi. Na njihovoj strani, odnosno, u njihovoj službi se našao i ovih dana aktualni fašistički propagandist, Mustafa Busuladžić, čije ime od prekjuče 26.10.2016. nosi škola u Dobroševićima.

S druge strane su bili muslimani antifašisti kao što je to Fadil Jahić “Španac”, rodom iz Bijeljine, kojeg su 1942. godine ubili četnici na Majevici, ili na primjer Ahmet Fetahagić “Čelik” iz Zavidovića, koji je poginuo 1944. u okolini Bihaća boreći se protiv Njemaca i ustaša. Ističem ove muslimane, narodne heroje Jugoslavije, jer su oni bili učesnici Španskog građanskog rata.

U ovom kontekstu se treba prisjetiti još jednog španskog borca, muslimana, Mustafe Golubića, koji je kasnije kao sovjetski špijun bio uhapšen u Beogradu 1941. godine, nakon čega su ga Gestapovci izmrcvarili do smrti. Slučajno se pogodilo da u isto vrijeme, dok se u Beogradu, gradu Golubićeve smrti, slavio globalni antifašizam, grupa bosanskohercegovačkih antifašista je 23.10. obilježila 72. godišnjicu oslobođenja Stoca, njegovog rodnog mjesta. O tom događaju bi se u medijima najvjerovatnije samo šturo objavilo da nije bilo konceptualnog umjetnika/antifašiste, Damira Nikšića, koji je ovu manifestaciju zabilježio u svom već svima poznatom mobilnom stilu. Pored antifašističke povorke u Stocu, koju je ovaj bosanskohercegovački umjetnik poslao u svijet, još fascinantinja je bila samo pozitivna i emotivna reakcija na društvenim mrežama.

I pogodilo se također da se jubilej Internacionalnih brigada u Beogradu otvorio na isti dan, 19.10., kada se obilježila 13. godišnjicu smrti Alije Izetbegovića, prvog i zadnjeg Predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Stoga je u ovom kontekstu potrebno osvrnuti se i na njegovo političko nasljedstvo.

U jednom dokumentarcu “bratske” turske produkcije, baveći se likom i djelom oca naše nacije, autori objašnjavaju da su tokom Drugog svjetskog rata, ustaše činili zlodjela nad bosanskohercegovačkim Srbima ali tako što bi se prije pokolja u srpskim selima preoblačili u muslimanske uniforme, koristeći muslimansko znamenje, od fesova do međusobnog oslovljavanja muslimanskim imenima, prebacujući time krivicu za zlodjela na muslimane. Malo morgen! To je notorna laž i prljava manipulacija jer su neki muslimani bili isti ili veći ustaše od samih ustaša. (detaljnije u Bošnjaci i fašizam, A. Tikveša, 2013).

U dokumentarcu, se prikazuje monolog Alije Izetbegovića u kojem on izjavljuje da je svojevremeno kao mladić postao i ostao uvjereni musliman te da je iz dna duše podjednako mrzio i fašizam i komunizam, te je nastavio da ih mrzi do “današnjeg dana”. Pretpostavljam da je mislio na socijalizam ili komunistički režim jer komunizam nije nikada postojao. A šta je on tu mrzio? Ono kada su se u našoj zemlji gradile pruge, ceste, vodovod i kada se elektrificirala zemlja? Kada su nam školstvo i zdravstvo bili svima dostupni? Kada je postojalo stanarsko pravo i kada je radništvo živjelo deset puta dostojanstvenije nego danas? Da li je mrzio taj sistem jer su postojali privredni giganti poput Energoinvesta, Unioninvesta, Vranice, GP Puta, Unisa, Pretisa, Famosa, TAS-a? Onda kada su se u mostarskom preduzeću Soko proizvodili avioni? Da li je otac naše nacije zbog toga mrzio komunistički režim iz dna duše?! Ah da, on je mrzio bezbožni komunistički režim jer nismo mogli bajram slaviti i sanjao je islamizaciju muslimana.