Mir za budućnost

Povezani članci

• Mišo Marić: Godine teške, godine slavne, godine zvjezdane
• Studenti Medicinskog fakulteta UNSA izašli na ulice: Ko će sutra da nas liječi?
• Ismet Smajlović: Zagađivači ljudosfere (1)
• Behzad Čirkin: Zašto je ljudska lobanja neprimjerena europskim vrijednostima
• Univerzitetske diplome iz svadbenog salona
• Denis Bećirović: Antinacionalizam je jedan od glavnih stubova bosanskohercegovačkog patriotizma

Prošlog ljeta bila sam u Dubrovniku. Hotel u kojem sam bila imao je predivnu baštu sa pogledom na more. Tog jutra su došli novi gosti iz Slovenije: mama, tata i curica Mia. U momentu kada su oni tek izašli iz auta, na dvorište je izašla četvorogodišnja Lea. Čim su se Lea i Mia ugledale, odmah su se upoznale. Razgovor je tekao ovako:

-Ćao! Ja sam Lea. A kako se ti zoveš?

-Ja sam Mia.

– Mia, hoćeš li da se igramo?

Umorna od konstantnih previranja po svim mogućim osnovana, ta scena upoznavanja dvije curice mi je popravila dan. Da su stariji ljudi u pitanju, vjerovatno bi svako za sebe makar pomislio kako su „Bosanci glupi“, a da su Slovenci i u bivšoj nam državi bili „zasebna priča“. A mi živimo predrasude.

Bosna i Hercegovina- izmučena zemlja u kojoj živi sirotinja raja i namah stvorena elita korumpiranih i bogatih. Cijelih 20 godina je prošlo od Dejtona, a čini se da se tako malo toga mijenja nabolje. Barem kad pratiš medije i već pomenutu „elitu“. A s druge strane- sjećate li se kad je 2012. godine pao veliki snijeg? Neko zaustavi taksi, pa u taj taksi uđu svi koji su stajali na stanici a idu u istom pravcu. Sjećate li se poplava 2014.? Uđeš u supermarket i vidiš ljude kako kupuju konzerve, brašno, šećer, ulje. A kome? Pa, ljudima.

Na raskrsnici prije Kosove na putu prema Doboju, u vrijeme poplava, policija pokušava da reguliše saobraćaj, ljudi izlaze iz auta i pričaju jedni s drugima. Ugledam Nihada s čaršije.

-Ćao. Znamo se iz grada, al’ to sad nema veze. Nego gdje ste krenuli, pitam.

– U neko selo. Ima nas sedam auta. Svašta smo kupili, odgovara.

-Ako znate tačno kome treba pomoć, idemo i mi s vama.

– Samo nas pratite kad puste saobraćaj, reče Nihad.

Dodao je i to da te ljude kojima idu ne zna lično, ali je pratio neke grupe na Facebooku, pa su on i raja odlučili da pomoć odnesu baš u to selo.

Usput smo ih izgubili iz vida. Stali smo kod prve kuće, otvorili gepek, rekli ljudima da uzmu šta hoće i počeli plakat’.

U okviru projekta PRO-Budućnost u Teočaku je ljetos organiziran kamp prijateljstva. Mladi iz cijele BiH su nam poručili da je rat iza nas i da se trebamo okrenuti izgradnji mira.

Zahvaljujući svom poslu često putujem. Od Vardara, pa do Triglava ekipa i ja upoznajemo neke nove dobre ljude. U vrijeme poplava je neko iz Sarajeva na Facebooku napisao kako je neki dedo u blato isped kuće stavio sto i stolice i napravio kafu. „Odakle ste? Aaaa Sarajevo! Pa, bujrum na kahvu! Nema ‘vake u Saraj’vu“- rekao je dedo.

Merak je pravi sjest’ pa popit kafu u Mostaru, Bihaću, Livnu, Trebinju, Goraždu, Maglaju… MI Bosanci volimo kafu, pogotovo je merak popit’ je u dobrom društvu. Izvan politike i medija, mi je pijemo po istom principu po kojem se Mia i Lea nakon upoznavanja odmah počnu igrat’. „Ja sam taj i taj. Hoćemo li na kafu?“. S vremenom se skupi tih kafa, pa u svakom mjestu imaš nove prijatelje sa kojima ćeš opet sjest’ i ispričat se. I tako se gradi mir. Da bismo se razumjeli, moramo se upoznavat’. Nebitno gdje je to: na mirovnom kampu ili u neuglednoj kafani pored puta negdje kod Brčkog.