Mi smo trajno zločinačko društvo

Izdvajamo

• Ako de facto (pustimo proceduralne začkoljice) Dom naroda nije stao iza Bećirovićevog amandmana na Izborni zakon, a nije, mi se kao društvo nismo odmakli od epohe masovnih zločina i epohe genocida. Mi smo kao društvo bolesni. Mi smo zločinačko društvo sve dok se obaraju zakoni kojima se želi skinuti stigma kolektivnog zločina sa naših osiromašenih naroda. Budući da će se zakoni takvog ili sličnog vrijednosnog rejtinga stalno obarati, to znači da smo trajno zločinačko društvo. Kakav krimen braćo i sestre, kakav transgeneracijski grijeh!

Povezani članci

• Ubod za Miru Furlan
• Balkane moj
• Poticaji za gašenje stočarstva
• Izložba grafika Marine Finci i izložba slika Tatjane Milaković
• Koncert benda Jindas u Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru
• Diana Burazer: Teško se odmaknuti od sebe

O implikacijama kukavičkog odbijanja delegata u Doma naroda PSBiH da prihvate razuman prijedlog Denisa Bećirovića

Piše: Nerzuk Ćurak

Dvadeset drugog januara 2020-e godine održana je sjednica Ustavnopravne komisije Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine na kojoj je kao peta tačka dnevnog reda razmatran Prijedlog zakona o dopuni Izbornog zakona Bosne i Hercegovine čiji je predlagač delegat Denis Bećirović.

Suština prijedloga bošnjačkog delegata u Domu naroda bosanskohercegovačkog parlamenta ticala se suspenzije bilo koje mogućnosti osuđenim ratnim zločincima da kroz izborni i postizborni proces steknu uvjete za ulazak u vlast, što implicira da ne mogu biti niti kandidati niti imenovani predstavnici u strukturama zakonodavne, izvršne i sudske moći.

Iako Izborni zakon Bosne i Hercegovine ograničava osobama koje su na izdržavanju kazne zbog ozbiljnih povreda humanitarnog prava, mogućnost da budu kandidovani, imenovani i izabrani na javne funkcije u Bosni i Hercegovini, to, ama baš na nikakav autoritativan način, ne povećava ulog pravde, budući da su ti ljudi već u zatvoru i zakonsko ograničenje njihovih izborno-političkih prava, osim što dobro zvuči, ne znači da se nacionalistički zakonodavac (a on je u dejtonskoj Bosni i Hercegovini samom strukturom političkog sistema uvijek vulgarno nacionalistički) humanizirao, budući da, čim izađu iz zatvora, naši ratni zločinci postaju ugledni građani, vlasnici profitabilnih biznisa i latentni sveci desnoorijentiranih klerika koji bez ikakvih negativnih posljedica mogu srati po šumama i gorama, školama i crkvama naše zemlje bezponosne.

Snažnu podršku imaju od političkih struktura koje odbijaju da nalogodavcima i izvršiteljima masovnih ubistava narodâ ograniče mogućnost bavljenja javnim poslovima, čime njihov moralni relativizam, cinizam, arogancija i ismijavanje pravde poprimaju karakter zloćudne politike koja svoju kanceroznost širi po neotpornom političkom tkivu Bosne i Hercegovine, zahvaćenom bolešću za koju nema lijeka.

Kako se širi ta zloćudnost, vidljivo je upravo na slučaju destrukcije zakonskog prijedloga Denisa Bećirovića koji je prvo odbijen na Ustavnopravnoj komisiji Doma naroda PSBiH (Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine) a zatim su delegati Doma naroda bez rasprave podržali to odbijanje, potvrđujući da do daljnjeg nema nikakve uzbune na državnom odjelu za rak i da u parlamentarnim klupama uopće ne postoji tačka rezistencije.

To znači da će većini članova Doma naroda sasvim ugodno biti ako u nekom novom sazivu tog Doma budu zajedno sjedili s kapitalcima presuđenim za ratne zločine. Hoće li se svaka buduća vlast u BiH pokretati na zahtjeve zločinačke gerijatrije, budući da ne možemo prekrižiti želju, volju i moć ljudi iza rešetaka, da, kada izađu na slobodu, budu političari, takorekuć sluge narodâ čije su eksterminacije naređivali, organizirali, provodili…?  Kada budući slobodni ljudi vide kakav ugled u dejtonskom sanatorijumu uživaju njihove bivše kolege robijaši, zašto ne poželjeti, hiljadu mi ubijenih ljudi, jedno ugodno mjesto s nekoliko hiljada maraka apanaže koju mi daju djeca onih koje sam ubio?

Eto, baš ovo prethodno pitanje moralna je posljedica kolektivnog zločina kojeg je politička vlast u ovoj zemlji izvršila nad humanošću.

Denis Bećirović nije moj tip političara. Jezičkim izrazom, retoričkim figurama, forumaškim diskursom, didaktičkim tonom izmišljene stroge pravednosti, zna baš iritirati. Sve u svemu, sukus njegove retorike je dosada, jezik mu je nekako puno stariji od njega, teško može „pokvariti“ našu omladinu pa da je nagne u smjeru lijeve kazaljke povijesti i zbog toga sam više nego žalostan. Zašto sam još žalostan? Zato što je ovaj delegat vrijedan, agilan, objektivno na pravoj strani historije, njegove poslaničke inicijative afirmiraju antifašizam kao ključno vrelo opstanka bosanskohercegovačke države, ali način elaboracije vrlo često u direktnoj opreci je sa ciljem.

Ako je cilj da se u Parlamentu usvoji neka antifašistička rezolucija koju Denis predlaže, znamo da će po političkoj liniji, ekstremistički, protubosanski i protofašistički orijentirani zastupnici a priori glasati protiv ali često se stiče dojam da zbog načina obrazlaganja svojih zahtjeva, podršku mu ne daju ni oni koji se slažu sa sadržajem Bećirovićevog antifašističkog nastojanja ali prezentacija im se čini, upotrijebimo žargonski pojam za dosadu, nekako koks. Također, zbog neerotičnog načina prezentacije svojih ideja, teško može privući neodlučne, a da ne govorim o neodlučnim četama kojima mit o Draži Mihailoviću nije u potpunosti suspendirao istinu i koji čekaju u svlačionici povijesti, da, kao i nakon onoga rata, uz dva, tri svjedoka odlučno pređu u partizane.

Kada autor ovako predstavi jednog agilnog parlamentarca, stvorio je uvjete za afirmaciju njegovog prijedloga koji je predmet ovoga teksta.

Bećirovićev prijedlog zabrane ubicama narodâ da učestvuju u proizvodnji politike je jasan, pravno precizan, moralno utemeljen i, bez obzira ko šta mislio o ovom dugogodišnjem SDP-ovcu, ako u sebi ima imalo čojstva i junaštva, morao je podržati ovaj prijedlog koji stvara uvjete za minimalnu katarzu. Nažalost, ni Ustavnopravna komisija a ni Dom naroda nisu podržali prijedlog koji je izvan ideologije, izvan etničkog ekskluzivizma i koji se u potpunosti odnosi na sve kršitelje humanitarnog prava koji su izašli ili će izaći na slobodu, pa je kao takav objektivno neutralan.

Moguće da je protivljenje Bećirovićevoj dopuni Izbornog zakona rezultat jasne svijesti aktualnih nacionalističkih političara da ljudski i politički nemaju ništa protiv inkriminacija zbog kojih su njihovi stranački ili ideološki drugovi suđeni, što izaziva jezu i zebnju, ili se plaše gubitka lagodne pozicije zastupnika ili nastupaju sektaški – pa nećemo valjda usvojiti prijedlog zastupnika SDP-a.

Šta god bilo po strani, bosanskohercegovački Dom naroda demonstrirao je vrlo jasno svoju beznarodnost, bezdomnost, odvratnu partikularnost, bez ikakve želje svih tih političara da, bez obzira na razlike, pokušaju konstituirati zajedničko gledište.A prijedlog Denisa Bećirovića sam sobom već jeste neki oblik kompromisa, neki oblik zajedničkog gledišta koji sve zastupnike vodi ka višoj moralnoj spoznaji, ka višem nivou pravde.

U prijedlogu nema nikakvog ekskluzivizma koji isključuje bilo čije nitkove. Prijedlogom se samo traži da, majstori mraka, kada sutra izađu na slobodu, ili oni koji već jesu na slobodi, ako u nekom pragmatičnom ili mesijanskom trenutku požele biti premijeri, predsjednici, ministri, zastupnici – voljom zakona to ne mogu biti.

Malo ko od presuđenih nalogodavaca i ubica narodâ o sebi misli loše. Malo ko se pokajao, priznao zločin i zatražio oprost. To odsustvo lošeg mišljenja o sebi i uvjerenje da su bolji među ljudima (gospodin Krajišnik je to javno demonstrirao ne samo jednom u javnim istupima) može voditi zahtjevu za javnom funkcijom, pa teorijski i praktično, moguće je da Jadranko Prlić, nakon što izađe iz zatvora a to može biti u narednih nekoliko godina, legitimno, legalno i nemoralno bude kandidat za parlamentarnog zastupnika ili recimo, entitetskog premijera! Ili, da već dobro slobodnom Momčilu Krajišniku, narastu apetiti, pa da kao star i iskusan čovjek predsjedava, k’o u dobra stara vremena, Skupštinom Bosne i Hercegovine.

Nećemo isključiti ni mogućnost da se kod politologa crkvene orijentacije i zločinačke inspiracije, onog bijednika što ga je mirovni aktivist Zoran Ivančić maestralno, hrabro i gromoglasno na zagrebačkom aerodromu prozvao: ubico, ubico!, obnove sekularni apetiti pa da zatraži jednu moćnu funkciju od HDZ-a za svoj pregalački zločinački rad. Kordić nas ne smije iznenaditi, mada sam bliži ocjeni da će on prije političkih, pokušati crkvene redove zaraziti svojim korona virusom – zločinačkim mirotvorstvom.

Ili da plejada rasnih ratnih zločinaca što su ubijali za neku imaginarnu „srpsku stvar“, požele, nakon izlaska iz zatvora ući u prve političke redove. A ima ih, na osnovu pravosnažnih haških presuda, na desetine: Pavković, Pandurević, Miletić, Lazarević, Stanišić, Župljanin, Milošević (Dragomir), Mrđa, Žigić… Osuđene na doživotni zatvor ne nabrajam, jer biologija uglavnom neće dozvoliti eventualne zahtjeve za političkom aktivacijom.

A možda se i Hazimu Deliću, nakon boravka u zatvoru u Finskoj gdje služi 18-ogodišnju kaznu za ratne zločine nad srpskim civilima u Konjicu, omili neka politička funkcija kojom bi iritirao porodice žrtava koji su ubijeni pod njegovom komandom. Ko zna.

I zamislimo, samo na trenutak, kako će bar neko od ratnih zločinaca puštenih na slobodu, biti pun gnjeva, mržnje, šovinističkog bjesnila, etnoreligijskog kompleksa više vrijednosti i kako će svoje pravo na politički angažman iskoristiti za sistemsko negiranje ratnih zločina i zločina genocida te afirmiranje ratnih zločinaca kroz davanje javnih priznanja presuđenim ubojicama naših naroda. Danas znamo da je Dom naroda PS BiH odbio i prijedlog hrvatskog delegata Zlatka Miletića (DF) kojim je tražio da se negiranje genocida i ratnih zločina kao i dodjeljivanje priznanja i nagrada ratnim zločincima tretiraju kao krivična djela.

Kada ovi institucionalni politički nitkovi sa slobode udruže svoje političko djelovanje sa presuđenim zločincima nakon njihovog izlaska na slobodu, u zajedničku platformu negacije zločina (zar to već ne rade sa zločincima koji su izašli iz zatvora) – šta ostaje od slobode? Ostaje sloboda da se presuđeni ratni zločinci mogu baviti politikom kada odsluže kaznu i da mogu bez problema veličati ono za šta su osuđeni.

To nije dobro za Bosnu i sve njene ljude. To je apsolutna izdaja kantovskog kategoričkog imperativa: radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih. Zašto delegati Doma naroda ne žele da rade za opće dobro? Zašto uopće nemaju kategorički imperativ? Pa morali bi ga imati unaprijed! Morali bi prestati s praksom da narode koje predstavljaju u Domu naroda uporno i sistematski povezuju sa zločincima, spriječavajući njihovu emancipaciju od zla i izlazak iz „samoskrivljene nezrelosti“ u slobodu i pravdu.

Ako de facto (pustimo proceduralne začkoljice) Dom naroda nije stao iza Bećirovićevog amandmana na Izborni zakon, a nije, mi se kao društvo nismo odmakli od epohe masovnih zločina i epohe genocida. Mi smo kao društvo bolesni. Mi smo zločinačko društvo sve dok se obaraju zakoni kojima se želi skinuti stigma kolektivnog zločina sa naših osiromašenih naroda.

Budući da će se zakoni takvog ili sličnog vrijednosnog rejtinga stalno obarati, to znači da smo trajno zločinačko društvo. Kakav krimen braćo i sestre, kakav transgeneracijski grijeh!