Lilian Bosniacum: Kako volim Bosnu?

Povezani članci

• Nerzuk Ćurak: Čudesni svijet akademskog rahatluka
• Šipovo, grad bistrih rijeka i mutnih poslova nad njima
• Ime amebe, 20 godina poslije
• Svi lični podaci građana Srpske u posjedu privatnih IT kompanija
• OTVORENO PISMO AMERIČKIH I KANADSKIH BOŠNJAKA KATOLIČKOJ CRKVI U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI
• Bilježnica Robija K.: Korona sjećanja

autorica slike: L.B.

“JA SAM BOSNA, to je sve što je potrebno da se o meni zna. Mladi sam porod moje majke Bosne, imam 23 godine, i satkana sam od svega što se kroz nju prolomilo, generacijama unazad.”

By: Lilian Bosniacum

Kako volim Bosnu?

Volim je tako, što, kada udišem zrak, udišem i miris napora i znoja našeg naroda, koji se trudio da je brani, da je čuva, da je hrani svojom suzom i hrani se njenim plodovima, zauzvrat.

Volim je tako, da kada gledam njene krajolike, pustim srcu, da se pusti s njim u takt, da doda muziku tišini koja me ispunjava, da uprati žubor potoka, i s njime se stopi, da uprati kuckanje djetlića o drvo napojeno ljubavlju zemlje Majke Bosne, koja ga hrani, da uprati to kuckanje, i s njime postane jedno.

Volim je tako, što sam ono što jesam, gdje god da kročim.

Što govorim, ovaj, tako divan i zvučan, s osjećanjima stopljen, jezik bosanski, gdje svaka riječ govori ovo što označava. Kada kažem, ljubav, tačno mogu da je osjetim kako mi kola krvotokom, kako mi ispunjava ćelije, i kako iz mene isijava, slijevajući se, kao riječ, sa usana. LJ U B A V. Tako mekano, tako nježno, tako blago spravljena riječ.

Što sam, gdje god da krenem, ja, odražavam ovo u šta sam, do sada, bila uronjena, ovu našu gostoljubljivost, ovu našu ljubaznost, ovu srdačnost, otvorenost, ovo naše, nasmijano lice i ispruženu ruku, koja još sa stećaka prvih, maše, i ovu drugu, koja na grudima stoji.

Što sam, gdje god krenem, ja, satkana od ove naše snage, ovog našeg inatli prkosa, i što kročim, svim predjelima, kao da su moji, jer, othranjena na ljubavi koju je moj otac imao, kada je išao da je brani, ja volim što jesam, i volim što, voleći sebe, mogu svugdje da nosim dom, gdje god da pođem, i da dom dajem svima koji mi se zagledaju u oči.

Bosna se kroz oči slivala u moje srce, u moju dušu, u moj krvotok.

Bosna je kroz dodir vlati trave, kroz cvrkut ptica, kroz prkos planina, utisnuta dodirom u mene.

Jer Bosna je, kroz osmijeh blagih lica, kroz učenje o tome kakva trebam biti, jednom kad mognem sama da odlučujem, kroz moju uhvaćenost u ovaj mentalitet, urezana u moj um.

Volim je tako, što rado u njoj slušam. Što slušam o njenoj hrabroj historiji, o njenoj borbi za opstanak, što je gledam, zgaženu, nemoćnu, kako se ponovo podiže i hrabro korača naprijed.

Vidim ja i ovu Bosnu, ovu siromašnu, nezaposlenu, rastrganu, rastrzanu, ovu Bosnu gladnu i bosu, ovu Bosnu, situ svega toga nabrojanog, ovu pokunjenu, koja hramlje, i ide, ide naprijed. Ovu, koja svakim danom izvozi svoje mlade, u neka druga, u njihovim očima bolja jutra, u neke druge, za njih nepoznate okolnosti. Vidjela sam i onaj bunt u očima istih, kada su paljene vlade. Vidjela sam i ono povlačenje iz bunta. I one radnike, njih pet, koji su nastavljali da se bore idalje, gluhi za odbijanja, kao što su drugi nijemi za njih, i njihovu bol.

Vidjela sam, ono naučeno, Šuti i trpi. Vidjela sam, ono naučeno, Šta mogu ja sam, protiv sviju njih. Vidjela i ono, Nemam vezu, pa nemam ni posla, i ono Mi smo ipak nešto stekli, a šta ćete vi,  djeco?

Vidjela sam fakultete u kojima pričaju o kritičkom mišljenju, a guše ga, u kome traže od nas da govorimo, a ne žele to, u kojima je bitno samo znati ono što se od tebe traži.

Vidjela sam ljude, koji imaju žara, koji nemaju para, koji imaju dara. Ljude, koji nisu prosjek. A koji su strpani u prosjek. Ljude, koji su samo broj indexa. A koji su mnogo više od toga.

Vidim ja i ovu Bosnu, koju dijele na dva entiteta. Koju su razgraničili lažnom linijom, koju poštuju i oni s jedne, i s druge strane iste. Koji, kažu, ovo smo mi, a ovo su oni. Onu Bosnu, kojoj je oduzeta zastava, na kojoj je ljiljan, i na kojoj je utkana historija njena odvažna, i data joj je neka zastava koja sa njom samom nema nikakve povezanosti. Zastava, koja stoji nad tom linijom podjele. I ljude, koji su nam ih dali, i liniju, i zastavu, i pitaju se, zašto ne živimo kao jedno? Zašto se nazivamo ovima i onima, a oni, ONI su nas nazvali Ovima i Onima. Gledaju i isčuđavaju se sami nad onim što su Oni stvorili. To su jedini oni, koje ja znam. Oni, koji nisu odavdje potekli, koji nisu ovdje prve ožiljke zaradili, oni koji se nisu od kamena i krša nahranili, oni koji nikada nisu osjetili ljubav koja kuca u prsima jednog oca, koji ide da brani ono jedino što je njegovo.

To su jedini Oni. A mi svi koji živimo u zemlji, s razlogom u obliku srca, mi smo JEDNO. Samo što nam nameću da vidimo tu liniju time što je ne miču. Time što nam ne daju da je brišemo. Time što nam ne daju da se prekrijemo ljiljanima, i da slobodno kročimo.

Vidim ja ovu Bosnu, koja sada grca, do grla u mulju i blatu, do grla u gorčini i jadu, Bosnu, u kojoj su krenuli svi iz svih dijelova, da pomognu svima iz svih dijelova kao brat bratu. Što i jesmo. I do sada jesmo, samo što stalno oko toga prave senzaciju mediji. Sad kao odjednom, ispada, da je tek u ovom bolu koji nas snašao, napokon Ovaj i Onaj jedan za drugog ruku našao?

Eh, moja naivni svijete. Mi tako živimo, samo što ti to ne želiš da vidiš, dok težiš da podebljavaš onu liniju, koja NAS dijeli. I vraćate nas, vraćate, vraćate, na naša imena. A mi BOSNA.

Vidim ja ovu Bosnu, i volim je. Opet je volim, jer je, kao ništa drugo na svijetu, moja, i ja sam njena sva. Ona je s razlogom u obliku srca. Ona je s razlogom predstavljena tim čovječuljkom koji pozdravlja sa rukom preko srca.

Znate kako ja volim Bosnu. Volim je tako što ću biti ja. Što ću je živjeti. Tako što ću, gdje god pošla, u sebi nositi jedini dom koji znam. I svako, ko me pogleda u oči, vidjet će mir. I svako ko me pogleda u oči, moći će da kroči u dom u koji je uvijek pozvan.