Laku noć Sarajevo, dobro jutro profesore Vešoviću

Edin Pobrić
Autor/ica 7.5.2017. u 21:51

Izdvajamo

  • Zbog toga, na kraju, kad Si negdje u većini, kada nešto ovisi od Tebe, kada Si u vlasti, trebalo bi, ako ništa zbog nas svih koji imenom (samo imenom) pripadamo toj istoj većini, bolan, da umiješ da se zastidiš, jer na krivi način pokazuješ da si u većini, da si vlast, da imaš moć – Direktore, Ministre, Premijeru, Predsjedniče. Laku noć Sarajevo!

Povezani članci

Laku noć Sarajevo, dobro jutro profesore Vešoviću

Foto: šg

Kako je moguće da grad Sarajevo dođe u situaciju da tuži Marka Vešovića!? Zbog čega se niko u vlasti (laku noć Premijeru i laku noć SDA), koji baštine tekstove Marka Vešovića kao jednu od najvećih potvrda pojavne stvarnosti 1992. – 1995., nije ništa uradio da do ovoga ne dođe!? (Neke se stvari ne mogu popraviti, ispraviti. Postoje samo dvije opcije – ili da se nisu desile, ili izvinjenje. U ovom slučaju, kako vrijeme šuti, izgleda, nažalost, ne može nijedno ni drugo.)

Piše: Edin Pobrić

Nije Sarajevo najgori grad u Evropi po siromaštvu (ima puno siromašnijih gradova – ako ništa gledaju u leđa Sarajevu gradovi diljem njegove BiH, pa mu u istom kontekstu mogu zaviditi i svi oni mali gradovi Crne Gore, Srbije, Kosova pa čak i Europske Hrvatske; nije ni najgori po tome što ima veliki broj nezaposlenih, ima mnogo više gradova koji svoje stanovnike broji na birou nego što ih broji Sarajevo (smiješno je govoriti o obećanju izvjesnog političara naspram 10.000 fiktivnih ljudi); nije najgori ni po smogu, zagađenosti, gleda u leđa velikom Londonu (Zeničani mogu da se tješe sirotim Englezima); ali jeste najgori grad po pitanju svoje povijesti (a cijeli je, nažalost, u historiji), odnosno, statusu građana koji su činili i još uvijek čine tu istu povijest.

No, šta je taj Grad, ko ga čini? Nema tu nikakve metafizike, a posebno nema onog „sarajevskog duha“ o kome su ispričane priče koje nužno traže svoje lice (a lice uvijek ima i svoje naličje). U pitanju je Grad organizovan po licu i naličju njegove vlasti.

Dakle (a nikada rečenica ne bi trebala počinjati sa „dakle“), dakle,  to je renesansni grad. Renesansni – dakako, ali ne u smislu napretka nauke i tehnologije nego u smislu življenja u odnosu na vremenske dimenzije sadašnosti/prošlosti/budućnosti. Renesansi čovjek je „uživao“ u trenutku sada i ovdje jer je, naspram srednjovjekovlja, baštinio napredak u nauci, urbanizmu, humanizmu, jednostavno je poistovijetio, u jednom „trenutku“, trenutak sa samim životom. Za razliku od renesansnog čovjeka, Sarajevo živi u trenutku kojem njegova vlast, a time i nužno njegovi građani (nažalost), ne baštini napredak čak ni u korupciji a kamoli u humanistici i nauci. Dvadeset godina traje razvučeni sarajevski trenutak, trenutak status quoa.

Savremena povijest Bosne i Hercegovine se može posmatrati iz nekoliko uglova, ali iz kojeg god ugla biva sagledana ona je neprikosnoveno kontekstualna. Veliki je broj onih koji su ostali bez svojih prava. Mnogo je onih koji su u prošlosti zadužili i Državu i Društvu, a da im ta ista Država nije bila u stanju objezbijediti život dostojan života čovjeka! No većina njih ima iza sebe udruženja – borci, porodice nestalih, porodice šehida, logoraši, radnici itd. – a kako rade i šta čine ta ista udruženja, to je sasvim drugo pitanje i nije tema ovog teksta. Izvan njih postoje pojedinci u kojima se ogledamo svi mi – ponosno ili postiđeno – bilo nam drago, ili ne. I tako počinje naša renesansna sadašnjost u kojoj se, izgleda, ne sjećamo vlastite prošlosti.

U periodu od 1992. do 1995, sarajevski medij su, ugrubo rečeno, imali konsenzus: s obzirom da je Krleža pripadao drugom vremenu, ovom gradu je neophodan tip pisca kakav je Marko Vešović. Sarajlije su ga, u skladu s onim što je pisao i govorio, prepoznavali na ulicima i pružali mu ruku da se identificiraju, ne sa herojom nego, sa čovjekom koji piše ono „što oni misle“. Pisao je Marko o agresiji, o zločinima i zločincima (po nazivima, po imenu i prezimenu), pa Saraljima bilo milo i drago. Na isti način kako su Grci voljeli Homera jer je ušao u kod usmene poezije i pisao/govorio ono što su ti isti Grci željeli da čuju, tako je Marko pisao o Sarajevu Sarajlijama ono što su željeli da pročitaju jer su vidjeli, osjetili, doživjeli baš to o čemu je profesor, pjesnik Vešović pisao. A pisao je (da postidi sve one bez talenta i moraliteta) za osmijeh građana Sarajeva i BiH – precizno, poetski i motivirano, a u isto vrijeme ogoljeno, hrabro i bez patetike.

Danas, 2017. godine, čini se, kolektivna amnezija – Marko je sam. Ipak, još uvijek vodi polemike i piše o agresiji. (Piši krvlju, da bi pisao istinu, govorio je Nietzsche.) Nekada je to bilo o Miloševićevoj sviti, o Karadžiću, Koljeviću i ostaloj bagri toliko mrskoj Gradu Sarajevu, a danas eto piše o sarajevskim toplanama. Piše o tome, da li se ili nije grijao na struju, ili, da li se ili nije grijao gorivom sarajevskih toplana. Odmah da kažem, to nije pitanje ovog teksta. Pred zakonom svi (bi) smo (trebali biti) jednaki. Neka Marko Vešović plati ako se grijao, ili neka ne plati ako ga nije ugrijao plin sarajevskih toplana. Tu nema dileme. Ali, kako je moguće da grad Sarajevo dođe u situaciju da tuži Marka Vešovića!? Zbog čega se niko u vlasti (laku noć Premijeru i laku noć SDA), koji baštine tekstove Marka Vešovića kao jednu od najvećih potvrda pojavne stvarnosti 1992. – 1995., nije ništa uradio da do ovoga ne dođe!? (Neke se stvari ne mogu popraviti, ispraviti. Postoje samo dvije opcije – ili da se nisu desile, ili izvinjenje. U ovom slučaju, kako vrijeme šuti, izgleda, nažalost, ne može nijedno ni drugo.)

Zbog toga, na kraju, kad Si negdje u većini, kada nešto ovisi od Tebe, kada Si u vlasti, trebalo bi, ako ništa zbog nas svih koji imenom (samo imenom) pripadamo toj istoj većini, bolan, da umiješ da se zastidiš, jer na krivi način pokazuješ da si u većini, da si vlast, da imaš moć – Direktore, Ministre, Premijeru, Predsjedniče.

Laku noć Sarajevo!

Edin Pobrić
Autor/ica 7.5.2017. u 21:51