Kultura sjećanja vs. kulture zabrinutosti

Povezani članci

• Esad Bajtal u emisiji “Nemiran duh”
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija
• Licence Poljoprivrednog instituta važe samo za Stankovića
• Za tri godine potrošeno 19 miliona KM na reprezentaciju
• Sramota hrvatske šutnje
• Zlatko Dizdarević: UZALUDNA PRIČA

Kultura sjećanja se sastoji od kulture i od sjećanja. Kultura ne postoji bez sjećanja, a sjećanje bez kulture uvažavanja činjenica predstavlja tek bazu za postojanje samoviktimizacije, nacionalizma i – u konačnici – fašizma.

Ova tvrdnja svoju utemeljenost zorno pokazuje na primjerima svih balkanskih nacija. Njegovanje kulture bez sjećanja koje uvažava historijske činjenice ključni je izvor nacionalizma, nedemokratičnosti i besperspektivnosti svakog društva. Čak ni ostvarenje ključnih nacionalnih ciljeva – poput ulaska Hrvatske u NATO i Evropsku uniju – ne doprinosi promjeni stanja u državi koja njeguje kulturu sjećanja koja je u oštroj suprotnosti sa utvrđenim historijskim činjenicama o karakteru Nezavisne države Hrvatske i odgovornosti najvišeg hrvatskog državnog vrha za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini.

Poslijeratna Njemačka nije postala jedna od najmoćnijih država svijeta na bazi svoje industrije, već na hrabrom suočavanju sa svojom bliskom prošlošću i činjenicom da su u ime njemačkog naroda u Drugom svjetskom ratu počinjeni najveći zločini u historiji savremene Evrope. S druge strane, vlasti, crkva i veliki broj intelektualaca i medija  u Srbiji i Republici Srpskoj ne samo da nije u stanju da prihvati historijske činjenice o odgovornosti svojih lidera u raspadu Jugoslavije, već posljednjih godina snažno radi na slavljenju srpskih lidera koji su odgovorni za mnoge od najtežih ratnih zločina – uključujući i zločin genocida – u ratovima na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Dok sportisti širom svijeta na svojim majicama nose oznake svojih timova, državnih grbova, sponzora ili motivacione poruke, lideri studenata savremenog studentskog doma na Palama javno izjavljuju da su ponosni što žive u domu koji nosi ime Radovana Karadžića, zločinca osuđenog i za genocid pred međunarodnim tribunalom. Prvi međunarodni sud za ratne zločine u Nirnbergu imao je puno više proceduralno – pravnih manjkavosti od Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. No, nikada nikome u poslijeratnoj Njemačkoj nije palo na pamet da negira odgovornost njemačkih vojnih lidera za ratne zločine koji su utvrđeni nirnberškim presudama, osim post-fašističkog pokreta i pojedinaca. Nasuprot tome, kompletan narativ srpske političke, intelektualne i vjerske oligarhije baziran je na tlapnjama o haškom tribunalu kao političkom sudu i antisrpskoj zavjeri globalnih razmjera.

Na godišnjicu genocida u Srebrenici, 11. jula 2019. godine, poslanik Skupštine Srbije i član predsjedništva vladajuće stranke Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, advokat Vladimir Đukanović objavio je na svom twiter nalogu:” Srpskom narodu želim da čestitam oslobođenje Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji “Krivaja 95.” Nažalost, ova poruka je obrazac “kulture sjećanja” koja se brižno njeguje u Srbiji i Republici Srpskoj.

Sa ovakvom kulturom sjećanja svi građani Srbije i Republike Srpske, ali nažalost i njihovi susjedi, osuđeni su na njegovanje kulture zabrinutosti za vlastitu budućnost.