Koja zapravo ‘plemena’ žive u Bosni?

Povezani članci

• Penzioneri/umirovljenici HNK podržali kampanju Naše stranke „Markica po markica“
• Željezničari Federacije u generalnom štrajku
• Dan u bolnici, priča o dvije domovine
• Obilježavanje 25. novembra u Mostaru
• SPRIJEČITI VANDALIZME KOJI SU ŠAMAR CIJELOM MOSTARU I BIH!
• Počela konferencija “Regarding Sarajevo” u Sarajevu

Foto. Rick Solovay

Šta mogu sjevernoamerički Indijanci i Bosanci imati zajedničko, ili barem slično? Pa, osim ne baš sasvim iste ali definitivno slične sudbine, ima još nekih stvari.
Već je bilo ovakvih usporedbi u prošlosti, ali ne baš od strane samih Indijanaca, kao što je ovdje riječ. Relativno ozbiljna poređenja na toj relaciji, posljednjih mjeseci u domaću javnost šalju bosanski pisci i indijanski istraživači.

Piše: Amir Telibećirović

“Bosanski stećci sa životinjskim i biljnim motivima me podsjećaju na mističnu tradiciju ukrašavanja kamena kod Anasazi i kod Hopi Indijanaca, a dizajn starih bosanskih ćilima na ponjave koje su pravile žene Sijuksa i Komancha. I ovdašnje seoske narodne nošnje, djelovale su mi kao ukrasi koje prave neka indijanska plemena iz sjevernijih, hladnijih predjela.” – Rekao je Tony – Noćni Orao, Cherokee Indijanac koji je boravio u BiH prije nekoliko godina. U ovu zemlju je dolazio zbog posjete prijatelju u Sarajevu, koga je upoznao na Kipru, gdje je Tony radio kao predavač na fakultetu u Nikoziji. Nije prvi put da stanovništvo BiH, a pogotovo kulturološke segmente iz domaće prošlosti, neko poredi sa sjevernoameričkim Indijancima, ali nije se baš dešavalo da to uradi neko od samih Indijanaca, barem ne javno. Tony je to učinio više prema svom vizuelnom doživljaju, ali za razliku od njega, u novije vrijeme, drugi pripadnik sjevernoameričkih Indijanaca, učinio je to i prema političkom poimanju, donekle čak i po sudbinskom. Naime, Otto Hogue iz Kanade, koji je rodom iz plemena Suqwamish, radeći kao kolumnista alternativnih političkih magazina i novina u kanadskom Vancouveru i američkom Seattlu, posebno se zainteresovao za historijat, za razne etničke skupine i današnju politiku zemalja Jugoistočne Evrope. Inače, indijansko ime mu je kaže – Zalutali Bizon.

Za Bosnu i Hercegovinu, kao i mnogi drugi stranci, Hogue nije čuo dok se nije desio rat, pa onda i genocid. Sve što se dešavalo na ovim prostorima izazvalo je njegov dublji interes: – ‘Genocid se desio nad Bosancima kao populacijom. Najviše je bio usmjeren na bosanskohercegovačke Muslimane i njihove bogomolje, ali je na kraju izvršen nad svima u Bosni koji su se tada našli na suprotnoj strani, najprije  od srpske vojske, a kasnije djelimično  i hrvatskih vojnih frakcija, uz prevaru i  političku trgovinu nekadašnjeg muslimanskog vođstva. A svi zajedno sada stradaju od posljedica Nato bombi. Za genocid nad Bosancima kao populacijom,  potvrdio je i advokat koji je nekad  pravno zastupao BiH, Francis Boyle. Aparthejd koji je uspostavljen u vašoj zemlji nakon rata i pokolja, podsjeća na rezervate koji su u 19-om stoljeću bili namijenjeni Indijancima u Americi. U tome sam prepoznao Bosance kao autentične evropske Indijance, uslovno rečeno. Jer, ono što su mom narodu napravile evropske kolonijalne sile do  prije sto i više godina, i čije se posljedice do danas osjete, to su namijenile većini malih naroda ili, da kažem, plemena na Balkanu. Ali, po mojoj procjeni, najgore su prošli Bosanci.’ – Otvoreno potencira Hogue, dodajući svoju definiciju patetike ovdašnjeg šovinizma:

“Kao što sam spominjao u jednom prijašnjem razgovoru za sarajevski medij, i u Bosni i u regionu žive plemena, a ne neke velike nacije. I na državnom nivou, bez obzira na njihovo patetično imitiranje razvijenih i ogromnih država, Hrvatska je u suštini pleme, Crna Gora je pleme, Bosna je pleme, Srbija je pleme. Sve su one sastavljene od još manjih plemena unutar svake od njihovih teritorija. Zato je tragikomično slušati i gledati sve te velike i ponosne nacionaliste kako od iskompleksiranosti predstavljaju sebe kao nekakvu silu.”

Otto je Daytonski sporazum uporedio sa raznim ugovorima koji su u 19-om vijeku američke vlasti same pravile, da bi se preživjeli Indijanci legalno smjestili u kontrolisane rezervate, sa kojima on poredi bh. entitete, pa i kantone. Zanimljivo je i to da smatra kako onaj radikalni dio bosanskih Srba i Hrvata nema puno razloga da se raduje mogućnostima proširenja susjedne Hrvatske i Srbije na račun BiH, pa kaže:

– ‘Onaj fanatičniji dio Srba jeste dobio tu Republiku Srpsku, Albanci jesu dobili to, kao, nezavisno Kosovo, odabrani dio Hrvata je dobio tu zapadnu Hercegovinu koja samo što nije pripojena Hrvatskoj,  ali nisu sve to dobili za sebe, nego za evropske i američke kolonizatore. Sve i da se Hrvatska i Srbija formalno  prošire jednog dana, od toga će koristi imati strani kolonizatori. Treba neko tim jadnim budalama objasniti da su uglavnom džaba ginuli misleći da ginu za neke svoje etničke ili državne  ciljeve. Još je  strašnije to što su uzalud ubijali Bosance i uništavali sela i gradove u ime Srbije i Hrvatske, jer to je, zapravo, urađeno za NATO, za UN, za Ameriku i za EU. Sada kada se firme, zemljišta i rudnici prodaju zapadnjačkim korporacijama, kasno je. Da ne spominjemo stanovništvo u cijelom regionu koje grca u kreditima i dugovima prema raznim evropskim i američkim bankama.’ – kategoričan je Hogue.

Slično se, podsjeća on, desilo sa indijanskim plemenima u Americi, i to najviše u onom dijelu koji se odnosi na posljedice i na uzroke ratova.

– ‘Neka od  bolje naoružanih indijanskih  plemena su dobijala pomoć od Evropljana da bi za njih ginula i ubijala druga plemena koja su slabije naoružana, a da su  pritom mislili kako su  to radili za svoje interese. Poslije je bilo kasno. Uglavnom, ugrožena su sva balkanska plemena, samo su neka ugroženija od ostalih. To je čak jače od one rimske filozofije Divide et impera – zavadi pa vladaj’ – kaže Otto.

“Povratak” indijanskog mesije

Njegovo mišljenje donekle dijeli i već spomenuti Cherokee Tony, iako se njih dvojica ne poznaju međusobno. Tony se preziva Angastiniotis. Otac mu je kiparski Grk a majka Cherokee Indijanka. Za vrijeme grčko-turskog sukoba oko Kipra, Tonyja je iritirao lokalni šovinizam, propaganda i ratni zločini, pa je odlučio da se odrekne svog prvog identiteta, i potpuno se posveti Cherokee dijelu svog bića. Otišao je u Kanadu, upoznao svoju rodbinu sa majčine strane, prihvatio ime Tony – Noćni Orao, pustio kosu i promijenio imidž. Danas vodi kampanju za službeno dokazivanje genocida nad kanadskim Indijancima početkom dvadesetog vijeka.

Kada je dolazio u posjetu Sarajevu i Mostaru, šetajući Baščaršijom, bio je iznenađen sličnošću nekih rukotvorina sa Bjelašnice, te onih iz malih zanatskih radnji, sa određenim ručnim radovima indijanskih plemena. Na primjer, za velike rezbarene, šarene lule od drveta, koje se prodaju na Baščaršiji, Noćni Orao je rekao da su gotovo identične lulama Navaho plemena iz Arizone. U odnosu Na Otto-a, Tony je djelovao više optimistično na relaciji ‘Bosanci – Indijanci,’ pa je rekao:  “Odavno sam aktivan na rasvjetljavanju genocida izvršenim nad kanadskim Indijancima. Za američke se više zna, ali je velika tragedija kanadskih Indijanaca ostala u sjeni američke. A Bosance ću uvrstiti kao primjer u svojim budućim zabilješkama. Prikazivaću ovdašnji običan narod, ne političare, nego ordinarno stanovništvo kao primjer drugima kako se može zadržati pozitivan odnos i nada uz razne teškoće, socijalne, ekonomske, političke, ratne, lične.”

Indijanski hroničar Charles Alexander Eastman zabilježio je u svojim knjigama neobične primjere filosofskog otpora nasilnom pokrštavanju Indijanaca tokom 19. stoljeća. Izvjesni evangelistički misionar prije nekih 130 godina proveo je nekoliko sati u jednom sjevernom indijanskom rezervatu, pokušavajući da ubijedi poglavicu da pređe na Kršćanstvo. Poglavica je tražio od misionara da mu kaže nešto više o Isusovom načinu života. Ovaj mu je rekao kako je Isus bio jednostavan, živio je sa prirodom, jednostavno se oblačio, ponekad spavao na travi ili na pustinjskom pijesku, ili samo u šatoru, kupao se u potocima i jezerima.

Pa, kako sam shvatio iz tog opisa, on je bio jedan od nas. Znači, mi svakako živimo njegovim načinom života, za razliku od vas bijelaca – odgovorio mu je poglavica. Nakon ovoga je misionar, navodno, odustao. Sličan primjer je zabilježen u novije vrijeme. Jedan Navaho Indijanac je nedavno rekao novinarima i turistima u Arizoni da i on vjeruje kako će se Isus vratiti. Ali, dodao je, moderne Kršćanske institucije i crkvene ustanove nemaju razloga da se tome raduju, jer će se vratiti na strani Indijanaca, sirotinje i drugih potlačenih ljudi. Inače, vezano za javnosti nedovoljno poznati duhovni monoteizam Indijanaca, Otto Hogue kaže:

– ‘Većina američkih Indijanaca su bili monoteisti, dakle, slično kao mnogi Kršćani, Muslimani i Jevreji. Samo su neka plemena bila totemisti i politeisti. Ali su svi živjeli ekološki, sa prirodom. Univerzalna sila koju su neki Indijanci  nazivali Manitu, a neki Wakantanka odnosno Veliki Duh zapravo je opšte božanstvo za cijeli svijet, a ne samo za Indijance. Na žalost, western filmovi i romani su često predstavljali indijansku kulturu u pogrešnom svjetlu. Kulturološki, mi smo bili slični vašim starim Bošnjanima, odnosno Bogumilima.’

Sada počinje životarenje

Bh. javnost je imala priliku da se upozna i sa nekim savremenim američkim pogledom na neslavni dio svoje prošlosti, koji odudara od klasične holivudske predstave o Indijancima. Naime, Univerzitetski profesor dr. Larry Armand French je 2009. godine na Američkom univerzitetu u BiH održao bh. studentima predavanje o stradanju sjevernoameričkih Indijanaca. Dr. Armand je htio da se Bosanci i Hercegovci upoznaju sa ovim osjetljivim dijelom američke historije. Tokom predavanja nije govorio diplomatski uvijeno, za stradanje je direktno prozvao evropske doseljenike i njihov, kako reče – urođeni nedostatak tolerancije, uz prisilno otimanje plodnog zemljišta od Indijanaca, potom uz fanatično nametanje takozvane kapitalističke etike svima.

Što se tiče domaćeg viđenja “indijanskog bosanstva” ili možda “bosanskog indijanstva,” iz BiH su trenutno najzapaženija istraživanja dvojice pisaca. Ševko Kadrić, koji je objavio više publikacija o starim bosanskim stećcima i o fenomenu Bogumila općenito, prošli mjesec je izašao u javnost sa neobičnom teorijom. On smatra da, ne samo u načinu života sa prirodom, nego i po duhovnosti, Indijanci i drevni Bogumili, odnosno stari srednjovjekovni Bošnjani, imaju dosta toga zajedničkog. U prepisci sa svojim prijateljem Davidom Winstonom, američkim Indijancem, Šefko je došao do zaključka da čuveni pozdrav sa bogumilskih stećaka, dignuta ruka sa široko otvorenom šakom, ima jednaku simboliku kao i kod Indijanaca koji koriste isti pozdrav, sa onim čuvenim – haugh. Čak je otišao dalje u svojim tvrdnjama, rekavši kako postoji mogućnost da su u 16-om stoljeću, neki Bošnjani otputovali u Ameriku na dubrovačkim brodovima, ali taj dio priče naravno ostaje u domenu nategnutosti.

“Poruka Indijanaca,” naslov je knjige koja se tek pojavila na policama sarajevskih i mostarskih knjižara. Autor je domaći pisac Mehmed Karahodžić. Tom knjigom je na neobičan način djelimično uvezao sufijsku duhovnost sa indijanskom, uz podsjetnik na materijalističku civilizaciju koja je zbrisala sa lica Zemlje ogroman broj Indijanaca, a eho takvog razaranja se osjetio na Balkanu. Ovoj publikaciji je prethodila druga knjiga, srodne tematike. Na jednom od sarajevskih sajmova knjige, promovisano je džepno izdanje naslova – “Poglavica Sijetl – Da li me sada čujete?” u izdanju beogradskog Libera i prijevoda Sonje Višnjić Žižović. Citat iz te knjige, pročitan na jednoj lokalnoj radio stanici, bio je dovoljno upečatljiv za kratki opis sudbine Indijanaca i Bosanaca. Bile su to riječi Seattla-(po kome je nazvan istoimeni grad), poglavice plemena Suqwamish, koje je on izgovorio sredinom 19. vijeka, a glase jednostavno: ‘Došao je kraj življenju. Sada počinje preživljavanje.’