Kakva korist od naslova

Povezani članci

• Bele trake
• Esad Bajtal: Logika teritorijalne ekspanzije i radikalizam klero-etničke zatvorenosti
• Silajdžićeva 100 posto Sirija
• Prebijeno mače
• Reakcija organizacija civilnog društva iz Banje Luke na policijsku represiju u Sarajevu
• Rat je mrtav, živio rat!

Šta imamo?

Bosanska, a i hercegovačka politička zbilja /opa, startujemo, kako je i red, bez hazarda, kvazianalitički, do ganuća društveno osjetljivi, malne pa zabrinuti i neizbježno politički korektni/ jasno je određena dvama, uvrh glave trima jasno utvrđenim konstantama/zadatostima, a među kojima dominira po mjeri skrojena nam ludačka košulja što ju krstimo Daytonskim mirovnim sporazumom.

Piše: Mirsad Mehinagić – Cotton, proleter

Daytonski, pa još mirovni sporazum, koliko smo do sada mogli da shvatimo, negostoljubiva je životna sredina, nepogodna i neprilična za razvoj bilo čega sem klijentelizma, etatizma i političkog egzistencijalizma, i to u krajnje pežorativnom smislu te riječi. Upravo neodoljivo savršenom pokazala se pri trampama, koaliranjima i resetovanjima.

Hoće li Dayton nestati?

Neće. Neće, koliko god mi žmirili, pa naglo otvarali oči, rogoborili, pledirali ili trapavo agitirali.

Zašto neće?

Prosto je. Taj je monstrum unutar sopstvenog bića razvio i sopstveni odbrambeni mehanizam, a koji ga čini otpornim na svaki pokušaj uništenja ili makar modificiranja. Taj je savršeni mehanizam kadar držati na distanci svaki pokušaj subverzije i pritom iznova i iznova jačati usisavanjem i inkorporiranjem novih ešalona mediokriteta, zahvalnih podanika i trapavih, nemuštih “analitičara”, p(l)aćenika vasionskih. Bez njih ne ide. Objasnićemo.

Hoće li se u bliskoj budućnosti na obzoru ukazati politička snaga vrijedna pješačenja do glasačkoga mjesta?

Neće.

Zašto neće?

I opet je prosto. Zato što to nikome ne odgovara. Čak i kada bi se tu i tamo (stidljivo) pojavili kakvi znaci, naznake ili natruhe nečega što ima ambiciju razbiti okoštale obrasce ili narušiti, i to nam je do sada valjda već jasno, vještački ideološki polaritet, te kandidirati i u prvi plan prometnuti pitanja od javnog, opšteg interesa, učas bi se na tu šačicu idealista i lunatika složno okomili ovdašnji vlasnici javnog mišljenja, te istu proglasili – neozbiljnom. Dakako, fakturisali bi im (još neizgrađenu) stranačku infrastrukturu, a potom bi se, onako usput, i sami potrudili da im i pokušaj izgradnje iste maksimalno „olakšaju“, a na benefit samo i isključivo „ozbiljnih“ stranaka i njinih satelita skrojenih za potkusurivanje i porođenih ispod šinjela upravo tih istih „ozbiljnih“ stranaka (čitaj: udruženih zločinačkih organizacija). Čemu čuđenje; ispod tih šinjela porođena je i aktuelna intelektualna elita čije su se samozvane vedete, ili bar neke od njih, u međuvremenu, vidi jada, malko ra-zo-ča-ra-le. Sužanjski su mentalitet te neupitne moralne vertikale ipak zadržale – potraga za sponzorom kontinuiran je proces, opravdan potrebom da se preživi. Ne postoji suštinska razlika između birokrata kvalitetno prikačenog na državnu sisu i „vlasnika mišljenja“ – i jedan i drugi smatraju se predobrim za pošten, znojan posao, te ne pristaju na manje i sve će učiniti da stečeno zadrže. Baš sve. Potvoriti, denuncirati, ekspresno konvertirati, otvoreno i masno slagati, ma sve. Parazitstvo kao bivstvo.

O čemu se zapravo radi?

U situaciji u kojoj politička scena u Bosni i Hercegovini ne bi bila (a nemajte brige, dotirani će učiniti sve da takvom ostane) tako prokleto banalna i (vještački) bipolarna, od svih učesnika u tom igrokazu, a koji atakuju na vaše nerve, energiju, vrijeme i intelekt, tražilo bi se „nešto malo više“ od ljigavih demagoških tirada i izanđalih parola. U jednoj takvoj situaciji politički analitičar (ili makar onaj koji takvim ima ambiciju postati) morao bi, napokon, ponuditi nešto suvislo, originalno i – upotrebljivo.

Hoće li se to desiti?

Neće. Sa ovakvom, “ozbiljnom” političkom scenom, on nema taj imperativ, čak ni potrebu. Zašto da se muči?

Šta će se desiti?

Ništa.

Šta vam je raditi?

Pobrinite se, i napokon, za SEBE. Bosanskohercegovačka politička scena je travestija, a bosanskohercegovačka politička javnost smijurija. E, pa, kad je već tomu tako, bojkotujte bezbrojne dijaloške emisije koje su ionako ništa do poligon frustriranim sebeljupcima što do unedogled ispaljuju jedan te isti arsenal parola i floskula, ugasite televizor čim se na ekranu ukaže neki od inih što vam već dvije decenije razvlače pamet i nude – ništa (izuzev ako političkim konceptom smatrate nekrofilske navade), ignorišite bezbrojne, od zla oca i gore matere sponzorirane portale i „mišljenja“ kojima vas zasipaju, ne kupujte štampu – tamo, vjerujte na riječ, nema baš ničega što već niste čuli ili pročitali.

Ne, stvarno, šta vam je raditi?

Šetajte, biciklirirajte, uzgajajte, planinarite, sadite patuljasto drveće, družite se, učite pse trikovima, očistite tratinu od snijega, počnite da se smijete, prestanite sebe doživljavati preozbiljno i, ono najvažnije, prestanite NJIH da doživljavajte preozbiljno. Vi ste ionako glasač, čitalac, konzument – nemate procenat od tendera, a niti 100 maraka od zbrda-zdola sklepane stilske vježbe u formi političkog lamenta koji čitaoca neće niti obavijestiti, a kamoli poučiti o bilo čemu.

I onda, stvarno, čemu? Nastaviti učestvovati u tom igrokazu u kojem, i to u najboljem slučaju, za nadati se, čisto hipotetički, mislim, gluho bilo i za pomisliti, u nekom trenutku „ljuti neprijatelji“ i kvazioponenti ostaju lišeni jedni drugih, na ledini, ogoljeni poput očerupanih kokoši, sami sa svojim ispraznim i u praksi neprovjerljivim (prepisanim i do besvijesti recikliranim) tezama, mazohizam je neusporediv s bilo čime, aktivnost nedostojna ljudskoga bića obdarena razumom i tek jednim životom na dispoziciji.

Ne postoji snažniji oblik građanskog otpora od svođenja tih džabalebaroša, diletanata i demagoga na njihovu stvarnu mjeru. A to ćete postići samo ignorisanjem. Privid učešća koji vam u ovom i ovako postavljenom sistemu vrijednosti i sa ovakvim ustavnim okvirom nudi izborni proces s jedne strane i istjerivači vještica kojima iz paštete iskaču reakcija i reakcionari s druge, tek je posljednja prepreka koju valja savladati na putu do, eto, sasvim dostižne i dohvatljive – slobode. I tek tada, kada osvojite tu slobodu, pročistite kanale i dekontaminirate vašu radnu memoriju, postajete sposobni da budete dijelom bosanskog new deala, i to kao UČESNIK. Ni sekundu prije.

Izvor: Zmijskijezik/wordpress.com