Kako ne postati migrant

Izdvajamo

• Za mene nema rješenja: legitimno je bojati se, odbiti da taj strah bude „unovčen“ je zadatak, primiti je odgovornost svakog pojedinca. Mogu razumjeti razloge onih koji postavljaju pitanja u vezi sa obvezama prihvata, ali za mene je pitanje drugačije, a nije ni najvažnije, a ni najmanje važno: kako ne završiti kao migrant? Želio bih odgovoriti na pitanje - ali bez popuštanja, potražiti u meni elan solidarnosti, ali bez iluzija o samom sebi. To ne pomaže da se nađe odgovor, nego da se bude svjestan rizika da odgovor bude konforan.

Povezani članci

• Preživjeli: Na potonulom brodu bilo nas je 950, krijumčari mnogima nisu dali da izađu
• EU vojna misija u Sredozemlju kao geopoltički test
• EVO ZAŠTO FTV PRAVI BOLJI DNEVNIK OD RTRS-A
• BREXIT: CRVENI(?) KARTON VELIKOJ BRITANIJI – ŽUTI EVROPSKOJ UNIJI
• Švedska želi vratiti 80.000 azilanata
• Trump: Obje strane u Charlottesvilleu su krive

Suočeni sa prilivom migranata, šta uraditi? Pisac prenosi svoja pitanja

Kamel Daoud, Le Point, 28.06.2018.

„Šta vi mislite o migrantima?“ To je pitanje kojeg sam se pribojavao. Ali to je pitanje stoljeća. To je aktualnost i potpisuje kraj jedne epohe: one u kojoj je migrant bio putnik, nomad, dekolonizirani u nevolji, žrtva ili avanturista, e da bi postao strahovi, krize, kavezi i izborni argumenti. Pitanje ispod tiha pretpostavlja jedno drugo, opasnije po savjest: šta bi trebalo uraditi sa migrantima kad dođu „kod nas“? Staviti ih u kaveze, odvojiti ih i tretirati kao kriminalce, odgovorio bi Trump. Ali vi? Ja? Šta reći? Pitanje uostalom nije uvijek samo „zapadno“, nego se postavlja svugdje, u Magrebu, blizu mene, u Oranu, i u ostatku svijeta: migranti ne dolaze samo u Europu ili u SAD, oni su i na ulicama Alžira, Maroka i Tunisa. I tamo se jednako reagira, odbacivanjem, rasizmom, strahom, nepovjerenjem, nesređenim čovjekoljubljem, negiranjem ili zanosom. Intelektualna tradicija  na Jugu voli optužiti Zapad i napraviti proces u ime „povjesno korektnog“, jer je Zapad bio kolonizator i inkarnacija  univerzalnog morala. Ali istina je da to vrijedi za sve: proces bi morao biti, da budeno potpuno čestiti, primijenjen na cijeli „arapski“ svijet. Svesti pitanje migracija na Trumpa i na njegove kaveze, to znači zaboraviti kamione za prisilni masovni i nehumani povratak subsaharskih migranata, koje su organizirali Alžir, rasizam u Maroku, i drugdje.

Ali da se vratimo na pitanje: zašto mi je teško odgovoriti na njega? Mogao bih potvrditi da je primiti obveza, ali jesam li ja sposoban primiti malijskog migranta, ja, u moj grad, u moju zemlje? Ne bojim li se ja toga jednako kao i drugi, da bih si dozvolio govoriti o prijetnji, delinkvenciji, invaziji? Riječi je jednostavno poredati kad ne inkarniraju nikoga, ali ako u moju analizu umiješam sigurnost moje imovine, moje djece, mog konfora, moje riječi postaju rascijepljene. Cijele su stranice u štampi sa Juga posvećene rasizmu i odbacivanju koje čini Zapad, ali masovna istjerivanja  „Afrikanaca“ – kao što je to naznačila islamistička štampa  u Alžiru – svedena su na rubrike o dnevnim događajima o borbi protiv „stranih bolesti, delinkvenciji i kriminalitetu“. Tako da ne mogu tražiti od Zapada  ono što neću zahtijevati od samog sebe: prijem i solidarnost. Ako odgovorim da je legitimno bojati se na Zapadu i u sebi, moj argument bi mogao poslužiti za zatvaranje vrata. Ali ako pozovem da se rašire ruke, moram to pretpostaviti i u mom vlastitom životu. Ako tražim od Zapada da podnese račune, moram to isto uraditi i sa Saudijskom Arabijom, Alžirom…

Pitanje se pretvara u jedno drugo, preciznije: šta raditi sa migrantom?  Primiti ga. Ali to izaziva strah kod svakoga. I taj se strah, jer je kriminaliziran i negiran, pretvara u prihvatanje u korist novih fašizama čistog soja, rase i sigurnosti. Taj strah je već eksploatiran  i mogao bi postati radikalizam koji će preuzeti moć i gurnuti nas u masakre. Od strahova danas se prave zločini sutrašnjice. Drugi odgovor je potvrditi da migranta treba staviti u kavez, ostaviti ga da umre. To je zločin, ubojstvo drugog i samog sebe.

 Za mene nema rješenja: legitimno je bojati se, odbiti da taj strah bude „unovčen“ je zadatak, primiti je odgovornost svakog pojedinca. Mogu razumjeti  razloge onih koji postavljaju pitanja u vezi sa obvezama prihvata, ali za mene je pitanje drugačije, a nije ni najvažnije, a ni najmanje važno: kako ne završiti kao migrant? Želio bih odgovoriti na pitanje – ali bez popuštanja, potražiti u meni elan solidarnosti, ali bez iluzija o samom sebi. To ne pomaže da se nađe odgovor, nego da se bude svjestan rizika da odgovor bude konforan.