Jelena Paunović: Kako udomiti psa?

Kako udomiti psa?

Piše: Jelena Paunović

Za organizacije i osobe koje se bave zaštitom životinja, ovo je vjerovatno jedno od najkompleksnijih pitanja. S obzirom da godinama udomljavam napuštene pse i mačke, često mi se čini da je nekako sve bilo lakše prije interneta. Tada se sa ljudima komuniciralo face to face. Vijest da je recimo maci potreban dom se prenosila od usta do usta, a ukoliko to ne bi bilo dovoljno davali bismo oglas u novine. Vrlo rijetko se dešavalo da životinja ne nađe svog novog vlasnika i topli dom.

Ekspanzija društvenih mreža

Sa pojavom društvenih mreža, sve je postalo nekako „dostupnije“ ali i komplikovanije. Kada sam tek počela objavljivati fotografije nesretnih životinja, prosto me je fascinirala činjenica da moji albumi imaju desetine podjela, da me odjednom kontaktiraju ljudi sa svih kontinenata i slično.

Trebale su mi godine rada i iskustva da shvatim da internet nikako nije „ružičasti“ svijet prepun dobronamjernih ljudi spremnih da pomognu. Moje prvo iskustvo sa jednom organizacijom iz Njemačke se pretvorilo u pravu noćnu moru!

Nakon što sam objavila fotografije 14 bolesnih kučića, oni su se prvi javili i izrazili želju da pomognu. Ja sam bila presretna! Zamisli neko iz Njemačke želi pomoći kučićima iz Logavine! Vau! Međutim, to je bio početak muka. Kako te ljude nikada lično nisam upoznala kao ni oni mene, te se cijela komunikacija zasnivala samo na razmjeni poruka na Facebooku, te je često znalo doći do nesuglasica. Tek sam tada shvatila veliku važnost neverbalne komunikacije!

Sa druge strane, kad god bi poslali novac za bilo šta, tražili su da im uz svaki račun napišem za šta sam potrošila novac, kao i objašnjenje gdje sam tačno bila i šta sam radila. Nakon mjesec dana, postalo je neizdrživo! Svako pitanje je rađalo barem dva nova, a za vrijeme utrošeno na objašnjavanja sam mogla i u ovoj našoj Bosni zaraditi isti novac koji su one poslale.

A dok je trajalo „prepucavanje“ na netu, svi su oni bili u snijegu, ljudi su ih tjerali lopatama, tukli, zagrađivali jedina mjesta na koja su se mogli skloniti… Samo rijetke komšije su ih hranile. U mene su gledali kao u nekoga ko ih može spasiti, a zapravo sam samo bila nemoćni zatočenih beskrajnih rasprava bez smisla… Hranila sam ih, liječila, dovodila veterinara, kupovala dekice, premještala ih u pansion i opet vraćala na ulicu… Plakala sam svaki dan zbog nečijih 180 EUR.

Na kraju su neki od tih 14 kučića umrli, neki su uginuli, a još dvoje je preko godinu dana u azilu. Nadobudnim „dinar efendijama“ iz Njemačke se nikada više nisam javila.

Dobre strane društvenih mreža

Nakon pune četiri godine saradnje sa mnogim organizacijama i pojedincima širom svijeta, mnogih uspjeha i neuspjeha, nastala je organizacija AWA BOSNIA sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Zahvaljujući njima nedavno je čak 15 pasa sa sarajevskih ulica našlo svoje tople domove u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Holadiji.

Saradnju sa njima sam ostvarila sasvim slučajno. Jedna starija gospođa iz Južne Afrike je bila šokirana nakon što je na netu vidjela fotografije nesretnog Vučka kome su prije par godina, u sarajevskom naselju Ilidža, njušku raznijeli petardom. Ona je napravila stranicu posvećenu sjećanju na Vučka. Meni je savim slučajno poslala e-mail. Nakon dva mjeseca priče, aktivisti su dobili prvih 350 EUR namijenjenih kupovini hrane za napuštene pse i mačke. Više od godinu dana nakon toga, preko iste organizacije i istih ljudi, 15 pasa je našlo dom.

A kako se zapravo nalazi dom?

Direktan i najiskreniji odgovor na pitanje iz podnaslova bi glasio – mnogo teško! Ali krenimo redom. Pretpostavićemo da psa ili macu udomljavamo putem Facebooka.

Prva i najvažnija stvar je dobra fotografija. Mnogo ljudi samo napravi brljotinu od fotografije i mjesecima je dijeli u nadi da će se čudo desiti. Na taj način sigurno neće! Ako mjesecima ljudi gledaju jednu te istu fotku, svaki naredni put će samo glatko preći preko nje jer su je već vidjeli. Zato treba redovno postavljati nove fotografije, ako je potrebno (a vjerujet jeste!), „izmišljati toplu vodu“ o karakteru psa, o tome kako se ponaša sa macama, drugim psima…

S vremena na vrijeme nije loše i malo „razdrmati“ FB auditorij pisanjem neke zanimljive anegdote iz života psa/ mace. To će ljude usmjeriti da često posjete vašu stanicu i provjere je l’ se nešto novo desilo. Nakon toga počinju dijeljenja albuma i traženje potencijalnog udomitelja.

Javio se potencijalni udomitelj. Šta sad?

Čak i kada vam se javi neko voljan ponuditi privremeni ili trajni dom životinji koju udomljavate, čini se da tek tada nastaju problemi. Kako zapravo provjeriti potencijalni dom u Holandiji ili čak Kanadi? Moja osobna preporuka je da svakako kontaktirate lokalne aktiviste za prava životinja, koji sigurno svuda imaju nekoga koji to mogu provjeriti. Vi svakako možete tražiti fotografije i snimke kuće ili stana u kojoj će životinja biti udomljena. Kada završite i taj dio posla, psa ili macu nikako ne puštajte na put prije potpisivanja Ugovora o udomljavanju.

Taj ugovor treba sadržavati odgovore na niz pitanja poput: da li ste prije imali kućnog ljubimca; koliko vremena ćete dnevno provoditi u šetnji; koliko će dugo pas ili mačka biti sami; sa koliko ukućana živite i da li su svi saglasni s tim da nabavite novog kućnog ljubimca; da li ste spremni plaćati troškove hrane, grickalica, veterinara; da li već imate kućnog ljubimca; koji su Vaši motivi usvajanja životinje iz BiH i slično. Iako nije uslov za prelazak EU granice, već za sada samo granice Velike Britanije, svima bih preporučila da se sa životinjom koju vode na udomljavanje, na put ne kreću bez tog Ugovora.

Šta je potrebno psu/ maci za ulazak u EU?

Za ulazak psa ili mačke u zemlje EU potrebni su:

1. Pasoš za kućnog ljubimca (pet passport) u koje su uredno upisani mikročip, Nobivac rabies ili Merial vakcina (upisana minimalno 21 dan uoči puta), Prazinon ili Caniverm tableta protiv parazita (koju pas mora dobiti najdalje pet dana uoči puta), Frontline (protiv spoljašnjih parazita), te upisan uredan pregled 24h prije puta od strane nadležnog veterinara (potreban je pečat zvanične veterinarske stanice i to vam ne može biti ovjereno samo faksimilom);
2. Uredno popunjen EU certifikat kupljen u veterinarskoj stanici, Veterinarskoj inspekciji ili u Uredu za veterinarstvo BiH. U taj dokument moraju biti upisani podaci o onome ko šalje životinju, ko je prima, kao i podaci o rabies vakcini. Kao primalac životinje se navodi udomitelj čije podatke morate imati a sandrže: puno ime i prezime, adresu, poštanski broj, zemlju u koju životinja ide i broj telefona.

Ukoliko prevozite do pet životinja po automobilu, dovoljan vam je samo jedan EU certifikat. Prevoz do pet životinja u našem zakonodavsvu podrazumijeva tzv. nekomercijalni transport. Za prevoz više životinja vam je porebam certifikat o komercijalnom transpotru koji još nikada nikome nije izdat u BiH. Da biste dobili taj Certifikat, trebate biti registrovana uzgajivačnica (što automatski isključuje komercijalni prevoz mješanaca!), te morate imati i garantno pismo registrovane uzgajivačnice zemlje u koju psi ili mačke idu. U tom slučaju, svi podliježu troškovima carine jer komercijalni transport znači i direktnu prodaju životinja.

Endy iz sarajevskog Veliko parka koja je našla dom u Škotskoj

Šta je potrebno ukoliko su psi putuju u Veliku Britaniju?

Osim svega potrebnog za ulazak psa ili mačke u EU, Velika Britanije ima još par svojih pravila. Uredno popunjenu knjižicu i EU certifikat svakako morate imati uz još dva dokumenta:

1. Izjava o odgovornosti (Resposibility declaration) kojom ćete ovlastiti vozača da preveze životinju do odredišta;
2. Certifikat o zdravlju životinje (Health certificate) koji sadrži podatke iz knjižice i broj EU certifikata;
3. Potpisan ugovor o udomljavanju životinje.

Iako uglavnom sve zemlje traže samo mnoštvo različitih potvrda o primljenoj vakcini protiv bjesnila, SVAKAKO je preporučljivo da životinje prije puta dobiju vakcinu i revakcinu protiv zaraznih bolesti. Rijetko u kojoj zemlji, osim još uvijek u našoj zahvaljući aktivistima, se uopše liječe parvo i štenećak, koji su smrtonosni za životinju. Ako već sve do sada navedeno uredno odradite, nema razloga da vašeg štićenika pošaljete u smrt zbog dodatnih 50-ak maraka, zar ne?

Šuguljica koju su psi izgrizli i veterinari su je jedva spasili na Slatini u Sarajevu. Sada je u Engleskoj, čila i vesela

Zossy i ja na putu za Tursku

Prije par mjeseci mi se javila jedna teta iz Kalifornije voljna da usvoji Zossy, nesretnu macu sa Zmajevca kojoj su psi već nekako rastrgali jedno oko. Nakon početnog ushićenja što Zossy sa Zmajevca putuje u Los Angeles, nastali su problemi kako je transportovati. Nekoliko stotina ljudi u Facebook grupi je preporučilo da je najbolje da sa Zossy ja putujem do Ankare, odakle će je jedna žena odvesti u daleku Ameriku. Pristala sam.

Zossy i ja smo se uputile ka aerodromu. Meni su suze tekle bez da sam htjela plakati. Gledala sam Zossy i tješila je, a zapravo ni ja nisam znala gdje ćemo. Imala sam brojeve telefona, adresu i imena ljudi kod koji idemo.

Avion je poletio, Zossy je dahtala i bojala sam se hoće li uopšte preživjeti let, a ja sam plakala ‘nako zbog svega. Jedna Japanka koja je sjedila do mene je shvatila da plačem jer maca nema oko. A ja sam plakala onako sve skupa! Narednih preljepih i nezaboravnih dana smo provele u Ankari i Istanbulu. Zossy se osjećala sjajno, a ja sam upoznala nove prijatelje.

U isto vrijeme kada je Zossy putovala u Nevadu (odakle je trebala za LA), ja sam se vraćala za Sarajevo. Kada sam se vratila kući dočekala me je poruka na Facebooku da Zossy ne ide u LA, već ostaje u Las Vegasu gdje je trebala ostati samo dan prije narednog leta. Teta koja je bila privremeni udomitelj u Nevadi i teta iz Los Angelesa su se čule telefonom. Teta iz Nevade je plakala na telefon i rekla da želi zadržati Zossy, a teta iz Los Angelesa je otišla u lokalno prihvatilište i usvojila macu.

Mala heroina Zossy

Zossy je sve pasoške kontrole prešla prema EU pravilima, a njenu knjižicu je kasnije ovjerio veterinar u Turskoj i ispisao svu neophodnu dokumentaciju potrebnu za ulazak u Ameriku.

U Sarajevo sam se, ipak, vratila tužna… Sve sam kontala da se vjerovatno Zossy nekako „bosanski“ bolje mazi. Mjesecima iza toga, sve mislim na tu macu.

Želite li zaista udomiti životinju?

Za kraj vam moram postaviti ovo pitanje. Ukoliko niste spremni zaista se posvetiti svom „mini projektu“ udomljavanja, žrtvovati svoje vrijeme, vrlo često poniziti vlastiti intelekt, naći se u svim mogućim i nemogućim situacijama: onda samo ostavite psa ili macu na ulici. Sva udruženja i aktivisti funkcionišu na isti način, ne finansiraju se iz budžeta i sve je stvar zalaganja i dobre volje. A imamo dostupan internet, zar ne?