Ismet Smajlović: FOTELJEROSI

Autor/ica 👤Ismet Smajlović 4.1.2017. u 09:34

Povezani članci

U birokratskoj fauni foteljerosi predstavljaju egzotičnu pojavu koja je sklona mimikriji, pa je za njenu identifikaciju potreban poseban čas anatomije. I evo ga!

Vladajuće ideologije, aktuelni trendovi počesto su profilisali izgled, (dvo)ličnost foteljerosa. U socijalizmu oni bi umjesto pameti zapuštali brkove; manjak kose nadoknađivan je visokim, veleumnim čelom; odijela su bila jednoobrazna, siva; kravata bi osim statusne imala i „preventivnu“ ulogu – svojom širinom štitila bi pluća. Govor bi bio garniran tada važećim jezičkim „izumima“, pojačan frazeologemama tipa: „razumiješ ti mene“, „no međutim“, „otuđivanje društvene imovine“, „objektivne teškoće i subjektivne slabosti“, „dolazi iz baze“, „moralno-politički (s)podoban“, „sklon zastranjivanju“, „uvodno izlaganje (i izlagivanje), “razvijanje diskusije“, „pisani materijal sklon je povraćanju“, “radnici, seljaci i poštena (op. a. potištena!) inteligencija“…

Ovovremeni foteljerosi umjesto brkova preferiraju bradu: deficit u kosi prikrivaju brijanjem glave; odijela su ekstravagantnija, “mondenska“, kravata i ovoga puta u ulozi zastrašivanja stranaka. Tu je negdje neseser, dakako i mobitel. Foteljeros-mobitelist nije inače sklon prigušenom nego decibeličnome govoru, da li zato što u svoj govorni organ neće da „ugradi“ prigušivač ili mu je logoreja toliko uznapredovala da se otela kontroli. Inače, verbalna dekoracija su mu izrazi iz sljedećeg frazeološkog spektra: „transparentnost aktivnosti“, „implementacija projekata“, „budžetiranje budžeta“, „sistematiziranje sistematizacije“, „odrađivanje poslova“ (a naročito ljudi), donacije (i uzimacije), koalicije (i pozicije), „nije se ogriješio o zakon nego o izmjene i dopune“, „bezbeli ga ufoteljiti, ne miješa se u svoj posao“, „jeste spodoban ali nam je podoban“ (takav čova, homoid takav umjesto moždanih centara ima moždane periferije)…

Suočavanje sa drugima (oni bi rekli strankama, osobama) foteljerosi otvaraju riječima „de recite“, da bi ubrzo, ničim izazvani, prešli na „ti“, što odaje njihov istanjeni odgojni „rodoslov“ kad se eglenisalo familijarno, širokim gestikulacijama, preglasno, bez uljuđenosti. Gore navedeni izrazi toliko su značenjski devalvirali da će uskoro biti korišteni u jezičkim egzibicijama: „realizujem projekat useljenja u novi kabinet“, „implementirajući bjelančevine saniram glad“, „uzurpacijom salda institucije zaokružujem sopstvenu finansijsku konstrukciju“ …

Novokomponovani foteljeros odmah na početku razgovora pokazuje svoju vizit-kartu, sa „referencama“, hajd’ recimo tipa: „viši savjetnik za niski standard građana“, „generalni direktor firme“ (sa jednocifrenim brojem radnika), „multianalitičar sa višegodišnjim iskustvom u teoriji“, “ekspert opće prakse“, „implementator“, “davalac intelektualnih usluga“, „rent-a-car savjetnik“, „kolekcionar članstava u upravnim-nadzornim odborima“, „dugogodišnji vršilac dužnosti“, “višestruki povratnik u politiku“ i na kraju sve je to ovjereno serijom info-brojeva offisa, stana, kuće, vikendice, mobitela, stranke, udruženja.

Svoju važnost foteljerosi potvrđuju i dugometražnim odsustvom iz kabineta, offisa, promovišući „pravilo“: ukoliko poštuješ radno vrijeme, dakle, što si duže u kancelariji to si nižerangiran u ustanovi, to si beznačajniji. Neki bi na ulazu u svoj offis mogli ispisati upozorenje: „Vraćam se odmah – dolazim (malo)sutra!“ ili „Pauza od 8 do 16 h“. Umišljeni foteljerosi i oni koji su proizvedeni u nekom od kadrovskih inkubatora izbjegavaju da u kolegama vide saradnike, predstavljajući ih: „ovo je moj referent“, „ovo je moja sekretarica“, “moj piar“, da bi ta personalna uzurpacija prerasla u: „moji radnici“, „moja stranka“, “moj klan“, „moja ustanova“, „moj narod“, “moja država“.

Kad odlazi na službeno putovanje, foteljeros je sakupljač dnevnica a ne informacija, utisaka, saznanja. A kad raportira o svom putovanju, odmah na početku iznosi gastronomska i maliganska zapažanja (kakav je bio jelovnik-kloping, kakav pićovnik); viđene arhitektonske spomenike smatra „starinama“; tako da mu Jelisejska polja dođu nešto kao Jelisejske njive, Ajfelov toranj je – „metalna konstrukcija“, Aja Sofija – drevni spomenik, Prater – tamo neki park…

Voli da putuje avionom, jer su mu tako moždani centri (rekosmo li ono – moždane periferije) manje izloženi intenzivnoj upotrebi. Uostalom, za foteljerosa je bitno stići na tzv. destinaciju, odredište, a ne u neki grad u čijem se urbanom licu treba oglednuti, u čiju historiju, žamor treba ući, iskočiti tako iz statike u dinamiku života, nastojeći da život bude, hemingvejevski rečeno, „pokretni praznik“. Bliski susreti foteljerosa sa umjetnošću suočavanja su – treće vrste. Kad bude zapitan šta misli o, naprimjer, odslušanom i odgledanom koncertu, tad hitan a obesmišljen, analfabetski odgovor dadne: „Čovjek nema riječi kako bi sve to opisao“. Na slici mu je dobar onaj pejzaž koji je „gusto“ naseljen stočnim fondom, ponajviše ovcama ili egzotičnom vegetacijom (isključivo palmama). Umjesto kućne biblioteke rado bi da ima biblioteku štednih knjižica, sa naumom da život provodi isključivo markantno, dolarantno, konvertibilno, dakle.

Krizne situacije su posebna epizoda ovog administrativnog endema. Među boosove svrstao se zaposjedanjem tuđe stambene imperije, tako od jednosobenjaka postajući – petosobenjak. U tom stambenom napredovanju nekima, koji su pristigli sa periferije života, bio je gotovo potreban kompas kako bi se snašli u „okupiranim“ velikim stanovima. Foteljeros najgrčevitije pruža otpor u podnošenju ostavke, a poseban dar za strategiju ispoljava u pregrupisavanju interventnih snaga za nove fotelje, usput pokušavajući da diskvalifikuje one koji imaju ugled i samopoštovanje i čija glava nije samo produžetak vrata.