Esad Bajtal: KULTUROLOŠKA USLOVLJENOST NERAVNOPRAVNOSTI ŽENE

Povezani članci

• Zločini i nagrade
• Počelo je na tri trosjeda
• Sramota Sarajeva i Bosne i Hercegovine: Prazna sala na komemoraciji Marku Vešoviću
• O Nobelovoj nagradi za književnost – reagovanja
• Goran Sarić: Naša mala klinika -drugi dio
• Drago Bojić: Izopačena lica religije

Foto: dumblittleman.com

A šta ako se buđenje svijesti danas
mora odviti putem jedne ženstvenije
senzibilnosti?

I šta ako Marija-Magdalena nije bila
raskajana grešnica iz oficijelnih spisa
već nešto sasvim drugo?

Daniel Meurois-Givaudan

Neravnopravnost spolova planetarna je tema našeg vremena.[1]

Nezavidna, i objektivno neprihvatljiva životna pozicija žene produkt je višestoljetnom tradicijom jednostrano oblikovane društvene zbilje. Izraz “tradicija” ovdje se koristi u smislu pravila ponašanja koja prelaze od pokoljenja na pokoljenje. Dakle, tradicionalno je ono što je, povijesnom predajom sa generacije na generaciju, došlo do nas i obitava kao vrijednosno nesporan životni model.

Sagledana sa aspekta “ženskog pitanja”, cjelokupna Zapadna tradicija je potpuno patrijarhalna, tj. muški obojena. Na sceni je patrijarhalni moral koji u ravni društvene svakodnevnice objektivno favorizira muškarca na račun žene. Ukratko, podređen položaj žene i autoritativna pozicija muškarca kao arbitra ukupnih životnih odnosa, osnovno je obilježje patrijarhata i naslijeđenih patrijarhalnih društvenih relacija. Imajući to na umu Hana Arendt će ustvrditi kako je “žena modernog društva najveća manjina” koja postoji. Odnosno, iako matematička demografska većina, žena u patrijarhalnom društvu ima status manjine. Je li ta društveno uobičajena podređenost prirodna pozicija žene? Preciznije, je li to jedina moguća pozicija žene?

Francuska spisateljica Simone de Beauvoire (1908–1986), odbijajući da ustaljenu logiku patrijarhata prihvati kao Bogom danu stvar, cijeli problem žene lakonski sažima u okvire jednostavne konstatacije: žena se ne rađa, ženom se postaje; tj. žena (kao izvorno ljudsko biće), vremenom postaje “žena” – žrtva tradicije jedne dominantno muške kulture. A to znači da, prihvatajući svoj inferiorni socijalni položaj, žena automatski postaje sporedno društveno biće s atributima pasivnosti i zavisnosti od muškog dijela čovječanstva. Ukratko, žena kao “žena”, je produkt društvenih normi i pravila koja su muški produkt. Kao produkt produkta ona je, u ljudskom smislu, udaljena od sebe same, od svog sopstva i, konačno, od srži vlastitog ljudskog bića. Najkraće, kao ono što voljom tradicije praktično jest, “žena” je uskraćena za ono što bi kao ljudsko biće mogla da bude. A to znači: izvedene na osnovu biološkog određenja tradicionalne uloge žene i muškarca odslikavaju jasnu društvenu neravnopravnost koja se, objektivno, ne može smisleno braniti. Međutim, iako izvedene i vještačke, ove se uloge smatraju prirodnim i samim tim neupitnim. U svojoj tobožnjoj neupitnosti one povratno figuriraju i funkcioniraju kao temeljni regulatorni princip ukupnih društvenih odnosa. Šta ko može ili ne može; šta smije ili ne smije, “propisano” je već samom činjenicom njegovog spola. A aktivistički doseg samog spola u bitnom je određen već jezički, tj. inercijom postojeće jezičke prakse.

Kao nauka koja se bavi ispitivanjem na koje načine stvari i bića dobivaju svoja imena, onomaziologija nam ovdje može dati dio objašnjenja društvene neravnopravnosti žene. Terminološki, pojam žena, dolazi od indoevropskog gụenā; (sanskr. genā; avesta: gna; grčki: γυνή) sa prvobitnim značenjem “družica muža”. Adekvatne latinske inovacije: femina (“ona koja doji”); genetrix (roditeljica, stvoriteljica); te generirati (roditi, rađati), izvedene iz indoevropskog korijena ĝen- (“rađati”), pokazuju kako indoevropski korijen gụenā stoji u vezi sa fenomenom rađanja. Dakle, u primitivnoj indoevropskoj porodici gụenā je bila samo “rađalica”, i po tome je tako nazvana. Nepopustljivom inercijom te jezičke tradicije i životnih običaja, žena se i danas društveno pozicionira i tretira najčešće baš tako – kao majka, “rađalica”.

S druge strane, izraz muž (starocrkvenoslavenski: mọžь), je značenjski jednak germanskom izrazu Mann (prijevoj od indoevropskog korijena men-), što znači: “misliti > gospodariti”. Po tome, osnovno značenje riječi “muž” bilo bi: čovjek koji upravlja misli, vodi brigu o nečemu, tj. glava porodice, neko ko je nadređen djeci i ženi. I ne samo nadređen. Slijedom patrijarhalne logike on postaje vlasnik svoje žene, jer, u trenutku udaje, uzimajući prezime muža, ona postaje – njegova. Time je životna sudbina žene determinirana čak i tamo gdje je (i ako je), zadržala i svoje vlastito prezime. Ona je podložnik muža, tj. muškarca, u tradicionalnom i kulturološkom smislu riječi. Njen javni identitet je ništa drugo do jedan preuzeti konstrukt. Najprije ga nasljeđuje od oca, zatim ga mijenja za mužev, i na kraju, vezuje ga za identitet sina. A sa eventualno novim mužem, ona preuzima novi sistem vrijednosti, tj. novi identitet. (J. Tešanović). Sve u svemu, “patrijarhat je politička institucija” (K. Millet), i kao takav predstavlja “primarni oblik društvenog porobljavanja” žene. Održava se prvenstveno ideološkim sredstvima, a prije svih jezikom u okviru koga muški rod funkcionira kao “norma”, a ženski rod kao varijanta[2].

Odakle ta degradirajuća pozicija žene?

Zapadni svijet u kome živimo povijesno pripada kršćansko-civilizacijskom krugu. Upravo taj povijesno-civilizacijski krug, inercijom logike mita o Istočnom grijehu (kao ženskom grijehu), potvrđuje i “logički” opravdava tradicionalnu neravnopravnost spolova. Toj se kršćanskoj, na bh. prostorima, dodatno pridružuje još i druga, jednako tvrda – islamska patrijarhalna tradicija.

Teološko-religiozni izvori patrijarhata

Po Mojsijevom zakonu, ženi pripada pobožnost i poslušnost, naročito u odnosu prema mužu. Taj patrijarhalni koncept muške dominacije, specifikum je života kršćanskih zemalja sve do danas. (Oleg Mandić). Nekoliko stavova iz prve poslanice Korinćanima otkriva biblijske korijene tog koncepta: Ali hoću da znate da je Krist glava svakome čovjeku; da je čovjek glava ženi. (11.3) Čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka (11.9). Mulieres in ecclesiis tacent (žene neka ćute u crkvama). Još preciznije: Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje. Ako žele što naučiti neka kod kuće pitaju svoje muževe…(Cor. I: 14, 34). Svaka navedena misao izražava stav krajnje neravnopravnosti žene u tradicionalnoj kršćanskoj zajednici.

Tradicionalisti i ideološki obojeni “advokati” religije, svoju osobnu mizoginiju, svoje ženomrzstvo i odbojnost prema ženama, pravdaće upravo gornjim i njima sličnim stavovima. Tako, jedan od njih, krijući se iza Biblije, a, zapravo, nošen zovom vlastite nutarnje gorčine piše[3]:

Sveta knjiga – Biblija…iznosi temeljni teološki nauk: žena je svijet gurnula
u grijeh i patnju… Kroz ženu kao medij, Đavao je čovječanstvo i njegovu
budućnost stavio pod znak pitanja…

Ne krijući svoj ideološki diskurs, anonimni autor ovog antifeminističkog pamfleta, feminizam (kao borbu za ženska prava i ravnopravnost spolova), kvalificira na najgore moguće načine. Za njega feminizam je, doslovno, zločin protiv čovječnosti; a feministice su bolesnice, bezbožnice, trljačice, lezbijke, moralna čudovišta. Preko tzv ‘ženskih prava’, kaže on, unosi se u svijet – kaos, nemoral i poživotinjenje čovjeka [4]. A u tekstu Masonske magle zla, na istoj web stranici, feminizam je – kultura smrti. Neprijateljstvo prema životu. Mržnja na svjetlo. I dalje, feministice su vještice, a zakon o ravnopravnosti spolova je protuljudski, antimuški, diskriminatorski, feminističko-rasistički[5], itd. Za ovog kršćanskog autora, to je zakon “s kraja pameti”, a ima samo jednu – ideološku svrhu, i nosi predznak totalitarizma i femmefašizma.

Zato on pita: kome je taj zakon potreban? “…iskompleksiranim feministkinjama”! Meni kao građaninu (nastavlja dalje), taj zakon ne treba! Smatram ga neprijateljskim prema sebi, prema svojoj slobodi… Smatram taj zakon pamfletom opasnih namjera i rasističkih natruha! Za istog autora (cf. tekst Odnos muškarca i žene), feminizam je bolest, feminističke ideje su umobolne; …žena nije mudra, ona je lukava; žene su zlobna, bezvrijedna bića; feministkinje su zločinke…; za prava žena ne bori se nijedna normalna; …gdje god su žene vladale tu je sve propalo. Zato su, kaže on dalje, samo još islamske države normalne. Za njega, feminizam je  “zločin modernog doba”…, “pozivanje na lažnu ugroženost”. “To je bahatost demona”. itd.

Odričući ženi svaku moguću kreativnu vrijednost, on će ustvrditi da “samo muškarac može stvarati…jer je božanskolik”. Stoga “normalan muškarac i ne čita ženske knjige i romane. Jer to je smeće…”. Naravno, obrazlažući svu nevrijednost žene, onako kako je on vidi, anonimni će odvjetnik kršćanstva, u tekstu Feminizam i kršćanstvo, ostajući dosljedan sebi, ustvrditi  kako “sam Bog kaže da je ženu stvorio kao ‘pomoć’ muškarcu”. Dakle, kaže on, “…žena (se) ima pokoravati muškarcu”, jer tako je “Bog – objavio i naredio”. Odlazeći još dalje i padajući u sve radikalniji antifeminizam, ovaj će ljuti protivnik zakona o ravnopravnosti ustvrditi: Kršćani vjeruju, i uvijek su vjerovali, da je Bog muška osoba, a ne neko bezlično biće. Bog nije žensko…[6] Stoga su i feministkinje, kao nebožanska bića, nadahnute Duhom Sotone praiskonskog ubojice ljudi, ocem Laži. Muškarac je danas, kaže on, opkoljen … od zlih i bezbožnih žena, vještica. I konačno, ono što je bitno za našu temu (ustajući po ko zna koji put protiv zakona o ravnopravnosti spolova), ovaj autor zaključuje da je uzrok ovoj tragediji obrazovanje žena. Jer žena znanje ne umije upotrijebiti, nego i samo – zloupotrijebiti.[7] Pri tom, ovaj anonimni antifeminist, svoje zaključke pravda pozivajući se na Prvu poslanicu Timoteju: Ne dozvoljavam ženi da uči niti da vlada nad mužem, nego da bude pokorna (1. Tim. 2:12). A onda na drugom mjestu (cf. tekst Odnos muškarca i žene) kaže: Muškarac i samo muškarac je nositelj povijesti. Žena je samo – statist! Naravno, to ga, u njegovom antifeminističkom sljepilu, ne sprečava da, na trećem mjestu (tekst, Masonske magle zla), paradoksalno ustvrdi: Kad bi muškarci bili ravnopravni ženama, ne bilo velikih ratova u svijetu.

Kako to da žene, kao društveni statisti i bića drugog reda koja ni o čemu ne odlučuju, mogu biti krive za povijesne potrese i ratove, ovaj nam autor nigdje ne objašnjava. To za kritički nastrojenog čitaoca ostaje logički nerješiva tajna. Tek za ovog autora, “…žena ne može biti teolog, kao što ne može biti sudac, liječnik, iscjelitelj, jer to su sve poslovi isključivo za muškarca” (cf. Feminizam i kršćanstvo). Pošto je muška dominacija nešto što se samo po sebi razumije, za ovog autora “samo lud muškarac može pristati na promjenu tog muško-ženskog odnosa”. Otuda njegov konačni zaključak glasi: cilj feministkinja je toliko izludjeti … muškarca da on prihvati ženu kao sebi ravnopravnu (što Biblija nigdje ne kaže). Uglavnom, svi tekstovi ovog ostrašćenog mizogina se guše u bujici neselektivne naplavine od riječi.

Islamski tradicionalisti i žensko pitanje

Islam također nije imun na praksu životne i društvene degradacije žene.
Tradicionalna neravnopravnost spolova utvrdila se i ovdje kao neupitna društvena norma. Žena je i u islamu, običajno u drugom društvenom planu. Prvi plan rezerviran je samo za muškarca. A to je plan svih javnih poslova, društvenih dužnosti, poslova i obaveza. Muška superiornost se, pri tom, baš kao i u gornjim primjerima, poziva na vjeru: “Tako hoće Bog”, kažu islamski tradicionalisti. Uostalom, za pravdanje tradicionalne prakse nije teško naći argumenata ni u Svetoj knjizi islama. Žena je tu već nominalno derogirana. Merjem (ar. Märyäm), je jedina žena koja se imenom spominje u Kur’anu. Dok se Hawa imenom ne spominje nigdje, nego samo kao Ademova žena. I tada samo kao nosilac krivice za istočni grijeh, jer je na nagovor Iblisa kušala voće s drveta zla.[8]

Na taj način, svodeći je na ravan opće imenice, Kur’an, radikalno dokida i stavlja van snage subjektivitet žene. To će tradicionalistima biti sasvim dovoljno za definiranje odnosa spolne neravnopravnosti. Zbog tobožnje “ženske krivice” (građene na biblijski sličnoj matrici Istočnog grijeha), islamski tradicionalisti će, oslanjajući se na neke stavke Kur’ana, kao npr: Ljudi su poglavari ženama, zato što ih je odlikovao Allah jedne nad drugima (4, 34), ženu bezrezervno podrediti muškarcu. Da je poglavarstvo nad ženama potpuno i neupitno, islamski tradicionalisti pravdaju stavom koji, samo nešto dalje, nalaze na istom mjestu (4, 34), gdje Kur’an muškarcima “pedagoški” sasvim konkretno savjetuje: …u nepokornosti (žena) istucite ih; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! IIi, Žene su njiva vaša, zato prilazite njivi svojoj kako hoćete… (2:223). Ako navedeni ajet analiziramo kroz prizmu borbe za ravnopravnost polova, dobijemo sljedeće: Prvi dio iskaza (žene su njiva vaša), svodeći je na objekt (njiva kao metafora i mjera te objektizacije), ženu najprije potpuno desubjektivizira, a zatim je, u drugom dijelu iskaza (…prilazite njivi svojoj kako hoćete), samovoljom krajnjeg voluntarizma, potpuno nezaštićenu, ostavlja na milost i nemilost uzusima nekritički raspoložene tradicije, sjedne, i neobrazovanih tradicionalista sklonih doslovnom, i (van duha kontekstualne cjelovitosti), proizvoljnom tumačenju Teksta, s druge strane.

A o kakvim uzusima i kakvoj, civilizacijski i planetarno-nekritičkoj tradiciji se radi, najbolje svjedoči nekoliko narodnih poslovica nasumice uzetih sa različitih dijelova planete. Sve one, bez ikakve zadrške i rezerve, i bez iznimke, tretiraju ženu kao oličenje zla, neuvijeno je devalvirajući na stupanj bića manje vrijednosti.

Lakše je zapovijedati šačici buha nego jednoj ženi.[9]
Jedna žena je pola vraga, dvije su žene deset vragova.[10]
Neka vas Bog čuva zlih žena, a dobrih se čuvajte sami.[11]

Odavde, i dobra žena još uvijek je dovoljno zla da je se treba ne samo čuvati, nego je treba i preventivno kažnjavati, kao što zahtijeva jedna arapska narodna poslovica:
Istuci ženu svakog jutra. Ako ti i ne znaš zbog čega, ona će sigurno znati zašto je tučeš.

Dakle, tragom gornjih poslovica, nema dobrih žena! Dobri su samo muškarci. Tako bar, sudeći po svjetskoj literarnoj ostavštini najpoznatijih i najpriznatijih, oni sami o sebi misle:

Tko vjeruje ženama, vjeruje tatovima (Hesiod);
Žena je … škola gdje ćeš upoznati samo bol, poniženje i lažni sjaj (Mihail Eminescu);

Žene su nepostojane. Kao kad kroz ruke propustimo vjetar i ostanemo praznih šaka (Knut Hamsun).

A Tertulijan (oko 155 – 220), ugledni kršćanski pisac obraćajući se ženama (De cultu feminarum, 1;1), piše: Zar ne znaš da si Eva? Božija je osuda još uvijek na tvom spolu!

Da li je sve to baš tako kako smo čuli i vidjeli čitajući ideološke advokate religije?
Je li doslovno čitanje Svetog teksta jedino moguće čitanje?
Postoje li alternativna, profeministički savremenija čitanja Teksta?
Da li je samo Eva / Hawa kriva, i ko je zaista kriv?
I da li je Bog baš muško?, kao što tvrdi onaj anonimni kršćanski mizogin.

Odnosno, da li je, polazeći sa teološko-religioznih pozicija, moguće braniti feminizam kao oblik ljudskog prava izražen kroz borbu za ravnopravnost polova? Još kraće: je li ravnopravnost spolova moguća u katoličkom i islamskom diskursu?

Sudeći po onome što, argumentirajući protiv tradicionalizma, kaže današnja kritička i humanistička misao – da!. Savremena istraživanja svetih tekstova nude pozitivan odgovor. Feminizam, kao ravnopravnost spolova, moguć je i u katoličkom i u islamskom diskursu. Međutim, stvarni problem feminizma u okvirima teološkog diskursa danas, svodi se na problem napuštanja tradicionalističkog interpretativnog rakursa, tj. na potrebu “ponovnog čitanja” i modernog tumačenja kur’anskog ili biblijskog teksta na tragu savremene filozofije, aksiologije i humanističkih znanosti. Tako nam, suprotstavljajući islamski feminizam islamskom tradicionalizmu, u tekstu Islamski feminizam: šta taj pojam predstavlja?, francuska spisateljica Badran (M. Badran), analitički pokazuje da osnovni argument islamskog feminizma jeste da Kur’an afirmira princip jednakosti svih živih bića, ali da je princip jednakosti ženā i muškaraca u praksi potkopavan i ometan patrijarhalnim idejama (ideologijom) i načinom življenja. [12]

Zašto?

Islamska pravna znanost, fikh, kao “učenje o dužnosti” regulira sve aspekte javnog i privatnog života: kako vjerskog, tako i političkog i bračnog… Međutim, kao plod IX stoljeća, fikh je u cjelini prožet patrijarhalnim gledanjem i ponašanjem. Snagom tradicije i običaja važeći vrijednosni okvir fikha ostaje za tradicionaliste temelj “vjerskog zakona Islama” tj. znak “jasnog puta koji se slijedi” i kojim “trebaju ići vjernici”. Upravo ta “patrijarhalno modulirana jurisprudencija oblikovala je raznolike … formulacije Šerijata”, prividno ozakonjujući patrijarhalnu inferiornost žene i u našem vremenu. U skladu s tim, Hadis (predaja; tradicija), kao i izreke i postupci Muhammeda, često se interpretiraju u pravcu snaženja patrijarhalnih ideja i običaja. Čini se to na račun autentičnosti ili izvan konteksta, a na štetu društvene pozicije žene, objašnjava Badran. Ali, upravo svijest o tome, svijest o muškom, kriptogenom čitanju i tumačenju islamske tradicije, s jedne, i svijest o potrebi promjene interpretativnog pristupa, s druge strane, širi epistemološki prostor i nudi šansu islamskom feminizmu.

Gdje je izlaz?

Izlaz je u “neovisnom istraživanju religijskih izvora” s ciljem traženja i snaženja skrivenih poruka jednakosti (M. Badran). To “ponovno čitanje” i tradicijom neopterećeno tumačenje Kur’ana i islamske predaje, mora se, napuštajući prizemna i pojednostavljena tumačenja tradicionalista, oslanjati na metode i sredstva savremenih humanističkih znanosti: “lingvistike, historije, literarnog kriticizma, sociologije, antropologije”, filozofije, psihologije… U tom smislu korpus obrazovnih disciplina (školskih predmeta), otvara se kao polje neslućenih mogućnosti za integriranje principa ravnopravnosti spolova u obrazovni sistem. Feminizam shvaćen kao “borba za ljudska prava” ruši tradicionalnu misao o tome kako je “biti feministkinja” i “biti muslimanka” inkompatibilno i heretično. Jer izvorna jednakost ljudskih bića pred Bogom (“ljudi su božija djeca”) ne dozvoljava nikakvu razliku u smislu moguće životne prednosti / nedostatka samo na osnovu spola. Stoga, na dugom putu borbe za ravnopravnost, feministička hermeneutika svoj oslonac mora tražiti u razlici univerzalnih (vanvremenskih, uvijek važećih), i partikularnih (efemernih, slučajnih), principa i vrijednosti. U tom smislu, Margot Badran, u borbi za jednakost, u okviru islamskog feminističkog diskursa, razlikuje tri hermeneutička puta:

1) revidiranje “lažnih priča” na osnovu kur’anskih ajeta kojima se
događaj stvaranja i čin zgrešenja u Raju interpretiraju u smislu
muške superiornosti;

2) citiranje onih ajeta koji sasvim jasno pokazuju jednakost žene
i muškarca;

3) nova analiza ajeta koji govore o razlici između muškarca i
žene, a uobičajeno se interpretiraju u pravcu afirmacije muške
dominacije.

Upravo, na primjeru adekvatnijeg semantičkog pristupa 34. ajetu 4. sure (na čiju doslovnost igraju zagriženi tradicionalisti), Margot Badran pokazuje mogućnost nove i društveno korektnije interpretacije, tradicionalno devijantnog, muško-ženskog odnosa. Mogućnost u smislu promjene tradicionalno negativnog (i za ženu neodrživog), hermeneutičkog predznaka, u afirmativni društveni kōd. Tako, zahvaljujući novom čitanju Teksta, upravo islamski feminizam (radikalnije od sekularnog), tvrdi da žena može biti šef države, predvoditi namaz, biti sudija i muftija. U nekim većinski muslimanskim zemljama žene već rade kao sudije, predsjednice Vlade, a jedna je i šef države[13]. Nužnost takve borbe nameće logika same stvari. Logika prirodnog prava koje ne može ustuknuti pred patrijarhalno kodiranim sljepilom maskuinizirane tradicije.

“Ako se svi ljudi rađaju slobodni kako to da se žene rađaju kao robinje”, pita Mary Astell još davne 17oo-te godine. Tj. da li nam je baš “biologija sudbina”?, kako je tvrdio Freud, i kako nam to religijske tradicije uporno pristrasno tumače i praktično pokazuju. Nije, ali Tradicija, takva kakva je, boluje od logičke nedosljednosti i parcijalnih uvida u kompleksnu slojevitost ljudske prirode i psihe. To nam pokazuju savremena filozofska čitanja Teksta.

Kritičko-filozofska čitanja Teksta danas

U tom čitanju, Eva / Hawa, nam se pokazuje kao ne baš sasvim jednostavan i interpretativno jednoznačan lik grešnika. Humanističko-kritički nastrojeni tumači Teksta tragom vlastite hermeneutičke analitike dolaze do ključnog feminističkog pitanja:

Koji smisao dati Evi / Hawi?

Ako na unutrašnjem planu ljudskog bića Eva simbolizira ženski element u muškarcu, onda, takvo shvaćanje porađa neke nove mogućnosti tumačenja. Prema Origenu unutrašnji čovjek ima duh i dušu, pri čemu je duh muški (Adam), a duša ženska (Eva). Da je samo duša (kao partikul ljudske ukupnosti), podlegla iskušenju, “posljedice ne bi bile tragične”, pozivajući se na Origena, kaže Davy Marie–Madeleine. Drama nastaje pristankom što ga je dao duh, tj. Adam. (…) Čovjek je zgriješio u svojoj cjelokupnosti, jer su i duh i duša pristali na grijeh. Bez Adamovog / Ademovog pristanka nema grijeha kao ljudskog grijeha. Ali, tradicija Crkava bježi od logičkog sagledavanja stvari.

Međutim, ima i crkvenih pisaca koji prihvataju logiku interiornosti koja strukturira zagovaranu cjelinu ljudskog bića. Za sv. Augustina, upravo stvaranje Eve iz Adamova rebra predstavlja znak te cjeline i jedinstva. Na unutrašnjem planu Eva je samo ženski element u muškarcu i obrnuto. (Slično je kod Junga: Animus – Anima).[14] Svaki od ovih elemenata “ispravno upravlja onim dijelom koji mu je podređen” i time, za Augustina, “postaje bračni unutar sebe samog”. Odavde, duša ne može žuditi duhu nasuprot “već mu je podređena”. U tom smislu grijeh može biti samo zajednički, tj. ljudski: i muški i ženski, a nikako samo ženski.

Sa koliko logičke proizvoljnosti se samo Evi pripisuje prvi grijeh, najbolje pokazuje nekoliko filozofskih opservacija savremenih francuskih autora. Kao simbol “prvog čovjeka”, Adam nije nosilac temporalnog prioriteta. On nije vremenski nego kvalitativni primat: tj. Adam je prvi kao “vrhunac zemaljskog stvaranja; kao najviše biće ljudskog roda. On je od ljudi najviše čovjek”; ono najbolje što ljudski rod ima. I u tom, aksiološkom smislu – prvi. Kao takav, razuman, slobodan (i, kao najsvjesniji, odgovoran), Adam / Adem je, htijući se “poistovjetiti s Bogom”, prvi pogriješio. S prvenstvom grijeha treba da ide i prvenstvo preuzimanja posljedica koje taj grijeh donosi ljudskom rodu, kažu moderni analitičari. Otkud onda sva krivica na Evi?

Konačno, ako stvar grijeha sagledamo polazeći od tradicionalno važeće muške nadređenosti, tada se za patrijarhaliste i tradicionaliste pojavljuje jedno školski vrlo neprijatno pitanje: Ako je muškarac nadređen ženi, onda je Adam već logikom te nadređenosti automatski odgovoran za i Evin grijeh, jer je kao muškarac bio odgovoran za ponašanje svoje žene.[15] Osim toga, jednostrana odgovornost nije moguća ni sa aspekta spoznaja moderne biologije: ni na planu spolnosti, dakle čisto biološki, muškarac i žena nisu ni potpuno muško, ni potpuno žensko. Svaki muškarac nosi u sebi ženski, a žena muški element i to u individualno različitim omjerima, sve do fenomena hermafroditske dvospolnosti[16].

Uostalom, i u prvoj priči o stvaranju čovjek je dvospolac. Odvajanje nastupa onda kad bog Evu / Hawu načini od desnog rebra Adama / Adema.[17] Dakle, bez primordijalnog ženskog elementa u muškom, Eva ne bi bila moguća. Ili, kako to moderni simbolisti interpretiraju: u jednome Bogu nalazi se i muško i žensko. Krist, kao savršena slika Boga, jedan je u svom muškom i ženskom totalitetu. Time ideološka priča/mit o muškom Bogu pada u vodu. Riječi muško i žensko, po modernim tumačima Teksta samo “simboliziraju dva komplementarna ili savršeno ujedinjena aspekta bića, čovjeka, Boga”.[18] Ista komplementarnost treba da važi i u zemaljskim relacijama i svakodnevnim životnim poslovima. Niko ne može imati prednosti samo na osnovu spola. Spada u ključnu zadaću obrazovanja da to objašnjava na sve načine i kroz sve obrazovne sadržaje.

Foto: Getty images

Obrazovanje između reprodukcije i dekonstrukcije društvene neravnopravnosti žene

Pošto je pojam “žena”, u smislu društveno važećeg značenja koje ima danas, za Kate Millet samo vještački koncept, to ona zahtijeva njegovu značenjsku reviziju. Kate Millet traži razlikovanje pola (sex), kao biološke kategorije, od “roda” (gender) – vještačkog socijalnog konstrukta koji se pojavljuje kao običajni produkt hiljadugodišnje tradicije, kulture i na njima zasnovanih društvenih odnosa. Takav, socijalno iskrivljeni koncept žene kao inferiornog društvenog bića, reproducira se i generacijski održava prije svega falokratski obojenim sistemom obrazovanja koji tradicionalnu nejednakost žene beskonfliktno funkcionalizira i normira na razini tzv “prirodnosti”. Jacques Derrida pojmom falocentrizma signira patrijarhalni sistem vrijednosti, koji favorizira idejni kompleks socijalnih odnosa simbolički predstavljen falusom. Mi živimo život skrojen na kulturnoj matrici dominacije muškog kao prirodnog, i tradicionalno neupitnog poretka. Otuda i dominacija “muškog kanona” u obrazovnoj sferi predstavlja samo kulturni produžetak višestoljetne kumulacije muške vladavine u društvu.

Obrazovani je sistem samo konceptualizirani poredak praktične andokracije. Inercijom logike sistema preuzetih društvenih vrijednosti, obrazovanje samo reproducira postojeće društvene odnose kao odnose dominacije muškarca i potlačenosti žene. Prema tome, bez oblikovanja jedne nove, “gender svijesti”, i njenog vrijednosnog inkorporiranja u obrazovni sistem, nema ni promjene društvenih odnosa na planu zagovarane ravnopravnosti. Tek mijenjajući uobičajeni sistem vrijednosti polaznika obrazovanje postepeno transformira tradicionalnu svijest društva, a kroz nju i ukupne društvene odnose. Integriranjem (sada i ozakonjenog) principa ravnopravnosti spolova u obrazovanje, tj.  tek uvođenjem gender komponente u obrazovni sistem, otvara se jedan novi kulturni proces. Proces formiranja vrijednosno otvorenijeg tipa ličnosti. Ličnosti sposobne za gradnju društva na novoj osnovi: osnovi ravnopravnosti žene i muškarca.

Za sada gender je još uvijek izvan snažnijeg upliva na ustroj kulturno jednostranog, patrijarhalnog društvenog bića prosječnog čovjeka. Osvještavanje te jednostranosti začetak je denominacije novog društvenog kōda, i radikalne promjene u odnosima spolova, koja je neizvodiva bez frontalnog učešća obrazovnog sistema u restrukturiranju tradicionalne patrijarhalne svijesti. U tom smislu obrazovni sistem postaje dekonstruktivni element muške metanaracije, tj. “velike priče” o prirodnosti i normalnosti društvene subordinacije žene. Pri tome valja imati na umu da dekonstrukcija nije destrukcija. Dekonstrukcija nije rušilački fenomen. Dekonstrukcija je proces pozitivnog prevladavanja važećeg aksiološkog obrasca, osvješćivanjem njegove masculine ideologičnosti i neprirodnosti. Osvješćivanjem njegove nepravednosti sa aspekta tekućih procesa javno zagovarane demokratizacije bosanskohercegovačkog društva u tranziciji.

U svojoj suštini obrazovanje je proces aksiološke re-prezentacije svijeta; način viđenja i način vrijednosnog predstavljanja životne i društvene stvarnosti. Mi nikada ne znamo stvarnost kao stvarnost. Onakvu kakva ona jest. Budući da naša znanja utiču na našu percepciju, stvarnost je, za nas, uvijek onakva kakvom su nas učili (i naučili), da je vidimo. Stvarnost je uvijek predstavljena stvarnost. Otuda važnost obrazovanja za jednu ne više dominantno masculinu, nego novu – gender stvarnost. Stvarnost životne i društvene ravnopravnosti spolova. A za tu novu stvarnost, stvarnost oslobođenu obrazovne represije muškog poretka, potrebna je “izmjena slikâ u našim glavama”.

Ništa se ne događa u ‘stvarnom’ svijetu, kaže Gloria Anzaldúa, ukoliko se prije toga ne dogodi u slikama koje imamo u svojim glavama. A u našim glavama je prije svega ono što je naučeno u školi*. Obrazovni sistem samo reproducira sadržaje i odnose aktualne stvarnosti. Pedagogizira postojeće kulturne obrasce, tj. reproducira važeće matrice življenja u svrhu njihovog usvajanja i učvršćivanja.

Sadržajno-jezička analiza školskih udžbenika rekonstruirala bi nam kompletnu predstavu o “ulozi polova koju ti udžbenici promoviraju”. Takve analize već su rađene u susjednim zemljama. Metodom kvantitativno-kvalitativne analize sadržaja ilustracija i tekstova, u dobivenom rezultatu provedenih istraživanja[19] prepoznat je “patrijarhalni obrazac muško-ženskih odnosa”. Inkorporiran u obrazovni sistem taj obrazac direktno odr(a)žava i servisira tradicionalnu formu “neravnopravnosti odnosa među polovima”. Odatle polazeći, ovdje dolazimo do pitanja odnosa vjeronauke i gendera u obrazovnom procesu. Gender zagovara princip ravnopravnost spolova i traži njegovo integriranje u obrazovni proces, dok vjerska tradicija odr(a)žava neravnopravnost i inferiornu društvenu poziciju žene.

Foto: Getty imeges

Šta činiti?

Koliko je ta tradicionalna obrazovna forma životno porazna najbolje svjedoči tipična medijska izjava miss BiH 2003 godine.[20] Završila je Perzijsko-bosanski koledž. Izborom za miss, kaže sva ozarena, “ostvario se moj životni san”. Uobičajena za takve prilike, ova nam se bezazlena izjava ne čini spornom sve dotle dok je, kroz prizmu aktualne borbe za princip ravnopravnosti spolova, ne podvrgnemo kritičkoj analizi. U toj ravni, izjava o osvojenoj tituli miss, kao o “ostvarenom životnom snu” jedne mlade djevojke, poprima kritički ozbiljne semantičke konotacije. Titula miss nije titula pameti; nije titula znanja, stručnosti ili opšteljudske vrijednosti. Titula miss, u svojoj suštini, javni je certifikat poželjnosti žene kao ženke. I to je najčešći san (postati miss), prosječne mlade žene zapadnog civilizacijskog kruga.

Zašto?

Zato što biti izabrana za miss predstavlja najbrži način dolaženja do društvenog priznanja; najkraći put do uspjeha i slave. Sve drugo traži više vremena, energije i napora. Biti miss, siguran je način da ti se dive, da te traže i “uvažavaju”; da te slikaju, da te pitaju, društveno promoviraju…Kad pobijediš kao ženka, opraštaju ti to što si “žena”. Postaješ prva i muškarci ti se, konačno, klanjaju. Istovremeno, muškarac ne mora biti mister da bi uspio. Žena mora biti miss. Jer mora biti iznad muškaraca da bi im bila ravna. Otuda žestoka borba za tron ljepote i prestižnu titulu. Pažljiviji pogled na novinski kolor-poster nasmiješene missice koja je “ostvarila svoj životni san”, umjesto radosti, otkriva izvještačeni osmijeh na licu mlade žene. Osmijeh koji to nije. Grč, nevješto razvučenih usnica, što uokviruju nisku biserno sjajnih zuba, neuvjerljivi je surogat spontanog osmijeha i bolan dokaz takmičarske žestine koja mu je prethodila. To nije osmijeh zadovoljstva, ni smijeh radosti. To je  maskirana bol.

Da bi se vinula u visine patrijarhalnog društva, žena ne mora biti ni pametna ni obrazovana. Mora biti najljepša. Za razliku od raznoraznih missica, žene laureati, dobitnice stručnih priznanja i svjetskih znanstvenih nagrada, ne smiješe nam se sa novinskih naslovnica. Te stranice su rezervirane za missice, pjevačice, filmske starletice, top modele… Za ženke, a ne za žene. Na djelu je fenomen grube objektizacije žene. Postvarenja i otuđenja žene. Njenog svođenja na puku tjelesnu stvar. Na objekt najviše erotske žudnje i poželjnosti. Missice su aksiološke žrtve društvenog stereotipa da žena vrijedi samo onoliko koliko vrijedi kao ženka.

Za takvo stanje stvari kriv je i obrazovni sistem koji mladu ženu ostavlja bez neophodne doze kritičke svijesti koja može da se odupre imperativu pragmatsko-medijskog stereotipa – biti miss. Titula miss kratko traje, samo jednu sezonu. Nova miss bira se svake godine. Missica kao missica, živi samo godinu dana. Kao žena, međutim, živi ona čitav svoj ljudski vijek. Zato epizoda “biti miss“, može imati nespornu prolaznu vrijednost, vrijednost trenutka, i ne bi smjela biti “životni san” mlade žene. Obrazovanjem, žena bi morala da spozna širu vrijednost svoje privlačnosti: privlačnosti kao kompleksnog ljudskog bića. Miss, kao javno eksponirana privlačnost ženke, treba da bude samo dio (ukupne) ženske privlačnosti. Obrazovanje mora njegovati takvu kulturu življenja i obrazovati za tu vrstu kritičke svijesti. Tada ni titula miss neće biti nikakav “životni”, nego samo san izbornog trenutka. Vrijednost žene “kao žene” i vrijednost žene “kao ženke” (miss), nisu iste vrijednosti i treba ih razlikovati. Najprije ona sama, a onda i mi zajedno s njom moramo shvatiti ono što još ne shvatamo:
Žena je Čovjek!

Korišteni izvori:

Biblija
Kur’an
Meurois-Givaudan, Daniel: Evanđelje Marije-Magdalene, Sarajevo, 2003.
Badran, Margot: Islamski feminizam: šta taj pojam predstavlja,  http://www.znaci.com
Lešić, Zdenko: Feminizam, feministička teorija i kritika, in: “Novi izraz”, br. 12; Sarajevo, 2001.
Tešanović, Jasmina:Žene i rat, http://www.ac.wwu.edu/~kritika/femina.htm
Božinović, Neda: Žene, armije, ratovi (na istoj elektronskoj adresi)
xxx Feminizam i kršćanstvo, http://vjera.com/main.php?m=fm01
xxx Masonske magle zla, http://vjera.com/main.php?m=fm01
xxx Odnos muškarca i žene, http://vjera.com/main.php?m=fm01
Živković, Dejan: Adamov kompleks i Evin sindrom, http://www.abraham.ba
Antena, podlistak, “Oslobođenje”, 03. X 2003.
Genero, časopis za feminističku teoriju, br. 1, Beograd, 2002.
Genero, časopis za feminističku teoriju, br. 2, Beograd, 2003.
Mandić, Oleg: Leksikon judaizma i kršćanstva, Zagreb, 1969.
Smailagić Nerkez: Leksikon islama, Sarajevo, 1990.
xxx Glosar religijskih pojmova, Sarajevo, 1999.
Hark, Helmut: Leksikon osnovnih jungovskih pojmova, Beograd, 1998.
Chevalier-Gheerbrant: Rječnik simbola, Zagreb, 1987.

[1] Tekst predstavlja proširenu verziju predavanja koje je potpisnik pod pokroviteljstvom i u organizaciji Gender centra Vlade Federacije, u okviru seminara Integriranje principa ravnopravnosti spolova u odgojno-obrazovni sistem  Bosne i Hercegovine, tokom 2003. godine, održao u više gradova BiH. Pored ostalog u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Travniku, Tesliću …
Naravno, uprkos nadanju da je to prošlost u ovom dijelu svijeta, tradicija govori jezikom inercije i dan-danas. Tako smo nedavno imali prilike čuti izjavu parlamentarca Muharema Srbezovskog koji je u Domu naroda Federalnog parlamenta, komentirajući Nacrt zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, svoje rezerve spram takve mogućnosti izrazio objašnjenjem da žena svojim maltretiranjem najprije izazove šamar, a nakon što ga dobije “zaboravi na ono što ga je uzrokovalo” i – diže galamu. Burne reakcije javnosti navele su Serbezovskog da se naknadno izvine i objasni svoj iskaz, ali, eto, ostaće zapisano da snaga jedne inercije djeluje i tamo gdje ne bi smjela, te da se na mjestu donošenja zakona o ravnopravnosti spolova još uvijek, na pragu XXI stoljeća, i na tu temu može biti “za” i “protiv”.

[2] Kao odgovor na “muški jezik” i kulturno-ideološku represiju patrijarhata, moderno će žensko spisateljstvo, imajući na umu činjenicu specifične društvene otuđenosti žene, iskristalizirati fenomen “ženskog pisma”, “ženske rečenice” i “ženskog jezika” kao neizbježni rezultat stvaralačke primjene Freudovih psihoanalitičkih uvida u djelatno-dinamske učinke podsvijesti na čovjeka općenito i žene posebno. Cf. Z. Lešić: Feminizam, feministička teorija i kritika, in: Novi izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 12, Sarajevo, 2001.

[3] http://www.vjera.com/main.php?m=fm03 Riječ je o tri nepotpisana teksta vjerovatno (po stilu sudeći), istog autora: 1.) Feminizam i kršćanstvo; 2.) Masonske magle zla; i 3.) Odnos muškarca i žene.

[4] ibid.

[5] ibid.

[6] ibid.

[7] ibid.

[8] N. Smailagić: Leksikon islama, Sarajevo, 1990. str. 245.

[9] Albanska poslovica

[10] Albanska poslovica

[11] Židovska poslovica

[12]  www.znaci.com/printart 173.html

[13] Cf. M. Badran, cit.dj.

[14] Anima je arhetip duševnog života i ženskosti u nesvjesnom muškarca. Od Anime, iz neosvištene dubine muškarca, struje na površinu različita raspoloženja. Pozitivna se ogledaju u odnosima “ljubaznosti i povjerenja prema ljudima iz okoline, bogatstvu ideja i kreativnosti”. Izostane li suočavanje muškarca Animom, javla se “ćudljivost, osjetljivost, razdražljivost, neuravnoteženost, ogorčenje, labilno raspoloženje”. Naglašavajući značaj Anime i Animusa, Jung napominje o potrebi njihovog osvještavanja kako bi se izbjegao njihov negativni uticaj: prevrtljivost, sumanutost, i objedinio ih dosežući time razboritost, razmišljanje i žensku duhovnost. Afirmirajući mistični lik Sofije (gospođa Mudrost), Jung naglašava posebne oblike ženske spiritualnosti te ga se može označiti kao jednog od preteča “feminističke teologije”, kaže Helmut Hark, u Lexikon Jungscher Grundbegriffe (1988).

[15] D. Živković, Adamov kompleks i Evin sindrom, http://www.abraham.ba

[16] Hermafrodit (grč. Herm-afroditos), biološki dvospolac, živo biće kod kojega postoje i muški i ženski spolni organi.

[17] N. Smailagić, cit.dj. str. 245.

[18] Cf. Chevalier-Gheerbrant: Rječnik simbola, Zagreb, 1987. str. 420.

* Izraz “škola” ovdje je uzet u svom  izvorno latinskom značenju (schola), kao opći naziv za prosvjetno-obrazovne ustanove svih nivoa u kojima se sustavno i društveno organizirano stiče znanje.

[19] http://www.awin.org.yu/biblio/bgJ.htm

[20] “Antena”, sedmični TV podlistak,  sarajevskog dnevnog lista “Oslobođenje”, od 03. 10. 2003.

Orbus.be (03.06.2009.)