ENG
Esad Bajtal: 71 godina od ZAVNOBiH-a i 20 godina svenarodne gladi, bijede i nevolje
Autor/ica 👤Esad Bajtal
Izdvajamo
- Na djelu su principi trojne segregacije, šovinizma i fašisoidnog etno-nacionalizma. BiH je danas privatna etno-stranački okupirana država. Država koje nema.
Povezani članci
Foto: Jasmin Brutus
71 godina je od ZAVNOBIH-a.
Priča o 70 godina još uvijek važi. Kao da je vrijeme stalo.
Na djelu su principi trojne segregacije, šovinizma i fašisoidnog etno-nacionalizma. BiH je danas privatna etno-stranački okupirana država. Država koje nema.
Piše: Esad BAJTAL
70. godišnjica ZAVNOBiH-a predstavlja, zapravo, 70 godina od obnove državnosti BIH. A obnoviti, znači popraviti, ponovo urediti nešto što je oštećeno, devastirano, srušeno, uništeno. Ne može se govoriti o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne bez podsjećanja na prekid i prvo rušenje bosanske državnosti od strane Osmanlija 5. juna 1463. prevarom i podlim ubistvom posljednjeg bosanskog kralja – Stjepana Tomaševića Kotromanića.
Osmanska carevina je ta koja je nasilno prekinula državno-pravni kontinuitet Bosne. Stoga Turska nije, i ne može biti naša majka, kako je to licemjerno tvrdio ex-reis Mustafa Cerić. A ponekad to još uvijek tvrde i neki drugi. Turska je ta koja je sabljom i mačem okupirala tada suverenu državu Bosnu. Turska je ta koja je nakon toga prodala i predala Bosnu Austrougarskoj 1878.
Otada kreće seljakanje Bosne po raznim kraljevinama i NDH-azijama.
I tako sve do ZAVNOBIH-a 1943. kada joj, Tito i partizani nakon 480 godina uzurpacije, vraćaju njenu (i danas osporavanu) državotvornost, koja će biti ponovo prekinuta dvostrukom agresijom 1991.–1995. I nikada, ni do danas, još nije uspostavljena u svom punom kapacitetu.
Uprkos onima (SDA) koji su 1991. po džamijama objašnjavali narodu da treba da glasa za Koljevića, Plavšićku i Karadžića …, a danas tvrde da su sačuvali BiH, valja reći da cjelovite Bosne onakve kakvu su, zajedno s SDS-om i HDZ-eom uzeli na revers 1991. više nema.
BiH danas ne funkcioniše ni kao država ni kao društvo.
Na 49% genocidno okupirane teritorije BiH, ne provode se državni zakoni.
Na djelu su principi trojne segregacije, šovinizma i fašisoidnog etno-nacionalizma.
BiH je danas privatna etno-stranački okupirana država.
Država koje nema.
Jer, država nije nikakva apstrakcija, nego praktičan životni okvir ljudi koji u njoj žive. Okvir u kome građani ostvaruju svoja prava i izvršavaju svoje obaveze.
U tom pogledu mi, građani BiH, nemamo svoju državu.
Ali, zato, država koje nema – ima nas.
Ima nas kao postvarene etno-podanike, koji, kao takvi, imaju samo svoje obaveze, ali ne i svoja prava.
Šta to znači?
To znači da ja građanin, imam državu samo kad treba da platim porez, da platim vodu, da platim struju… Odnosno, ja, građanin, imam državu samo kad treba da idem u zatvor, vojsku, ili u rat.
Ali, ja, građanin, nemam državu kad treba da idem u bolnicu; jer ne radim i ne ostvarujem pravo na rad, niti na socijalno osiguranje, koje svaka normalna država ustavno garantuje i praktično provodi.
Dakle, nemam ni radnu, ni zdravstvenu, ni štednu knjižicu.
Nemam nijedne knjižice mojih ljudskih prava.
Ali, imam vojnu, mogu imati partijsku ili stranačku knjižicu, kao knjižice nametnutih mi obaveza.
Imam sve obaveze, a nemam – nikakavih prava.
Osim na papiru, tj. samo deklarativno.
Zato, ja, građanin, nemam državu.
Ali država ima mene.
Država može da me uhapsi, zatvori i osudi.
Može medijski, i ideološki-moralno, da me oblati; ili psihijatrijski devalvira kao ličnost.
Ali, neće ili nije u stanju, da me zaposli, plati ili zdravstveno osigura.
Neće, ili ne može,da me zaštiti od pljačke i lopova; od prevaranata i tajkuna u doba tranzicije, odnosno, od legalne pljačke narodne imovine.
Stoga sam, ja, pojedinac, potpuno nemoćan i nemam ništa.
Istovremeno, vlast ima sve što ja nemam.
Sva prava, i povrh TOGA – brojne privilegije.
A da li ima i da vlast nešto nema?
Ima!
Vlast nema obaveza koje, ja, građanin, imam.
Vlastodršci, njihove familije, kumovi, prijatelji, stranački istomišljenici, oslobođeni su obaveza. Vlast može, i oni mogu, sve.
Ja, građanin podanik, ne mogu ništa.
Takva kakva je, država ne postoji za mene.
Ona postoji za sebe.
I ja postojim za nju.
Ali, ne i za sebe.
Ja sam samo sluga, podanik države.
Na sceni je svojevrsni esencijalizam. Oblik državnog ustroja u kome, političko nije mišljeno kao stvar dogovora, nego čisto teološki: političko kao stvar i produkt neke apsolutne zbilje kojoj se bespogovorno služi. Tako vladanje u ime tog apsoluta, bez obzira da li je u pitanju Bog, Vjera, ili Nacija poprima forme prisile.
Otvorene ili sofisticirane.
Otuda taj neprirodni srednjovjekovni spoj Crkve/Džamije i Države danas.
Esencijalistički koncept države je totalitarno-kolektivistički.
Kao takav on je sušta opreka kontraktualizma, koji pojam države izvodi iz savjesti i slobodnog djelovanja pojedinaca. Zato smo mi neslobodni građani. Odnosno, samo IZIGRANI etno-podanici.
Vrijeme je da se vratimo sebi.
Da tražimo svoja uzurpirana građanska prava i krenemo u političku borbu za svoju ZAVNOBiH-ovski ljudsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. U kojoj smo svi, bez obzira na vjeru i naciju – bili svoji. Jednaki i ravnopravni.
Živjeli i osjećali se kao ljudi.
I bili ljudi.
Danas to više nismo.
Danas smo nešto sasvim drugo.
Smjerne sluge ne-narodnih i anti-narodnih etno-vlasti.
Danas smo poniženi i gladni etno-podanici.
Koji preživljavaju od kopanja kontejnera.
I sadake u (ne)narodnim kuhinjama.
A glad je najveće moguće poniženje koje ljude i narode može snaći.
A snašlo ih je zahvaljujući ideološkim bleferima i samozvanim čuvarima “vitalnog nacionalnog interesa”.
Dakle, do naroda je …
Ilustracija: Šukrija Meholjić
Autor/ica 👤Esad Bajtal
