Enver Kazaz: DUPLO GOLO ILI RAT NA POLITIČKOJ SCENI

Izdvajamo

• Zato su izbori potpuno besmisleni, jer se na njima ne odlučuje o alternativnim ideologijama ili modelima vladanja, nego o daljnjoj legitimaciji tranzicijskog kapitalizma i modela posredničke demokratije pretvorene u liderokratiju i pratitokratiju. Drugim riječima, izbori su varka da građani odlučuju o vlasti, jer je svejedno koji Kurta ili Murta će biti vlastodržac. Rješenje za budućnost ove zemlje nisu izbori, nego odlučnost građana da namjesto objekta postanu subjekt demokratije i svojim aktivizmom discipliniraju bahate političke oligarhije. Odnosno, da svoju participaciju u demokratiji ne svedu na jedan dan – onaj kad glasaju, nego je produže na ostalih tristošezdest i četiri.

Povezani članci

• Senja Perunović: Čežnja ili ne čežnja
• Amir Hrnjičević: Bezimenom gradu
• Kurspahić: S najmračnijih strana istorije
• ANTIBOSANSKI I ANTIEVROPSKI ZAKON O UDŽBENICIMA U KS
• Jasna Kovo: U poplavama mediji su bili u službi građana
• Tomislav Jakić: JADNA EVROPA

Čović, koji je s Lijanovićima bio na optuženičkoj klupi, danas trijumfuje na fantazmi trećeg entiteta gurajući Hrvate u politički sukob s Bošnjacima. To je njegova jedina politika, kojoj intelektualnu platformu daju Nino Raspudić i Ivo Lučić. Time je hrvatska politika u BiH vraćena u devedesete godine prošlog stoljeća, bez šanse da riješi hrvatsko nacionalno pitanje. Jer, sklapajući savez sa Dodikom, Čović je izgubio politički racionalitet, utjecao maksimalno na podržavljenje Republike Srpske i žrtvovao sve Hrvate u tom entitetu na oltar Dodikove verzije srpstva.

Kao i sve prethodne i ovu izbornu kampanja karakteriziraju parole koje pozivaju na nacionalno jedinstvo i bude strah od drugih. U tome se prednjače Izetbegovićeva SDA, Čovićev HDZ i Dodikov SNSD. HDZ preko svojih bilborda razvlači poruku o nekakvom hrvatskom odgovoru sa fotografijom na kojoj se dvije ruke međusobno stežu u imaginarni neraskidiv lanac, kao kad djeca igraju Erbe tuti-erbe rečke. Pri tom ne znamo na šta i kome Hrvati trebaju odgovoriti, ali te dvije ruke sa simbolom lanca sugeriraju da se svi Hrvati moraju njima vezati i nekome odgovoriti ono na šta ih bude tjerao Dragan Čović. Naravno, budući neprecizan, hrvatski odgovor s bilborda treba prizvati asocijaciju o ugroženosti Hrvata, a na strahu od drugih, prije svega Bošnjaka, zaboraviti da je Čović npr. skrenuo tok Radobolje radi svoje ogromne vile.

Izetbegović sa bilborda poručuje: u jedinstvu je snaga. Ne kaže se čijem jedinstvu, možda onom između Erdogana i Iztebegovića i slijedom toga Turaka i Bošnjaka, čiji je vođa, kako Alijin sin, neprestano ponavlja, upravo Erdogan kao lider svih Bošnjaka. Ili se, pak, radi o jedinstvu unutar SDA, budući da Izetbegović mlađi hoće preoteti stranku od teško bolesnog predsjednika Tihića. Ili, možda, samo o jedinstvu Bošnjaka pred ulazom u Zaru, koja je uprkos protestima u februaru došla, na Izetbegovićevu radost, u Al Sihhdi i Sarajevo, dok čekaju da vide kako Alijinom sinu stoji novo skupo odijelo koje nema smisla nositi na poplavljena područja, među sirotinju koja čeka zimu u neobnovljenim kućama i stanovima. Jer, vlade na svim razinama, bez obzira što su dobile međunarodnu pomoć, ne uspijevaju je proslijediti građanima, onim kojima su poplave uništile sve, baš kako su im političari pojeli budućnost.

Dodik je zabrinut, jer Srpska nikad nije bila u goroj situaciji. Em poplave, em Bošnjaci sa idejom unitarne BiH, em kriza, em ujedinjena opozicija koja prijeti da će ga skinuti sa vlasti, pa zato poručuje kao kakav navijač: Za pobjedu Srpske. Samo što ne znamo s kim to igra Srpska, ko je protivnik i kakvi su koeficijenti u kladionici. Bit će da su minimalni, uprkos tome što je glavni republičkosrpski Baja išao pod skute Putinu, prosio, kumio, kleknuo pred svesrpskim carem, baš kao Izetbegović pred svebošnjačkim, Erdoganom.

No, šalu na stranu, izbornu kampanju ispod ovakvih priglupih parola obilježava pravi politički rat između lidera i stranaka. U Srpskoj se on vodi do granice političkog istrebljenja. Ujedinjenja opozicija ima sve argumente da skine Dodika i njegovu svitu sa vlasti. Srpska je njegovom dugogodišnjom autokratijom opustošena, a po prvi put izostaje mu otvorena podrška Beograda. Šanse SDS-a, PDP-a i Čavićevog DP-a direktno su proporcionalne stepenu krize u ovom entitetu koji, baš kao i BiH, ulazi u dužničko ropstvo, a političkim srbovanjem ne može se odgovoriti ni na jednu krizu. Zato Dodik uzaludno govori o pobjedi Srpske, jer kriza u tom entitetu je tolika da je nikakav nacionalizam ne može prikriti. Drugim riječima, umjesto pobjede Srpske mogao bi se dogoditi Dodikov poraz. Pri čemu odmah treba naglasiti da bitnih promjena u politici prema BiH neće biti ako pobijedi opozicija. Takvu nadu u Sarajevu gaje politički amateri koji nisu sposobni da uvide postdejtonsku političku realnost i činjenicu da je Republika Srpska maksimalno podržavljena i da se namjesto krize Dejtonskog, nalazimo u krizi Vašingtonskog sporazuma. I to prije svega zahvaljujući Lagmudžiji i njegovim majorizatorskim praksama u komponiranju vlasti nakon izbora 2010.

Na bošnjačkoj političkoj sceni traje dvostruki rat, Izetbegović-Radončić i Lagumdžija Komšić, odnosno SDA-SBB, SDP-DF. I dok je u prvom ratu pobjednik neizvjestan, a udarci su opasni po politički život, u drugom je Lagumdžija u očiglednom strahu od izbornog kraha sve učinio da demonizira Komšića i time spasi svoju političku glavu. SDA je zahvaljujući Lagumdžinoj iracionalnoj politici bila veliki pobjednik lokalnih izbora, a na ovim je ostala bez Tihićeve politike liberaliziranja ove stranke. Izetbegović je stranku radikalizirao, a njenu ideologiju u maksimalnoj mjeri turkizirao, pokazujući da nije sposoban razviti nikakvu novu političku viziju. Radončić je, pak, napravio veliki zaokret i napustio svoj raniji kleronacionalizam u kojem mu je glavna zvijezda bio bivši reis Mustafa Cerić, današnji kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva. Radoničićevo današnje pozicioniranje u liberalizam je poprilično zakasnilo, baš kao i koketiranje sa tobože novim socijalnim politikama. Lagmudžija i Izetbegović su sve učinili da mu olakšaju izbornu kampanju, a njegovim smjenjivanjem s mjesta ministra sigurnosti pretvorili su ga u žrtvu. Na taj način su mu omogućili da se masama oblapornim na prevare predstavi kao neko ko se za njih žrtvovao i nije htio tući svoj narod na februarskim protestima po cijenu ministarske fotelje. Iznikao iz Alijinog kabineta, Radončić danas zauzima upražnjeno mjesto liberalizma na političkoj sceni i svoju politiku gradi na kritici SDA, pokušavajući se nametnuti za novog bošnjačkog lidera. Upravo ta liderska fantazama pokazuje da on slijedi model liderokratije, kakav su prije njega uspostavili Silajdžić, Izetbegović, Lagumdžija, Dodik, Čović, dakle, svaki partijski lider na ovim prostorima. Liderokratija bi mogla postati bumerang koji će se vratiti Radončiću kao žestoki udarac u lice, a da on toga neće biti svjestan.

Rat između Izetbegovića i Radončića je do te mjere jak da izgleda kao borba na život i smrt, pa su u njega uključena sva raspoloživa sredstva: tužiteljstvo, sudstvo, obavještajne službe, mediji, kompletne stranačke infrastrukture, a on će kada bude završen razotkriti pravo lice ovdašnje postratne vlasti i pokazati čime se sve ona služila obećavajući Bošnjacima da će jesti zlatnim kašikama u jedinstvenoj i cjelovitoj.

Izetbegović i njegova SDA po prvi put ulaze u izbornu kampanju bez džamijske infrastrukture, jer je novi reis Kavazović u nizu izvanrednih poteza koje je povukao od kako je izabran za reisa, zabranio održavanje predizbornih skupova u džamijama i zloupotrebu islamske zajednice u političke svrhe. Ali, SDA ima najjaču infrastrukturu u klijentizmu onih koje je po različitim osnovama uhljebila i koji kao poslušno glasačko tijelo od rata na ovamo glasaju za održavanje političkog status-quoa. To je ogroman broj glasača, pa ne treba očekivati da ovoga puta oni neće dati podršku svom vođi, koji sebe predstavlja kao Erdoganovog namjesnika u Bosni, baš kao Dodik Putinovog. Protiv Izetbegovića je, baš kao i protiv Dodika, sve: raspad ekonomije, tonjenje zemlje u dužničko ropstvo, rast nezaposlenosti, rast siromaštva, užas svakodnevnice u kojoj se sve više ljudi hrani kopajući po kontejnerima za smeće. Njegova jedina nada je politički klijentizam i obećanja poput onog da će mjesečno zaposliti 1 000 ljudi, ako SDA pobijedi na izborima. Ali, od rezultata ovih izbora presudno ovisi njegov polumrtvi politički život. Zato je rat s Radončićem tako prljav i žestok.

Sličan rat vodi Lagumdžija protiv Komšića. Sva silna mašinerija SDP-a uključena je u njega, a predsjednički kandidat Bakir Hadžiomerović na stranačkim predizbornim skupovima daje poseban ton tom ratu. Dugogodišnji novinar i urednik Federalne televizije svojom kandidaturom pokazao je da je ova televizija dugo godina bila Lagumdžijn instrument za obračun sa neistomišljenicima, a glavna meta njegovih demonizacijskih istupa na predizbornim skupovima je Željko Komšić, kojeg se pokušava predstaviti kao đavoljeg izdajnika. Lagumdžija, koji je četiri godine vlasti SDP-a potrošio u iracionalnom odnosu prema koalicionim partnerima, proizvodeći stalnu političku krizu, spas za svoj goli politički opstanak sveo je na demonizaciju Komšićeve stranke i svog dojučerašnjeg prijatelja. Bijeda SDP-ove politike možda se ponajbolje ogleda u slučaju Lijanovići i činjenici da ih je Lagumdžija uveo u vlast koja ih danas hapsi, baš kao što je učinjeno i sa Živkom Budimirom. Ta politika uništila je priliku za reformu zemlje i svaku političku alternativu, a svoju grozu pokazuje danas odnosom prema ljudima kojima su poplave uništile budućnost. Glavni argument protiv SDP-a je njegov vođa, pa Komšiću nije problem razobličiti tu stranku, a neuspješnost njene četverogodišnje vlasti je toliko očigledna da je ne može prikriti nikakva jeftina titonostalgija i pozivanje na tradiciju samoupravnog socijalizma. Upravo suprotno, baš to raskrinkava Lagmudžijinu stranku.

Naravno, ni Komšić ne ostaje dužan, ali on nikada nije javno obrazložio svoj izlazak iz SDP-a. Da je to učinio na vrijeme, njegova stranka dobila bi puni politički legitimitet u borbi protiv kriminala, nepotizma, korupcije. Ovako, ona nema izgrađen nikakav jači imidž, osim onog liderskog.

Činjenica da se svojim zadnjim istupima u propagandnu kampanju uključila čak i Ambasada SAD-a, očito na ruku idući onima koji su izvan vlasti, prije svega u Republici Srpskoj, pa i Komšićevoj stranci, ukazuje na to da ovi izbori gube svaki politički smisao i pretvaraju se u propagandni kič.

Ali, dok su srpska i bošnjačka politička scena zakrvljene, na onoj hrvatskoj traje političko mucanje. Raguževa stranka uz niz strančica pokušava kao biti opozicija Čovićevom HDZ-u, za kojeg je najbolji mogući politički posao obavio Lagumdžija. Činjenica da Čović samo treba šapnuti treći entitet i dobit će glasove homogeniziranog biračkog tijela, upućuje na to da se u proteklih četiri godine zaoštrilo hrvatsko-bošnjačko nacionalno pitanje do te mjere da mu se ne vidi kraj u budućnosti. Čović, koji je s Lijanovićima bio na optuženičkoj klupi, danas trijumfuje na fantazmi trećeg entiteta gurajući Hrvate u politički sukob s Bošnjacima. To je njegova jedina politika, kojoj intelektualnu platformu daju Nino Raspudić i Ivo Lučić. Time je hrvatska politika u BiH vraćena u devedesete godine prošlog stoljeća, bez šanse da riješi hrvatsko nacionalno pitanje. Jer, sklapajući savez sa Dodikom, Čović je izgubio politički racionalitet, utjecao maksimalno na podržavljenje Republike Srpske i žrtvovao sve Hrvate u tom entitetu na oltar Dodikove verzije srpstva. Na tome je Raguž mogao izgraditi alternativnu nacionalnu politiku, ali birajući savez dopola sa Čovićem, za razliku od njegovog prethodnika na čelu HDZ-a, Bože Ljubića koji je bio Čovićev politički sluga, Raguž izgleda potpuno izgubljeno u ovoj kampanji. Direktno suprotno onome Ragužu sa prošlih općih izbora kada se činilo da je HDZ 1990. prava opozicija HDZ-u, a ne njegov satelit.

Elem, izborna kampanja teče u znaku političkog rata na bošnjačkoj i srpskoj političkoj sceni i mucanje na onoj hrvatskoj. A kad se pročitaju programi stranka, onda postaje jasno da u BiH postoji samo jedna vrsta političkog uma – onaj pragmatični kojemu je važno samo biti na vlasti jer je politika jedino profitabilno zanimanje u ovoj zemlji. Naime, ti su programi toliko slični da se stiče osjećaj kako ih je pisala jedna ruka, ona invalidnog tranzicijskog kapitalizma, koji je pojeo budućnost ove zemlje. Zato su izbori potpuno besmisleni, jer se na njima ne odlučuje o alternativnim ideologijama ili modelima vladanja, nego o daljnjoj legitimaciji tranzicijskog kapitalizma i modela posredničke demokratije pretvorene u liderokratiju i pratitokratiju. Drugim riječima, izbori su varka da građani odlučuju o vlasti, jer je svejedno koji Kurta ili Murta će biti vlastodržac. Rješenje za budućnost ove zemlje nisu izbori, nego odlučnost građana da namjesto objekta postanu subjekt demokratije i svojim aktivizmom discipliniraju bahate političke oligarhije. Odnosno, da svoju participaciju u demokratiji ne svedu na jedan dan – onaj kad glasaju, nego je produže na ostalih tristošezdest i četiri.