Dvogodišnjica demonstracija: BiH je prenapuhana guma

Povezani članci

• Čovićev novi Audi je korak ka rješenju hrvatskog pitanja u BiH
• Sve usamljeniji, i sve važniji, politički glas iz Rame
• Ćudić poziva ministra Kazazovića: Riješimo status OŠ „Silvije Strahimir Kranjčević“
• UMJETNICI I UMJETNICE NA PRVOJ LINIJI, PREDSTAVLJANJE PROJEKTA A LA FRONTIÈRE U ZVONU
• Bosna na panju
• State Department: Posvećenost podršci zemljama Zapadnog Balkana

 Nakon rata, najsvjetliji pokušaj smjene fašističke vlasti, bile su demonstracije u februaru 2014. godine. Nije se uspjelo. Stanje je danas gore. Ova vlast samo poznaje silu. Nemojte se bojati

Piše: Vehid  Jahić

Bosna i Hercegovina podsjeća na prenapuhanu gumu, koju vlasti na svim nivoima i dalje pumpaju, ne razmišljajući o mogućoj eksploziji. Umjesto rješavanja ekonomskih problema, naciokratski  vrhovi podižu nacionalno-šovinističke tenzije, povećavajući političku temperaturu. Na taj način stvaraju strah među većinom građanima, koji se – zbog straha od sukoba, koje prepoznajemo u krilatici „samo nek ne puca“ – ne pitaju ko je u privatizaciji pokrao javnu imovinu, ko je „orobio“ domaće banke (posebno u RS-u), zašto se zakoni o radu donose u skladu sa GDP-om, a primanja razularenih vlastodržaca prema odobrenim međunarodnim kreditima… Sve ima svoj kraj, pa i strah, koji nestaje pred opasnosti umiranja od gladi. Bilo bi dobro da mase prepoznaju da im prava opsanost dolazi od neodgovorne vlasti, a ne drugih sugrađana, koji i sami „stenju“ pod teretom manipulacija i prevara vlastitih naciokratskih vrhova. Neki to već shvaćaju!

„Sramno je ponašanje naših vlastodržaca. Kupuju skupocjene automobile, a nema para za dječije dodatke i socijalu. Standard jednog društva ne mjeri se automobilima vlastodržaca, već položajem građana. Bez revolucije se ne možemo riješiti ove diktatorske vlasti“, poručio je u Tuzli Sakib Kopić, predsjednik Samostalnih sindikata, na obilježavanju dvogodišnjice početka demonstracija u Tuzli.

Neki govornici bili su i oštriji u kvalifikaciji stanja. Fadil Duranović iz Srebrenika je izlaganje započeo pozdravom – „Smrt fašizmu“ i dobio  aplauz okupljenih: „Nakon rata, najsvjetliji pokušaj smjene fašističke vlasti, bile su demonstracije u februaru 2014. godine. Nije se uspjelo. Stanje je danas gore. Ova vlast samo poznaje silu. Nemojte se bojati“, rekao je Duranović.

Bivši radnik Hotela „Tuzla“, naglasio je da se obespravljeni radnici u Tuzli „tri godine bore protiv bahate vlasti“, ali uzalud: „Vlast je banditska, kriminalna, fašistička. Kažu nam da rade po zakonu. Pa i Hitler je radio po svojim zakonima. Ono što je radio on, rade i ove vlasti“, ustvrdio je demonstrant. Hasna Ljubović iz Vijeća građana BiH, tvrdi da su oni uradili puno, ali se stanje ne mijenja: „Moramo biti jedinstveni. Moramo se organizovati pod jedan kišobran i krenuti prema sistemu“, kazala je Ljubovićka.

Od brojnih govornika, umjereniji je bio jedino RVI Fahrudin Kantić, koji je u ratu ostao bez ruke: „Tokom rata u ruke su nam davali puške, a sada kantice za narodnu kuhinju. Revolucijom i silom nećemo učiniti ništa. Moramo se ujediniti i demokratskim sredstvima tražiti rješenja i reviziju privatizacije i svih obmana vlasti“, smatra Kantić.

Možda će „čuvarima“ ovog haotičnog stanja sistema zasmetati poruke poput diktature, fašizma, banditizma. Ljude treba razumjeti. Takve kvalifikacije su logičnije, nego kada vlastodršci stanje u kojem caruju pljačke, prevare, kriminal, korupcija i slično, nazivaju  demokracijom.

Dvije godine nakon demonstracija, koje su zahvatile veći dio F BiH, ocjene o efektima istih su različite i kreću se od tvrdnji da se ništa nije promijenilo, do poruka, kako su vlastodršci ipak izvukli pouke!?

Same demonstracije stišane su represijom i lažnim obećanjima vlasti da će početi ispravljati vlastite gluposti. Dobrim dijelom vlastodršci su bunt amortizirali i lažnim tvrdnjama da se time ugrožavaju nacionalni interesi. Silina demonstracija je s početka zabrinula vlastodršce, pa je Bakir Izetbegović tvrdio da se ugrožavaju interesi bošnjačkog, Dragan Čović hrvatskog, a Milorad Dodik srpskog naroda u BiH. Sve obmana, do obmane. Vođe i dio poslanika najavljivali su kresanje vlastitih faraonskih blagodeti. Čović je govorio o skupom autu, Izetbegović da ga je „stid što ima toliku platu“ i bla, bla, bla… U nekim kantonima učinjene su neke kozmetičke promjene, ali je suština vlasti ostala ista. Bila je izborna godina, pa su se vlastodršci utrkivali ko će više obećati „svom toru“. Izetbegović 100.000 radnih mjesta, Čović „konačno rješenje hrvatskog pitanja“, a sa Dodikom nova poduzeća, radna mjesta, pravdu, bijeg iz siromaštva. Obespravljenim građanima, to je davalo nadu, pa se dio njih ponašao poput babe „kojoj se snilo, što joj je milo“. Izetbegović i Čović su dobili izbore. Opet su najavljivali reforme, čiji su izostanak pravdali zbog neformiranja koalicije za stabilnu vlast. Koaliranje je potrajalo godinu dana, a reforme „na čekanju“. Na ekonomskom planu stanje je postalo gore. U prošloj godini F BiH je izgubila oko 65.000 radnih mjesta, ali je bilo i novih. Na nesreću, ne puno više od izgubljenih. Onda je došla prekompozicija koalicija i probuđene su nove nade u reformu. Konačno, reforme su počele „od fasade“ – radnika i penzionera, a ne od temelja –  vlasti. EU je ultimativno tražila reformu loše vlasti BH, pa su odgađani novi krediti. Stranci su ih jasno i glasno upozorili da se mora smanjiti i pojeftiniti javna uprava, eliminisati kriminal, korupcija, nepotizam, reformirati pravosuđe, tražište… Jednostavno, traže da vlast u sistem ugradi evropske parametre sistema, a ne mahalsko-palanačke za koje se zalažu naciokrati u BiH.

Dvije godine nakon demonstracija suština bitisanja vlasti u BiH se nije promijenila. Bilo je nekih kozmetičkih koraka, ima i nekih iskoraka, ali to su samo pretpostavke za moguće i potrebne promjene koje su građanima obećane, koje još čekaju. Istovremeno, ima i suludih „guranja prsta“ u oči obespravljenih, poput odluke Vlade F BiH (SDA, HDZ i SBB) o primanjima funkcionera za odvojeni život (valjda od građana), dok u narodnim kuhinjama nema dovoljno „posne čorbice“ za sve gladne.

Osnovni problem obespravljenih i osiromašenih građana je što se neorganizirano pokušavaju djelomično opirati osionoj naciokratskoj vlasti, čiji su vrhovi jako dobro uvezani. Oni „komunistički“ rješavaju svoj i status svojih stranačkih podrepaša i familije. Na drugoj strani koriste sve mogućnosti – vjerske, nacionalne, teritorijalne, stranačke i druge – da obespravljeni ostanu „u rasulu“. Tako neorganizovani su lak plijen političkih grabljivica. Ugroženi i siromašni imaju šansu samo ako se organizirani i zajednički počnu odupirati manipulatorskim vlastima. Svakog gladnog Bošnjaka, Srbina, Hrvata ili druge, muči isti problem. Glad ne rješava ni vjera, ni nacija. Dostojevski je davno napisao: „Svaka bogata porodica (nacivrh o.a.)podsjeća jedna na drugu, svaka nesretna, priča je za sebe“. Vrhuške samo manipuliraju vjersko-nacionalnim osjećajima naroda. Da ih lakše drže i tlače u torovima. Realno, one se prema ugroženim zajednički odnose kao Pegida prema bliskoistočnim izbjeglicama.

U BiH je toliko nepravde prema građanima i osionosti vlasti, da ona podsjeća na prenapuhanu gumu, koja može eksplodirati i bez okidača. Jednostavno, od temperature, tamo gdje vlast najmanje očekuje. Okidač mogu povući i nemoćni penzioneri, kojima vlast predlaže diskriminaciju u primanjima. Da su realizirani civilizacijski zahtjevi demonstranata prije dvije godine, sadašnjeg naboja ne bi bilo. Obećanja o stvarnim reformama vlasti još su samo nada, a ne stvarni život. Već dvije decenije nam nude lažne nade. Dokle?