Dino Mustafić: Ko je sljedeći?

Izdvajamo

• Modus koji primjenjuju organi vlasti jeste da se pozovu određene osobe u određene organe unutrašnjih poslova, tu su prisutni već policijski službenici i onda se po hitnoj proceduri zatvore. Traži se od tih ljudi da potpišu dokument koji je unaprijed dogovoren, strpaju se u auto i nakon provedene jednog dana ili noći, odvode se u avion i deportuju se van BiH. Čak im se zabranjuje da govore da su uopšte bili u imigracionom centru ili prostorijama gdje se to odvijalo”, zaključuje Ademović

Povezani članci

• #FreeAssange: Potpišite peticiju protiv izručenja Juliana Assangea Sjedinjenim Američkim Državama
• “I, zato još ništa, gotovo, nije“
• Ljudi i đonovi
• Svečano otvorenje izložbe “Mir sa ženskim licem” 8.3.2019.
• Počinje prvi sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine “Knjige u nišama”
• Ozren Kebo: Partizanski moral

Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik totalitarizma koji ugrožava polje slobode. Protiv ovakvih režima poput turskog koji se u imperijalnom odnosu prelama i preko BiH treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao nedodirljivu demokratsku vrijednost. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao ideološki fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma.

Roman Juliana Barnesa “Šum vremena” počinje rečenicom: “Znao je samo to da nikad nije postojalo gore vreme.” Priča se otvara dirljivim prizorom o igri živaca, životu u neprekidnom strahu. Tako roman počinje Šostakovićevim čekanjem ispred lifta, svake noći, jer se bojao da će inspektor KGB-a doći po njega i izvlačiti ga iz kreveta usred noći. Stoga je ovaj genijalni skladatelj, da preduhitri predstavnike zakona svake noći čekao ispred dizala, kako ne bi uznemirio svoju obitelj. Nisam mogao ni pretpostaviti da će sistem u kojem mrak odvede ili proguta čovjeka doći i na naše kućne adrese, što se i dogodilo u slučaju profesora Fatiha Keskina, turskog državljanina i direktora Richmond Park Collegea Bihać. Isuviše ima indicija koje ukazuju kako je ovaj slučaj klasični politički progon koji je dogovoren na najvišem političkom nivou, instrumentalizacije državnog aparata u svrhe provođenja političkog dogovora (vidjeti Dodikove i Izetbegovićeve izjave koje to eksplicitno potvrđuju prilikom posjete Erdogana), a protivno svim pravnim standardima. Profesoru Keskinu je Služba za poslove sa strancima BiH donijela rješenje kojim mu je otkazan stalni boravak u BiH, te ga je stavila pod nadzor radi protjerivanja iz BiH. Razlog za ovakav postupak bh. vlasti su navodi da Keskin predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.

Čitava priča potaknuta je nakon poziva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana vlastima tokom boravka u Sarajevu u julu da se izruče određeni turski državljani koji su pod optužbama turske vlasti da su sljedbenici Fetullaha Gulena. Učenici, kolege i roditelji uhapšenog direktora Richmond Park School – Bihać Fatiha Keskina pokrenuli su internet peticiju na kojoj je do sada skupljeno 13.512 potpisa podrške i taj broj je u stalnom porastu.

Slučaj oko uhapšenog učitelja i direktora Keskina privukao je ogromnu pažnju kako u zemlji tako i u inostranstvu. Od ljudi koji su direktno uključeni u sudski proces rješavanja pitanja ovog turskog državljanina saznajemo da su svjetske organizacije na čelu sa OSCE-om i UN-om, ali i strane ambasade i strani i domaći mediji pokazali veliki interes za ovaj slučaj. Fatih Keskin već 20 godina ima stalni boravak u BiH. Čak mu je u julu izdat novi pasoš, koji važi do 2029. godine. Kada  je uhapšen  dovezen je u imigracioni centar u Istočno Sarajevo i trebao je najkasnije u roku od četiri dana biti izveden pred Sud BiH. To je učinjeno tek nakon deset dana. Sud BiH do sada ima jasnu praksu, a to je da je zabranjeno izručivanje Turaka uz objašnjenje da pokret Fatiha Gulena, u Republici Turskoj označen kao FETO, u BiH nije označen kao teroristička organizacija niti je pripadnost istoj krivično djelo što je stav i UN-a. Dok pišem ovu kolumnu ne znam što će biti odluka Suda BiH. Prilikom privođenja profesora Keskina nisu ispoštovane procedure: od neformalnog (umjesto formalnog) poziva da se javi u MUP, preko davanja obrazloženja zašto se lišava slobode, preko nedavanja razloga za pritvor u imigracioni centar.

Njegova supruga Zehra Keskin sa razlogom, kaže da se boji za njegovu bezbjednost.

”Moj muž radi 14 godina ovdje, ja radim 13 godina. Ne znam šta smo mi to toliko loše uradili da smo opasni za Bosnu, niko nam nikakav papir nije pokazao da ja vjerujem, ne razumijem, stvarno ne razumijem. Nadam se, sve će biti OK.“

Ova sudbina prof Keskina još jednom nas podsjeća koliko ima nedemokratskih režima u svijetu koji krše elementarna ljudska prava. Sloboda je, općenito, polazišna tačka za sve što poduzimamo u životu, nije nam data niti utvrđena zauvijek, svakoga dana je trebamo držati na oku, preispitivati i čuvati unutar nas samih i vlada koje biramo.

Nikada ne smijemo tvrditi da živimo u besprijekornoj demokratiji koja je utvrđena zauvijek i nema svoj kraj. Sloboda bez demokratije nije moguća. Zato je treba njegovati i odmah reagovati kada je ugrožena. Tome nas opominje i iskustvo 20. stoljeća kroz prizore holokausta, logore i ratove, egzile i likvidacije onih koji su mislili drugačije spram većine. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam.

Naše društvo ne smije prešutjeti ovaj “slučaj”, ko je sljedeći na redu?

Zar nismo spoznali koliko je važan osjećaj za društvenu interakciju i savjest, na čemu i počivaju temelji solidarnosti u modernoj demokratiji? Zbog toga su režimi i vlade koje zatvaraju, proganjaju i sprečavaju svoje intelektualce anticivilizacijske državne tvorevine, usmjerene protiv svih moralnih obzora humanističkog društva. Na taj način se krši Deklaracija o pravima čovjeka kao univerzalna vrijednost, dokument o pravednosti, slobodi i jednakosti – kvintesencija međunarodnog prava koje nam garantuje dostojanstvo života. Zvuči mi nevjerovatno da se ne reaguje na šokantne tvrdnje advokata Nedima Ademovića koji tvrdi da je “u posjedu dokaza koji su proslijeđeni kako ovo nije jedini slučaj pokušaja, već ima realiziranih situacija, faktički otmica turskih državljana koji su u hitnoj proceduri strpani na avion i poslani u Tursku. Modus koji primjenjuju organi vlasti jeste da se pozovu određene osobe u određene organe unutrašnjih poslova, tu su prisutni već policijski službenici i onda se po hitnoj proceduri zatvore. Traži se od tih ljudi da potpišu dokument koji je unaprijed dogovoren, strpaju se u auto i nakon provedene jednog dana ili noći, odvode se u avion i deportuju se van BiH. Čak im se zabranjuje da govore da su uopšte bili u imigracionom centru ili prostorijama gdje se to odvijalo”, zaključuje Ademović.

Mi živimo na prostorima koji su donedavno imali represivne metode nametanja mišljenja kroz različite ideologije, religije ili nacionalna osjećanja kao jedinog pravila političkog ponašanja isključivosti koji se završio balkanski krvavo (nažalost, nisam siguran da je neponovljiv i u budućnosti). Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik totalitarizma koji ugrožava polje slobode. Protiv ovakvih režima poput turskog koji se u imperijalnom odnosu prelama i preko BiH treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao nedodirljivu demokratsku vrijednost. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao ideološki fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma. Svoje eseje o ljudskoj slobodi Nida-Rumelin temelji na tradicionalnim filozofskim motivima i tezama o slobodi kao što su dobar život (Aristotel), odluka (‘liberum arbitrium’ A. Augustina), djelovanje i racionalnost (ponajprije novovjekovna filozofija), dostojanstvo (‘dignitas’ renesansne filozofije), ljudska umnost, autonomija i odgovornost (osobito Kant).

Tmurna je i opasna epoha koja ne prepoznaje važnost ljudskih prava koji su najprije ideja koja povezuje ljude jedne sa drugima, bez obzira gdje oni žive, koju vjeru praktikuju i kojoj kulturi pripadaju.

Kada se zaboravi na tu dimenziju, onda uđemo u nemirno, nesigurno i opasno razdoblje kada se opet moramo boriti za slobodu kao kisik bez kojeg ne možemo živjeti.

Pripadam traumatiziranoj generaciji koja je osjetila i iskustveno proživjela gubitak kisika slobode, zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti, jer je demokratija i vladavina prava ugrožena u našoj zemlji. Svjedoci smo toga iz dana u dan, ne samo u slučaju Fatiha Keskina, već i u međusobnim političko-stranačkim odnosima gdje se uzurpira državni aparat u ime etničkog kolektiviteta koji kontroliše sudske i policijske organe čime se onemogućava pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva.