Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava

Povezani članci

• Koalicija za zaštitu rijeka BiH pokreće kampanju protiv hidroelektrana
• Nino protiv Raspudića
• Radomir Lazić: Počinje odbrojavanje
• Nesretna zemlja neodgovornih državnika
• Aleja licemjerja i beščašća: Čuvar ustaških ulica pred žrtvama u Yad Vashemu
• Nije „Čova“ od jučer licemjer

Nacionalni i vjerski kolektivi njeguju kulturu isključujućih i egoističnih sjećanja u kojima se vlastita stradanja i podnesena zla duže pamte i istodobno naglašavaju i preuveličavaju vlastita herojstva. U takvoj duhovnoj i političkoj atmosferi, sjećanja uvijek prati bešćutna kultura zaborava, zaborava vlastitih zala i tuđe patnje, koju se umanjuje, a nerijetko i posve niječe. Takva dehumanizira sjećanja zaboravljaju vlastita zla i ignoriraju tuđa stradanja, ostaju u začaranom krugu povijesnih sukoba, pothranjuju neprijateljstva iz prošlosti i dugoročno onemogućuju zajedničku, transetničku i transreligijsku, humanu kulturu sjećanja.

Nacionalne politike pamćenja su snažno obilježene herojskom semantikom i autoviktimološkim mentalnim sklopom koji druge predstavlja kao neprijatelje i zločince, a pripadnike vlastitog kolektiva kao heroje i žrtve. Pišući o kosovskom mitu, u knjizi Smrt na Kosovu polju, Ivan Čolović naglašava da se političke elite u Srbiji i u drugim zemljama naše regije nalaze pred važnim pitanjem: jesu li spremne da odnos prema prošlosti, nacionalnim historijama i mitovima, usklade s projektom međusobnog približavanja i deheroizacije kolektivnih slika prošlosti ili će se radije priključiti onima koji u tom projektu vide prijetnju za opstanak nacionalne nezavisnosti i kulturne individualnosti?

Ljudska sjećanja, i individualna i kolektivna, uvijek prate i sjene zaborava. Francuski filozof Jean-Francois Lyotard smatra da postoje dva načina zaboravljanja. Prvi od njih je potpuno uništavanje svih tragova koji podsjećaju na druge, tako da ništa ne ostane ni u materijalnom ni u duhovnom smislu što upućuje na njih. Takav je odnos sadašnjih balkanskih politika prema antifašističkoj baštini i spomenicima koji su u proteklih trideset godina posvuda oskrvnjivani i rušeni da bi se zatrlo sjećanje na borbu protiv fašizma, da bi se uništilo ono što povezuje različite narode i vjere, kako bi se istodobno mogle promovirati nacionalističke i fašističke politike. Po istoj nacionalističkoj logici „zatiranja tragova drugih“, izvršena su etnička čišćenja u kojima se uništavalo sve što je podsjećalo na druge, pa se, nakon što su protjerani i prognani ljudi, rušilo vjerske objekte, mijenjalo nazive ulica, pa i izglede čitavih gradova.

Druga vrsta zaborava odnosi se na takozvano „perfektno sjećanje“, uvjerenje da je ono što se dogodilo posve istraženo i objašnjeno. Kad se istraže i dokumentiraju stradanja ljudi i kad se popišu sva mjesta stradanja i sve žrtve, time ipak nije sve objašnjeno. Važno je istražiti sve zločine i zabilježiti sva stradanja, važni su i „brojevi“ kako se ne bi moglo manipulirati brojem žrtava. No, činjenično utvrđivanje onog što se dogodilo je tek prvi korak u dugom, teškom i zahtjevnom procesu izgrađivanja zajedničke kulture sjećanja. Zahvaljujući nevladinim organizacijama i njihovim istraživanjima, danas uglavnom znamo što se događalo u posljednjem ratu, ali to ipak nije promijenilo kolektivnu kulturu sjećanja, odnosno, socijalne i političke modele sjećanja. Takozvano perfektno sjećanje žrtve pretvara u puku statistiku, tu nema sjećanja na konkretne ljude i njihova stradanja, brojevi su zamijenili žrtve.

Sjećanje je i nezaobilazna tema unutar vjere, što je posebno slučaj s monoteističkim religijama koje sebe, između ostalog, nazivaju i religijama sjećanja. Sve se one pozivaju na sjećanje na Božja dobročinstva iz povijesti spasenja, načelno zagovaraju pomirenje i odustajanje od osvete i nasilja, a istodobno je u njima zastrašujuće puno zlopamćenja, autoviktimološke vjere i brutalnog poništavanja sjećanja drugih. Povijest tih religija, pogotovo političkog kršćanstva i političkog islama, pokazuje da su one češće djelovale iz zlopamćenja i osvete i da su se uglavnom vodile logikom osvajanja i zatiranja tragova drugih. Danas se ta činjenica često zaboravlja, ili se opravdava perverznom misionarskom logikom po kojoj su, primjerice, europski, afrički i američki narodi i civilizacije jedva čekali da im dođu kršćanski misionari i osvajači, odnosno po kojoj su ljudi na ovim prostorima s velikom čežnjom iščekivali osmanlijske pohode pod zastavom političkog islama. Naprotiv, širenje religije i vjere je uvijek bilo povezano s nasiljem i zatiranjem sjećanja na druge, pa se fanatično uništavalo sve što podsjeća na drugu vjeru, njezinu kulturu, tradiciju i običaje, što je bio slučaj i u ratovima devedesetih godina na ovim prostorima. Vjerske zajednice i njihova međusobna isključivost su najveća barijera zajedničkoj kulturi sjećanja.

Kultura sjećanja suvremenog čovjeka, primjećuje njemački teolog Jürgen Moltmann, usmjerena je uglavnom prema počiniteljima, a zaborav prema žrtvama. Počinitelje oslovljavamo imenom, a žrtve najčešće ostaju anonimne. Imena zločinaca se znaju, o njima se govori i piše, njih se slavi kao nacionalne heroje i kao uzore u vjeri, a imena žrtava u pravilu ostaju nepoznata. Moltmannov mlađi kolega, američko-hrvatski teolog Miroslav Volf, referirajući se na Nietzschea, dodaje da su naša sjećanja često potaknuta mržnjom, a ne težnjom za pravdom i da se ta mržnja može pojaviti upravo kod nemoćnih koji su pretrpjeli nepravdu. Balkanska kultura sjećanja je doista obilježena mržnjom o čemu svjedoče i spomenici poginulima na kojima se mogu pročitati i natpisi koji teret zločina pripisuju čitavim narodima i kolektivima. Od takve kulture sjećanja, koja čuva neprijatelja u srcu i koja je opterećena zlopamćenjem, najveću korist imaju politički vođe koji „simbolički kapital davnoga stradanja koriste kao pornografsku građu kojom će nadraživati kolektivno nacionalno biće“, pisao je prije desetak godina Viktor Ivančić.

Nacionalni i vjerski kolektivi njeguju kulturu isključujućih i egoističnih sjećanja u kojima se  vlastita stradanja i podnesena zla duže pamte i istodobno naglašavaju i preuveličavaju vlastita herojstva. U takvoj duhovnoj, društvenoj i političkoj atmosferi, sjećanja uvijek prati bešćutna kultura zaborava, zaborava vlastitih zala i tuđe patnje, koju se umanjuje, a nerijetko i posve niječe. Takva dehumanizira sjećanja zaboravljaju vlastita zla i ignoriraju tuđa stradanja, ostaju u začaranom krugu povijesnih sukoba, pothranjuju neprijateljstva iz prošlosti, kako bi u sadašnjosti onemogućili zajedničku, transetničku i transreligijsku, humanu kulturu sjećanja. Zato sjećanja treba izuzeti iz kolektivnog vlasništva, njihovih ideologija i politika, osloboditi ih ceremonija i parada, vjerskih i političkih govora, i povratiti im dostojanstvo i pijetet, vratiti ih konkretnim ljudima, u kojima ipak ima više humanosti i empatije od kolektiva kojima pripadaju, jer su kolektivi u pravilu nemilosrdni, bešćutni i brutalni, a čovjek kao pojedinac može biti osjećajan, pravedan i milosrdan.

Nova kultura sjećanja trebala bi voditi međusobnom približavanju, a to zahtijeva odustajanje od herojskih narativa, zlopamćenja, osveta, neprijateljskih slika o drugima. Nova kultura sjećanja „u podijeljenim društvima s podijeljenim sjećanjima“ (Aleida Assmann), značila bi, dakle, da se poslužimo riječima njemačkog teologa Johanna Baptista Metza, sjećati se drugih, njihove patnje i žrtava, a odustajati od ideologije nedužnosti, kulture zaborava i poricanja. Nitko nema pravo zahtijevati od žrtava da zaborave pretrpljena zla, niti itko ima pravo u njihovo ime opraštati zločine, ali se može i mora zagovarati kultura sjećanja koja će uključivati i tuđu patnju – patnju onih koji su bili na suprotnoj strani.