Da li je Dejtonski sporazum osudio BiH na nesreću?

Autor/ica 👤tačno.net 16.11.2015. u 12:30

Povezani članci

U Mostu RSE razgovaralo se o tome može li Bosna i Hercegovina preživjeti ukoliko ne bude promijenjen Dejtonski ustav. Sagovornici su bili dva univerzitetska profesora iz Bosne i Hercegovine –Zdravko Grebo, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, i Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci.

Bilo je riječi o tome da li je Dejtonski sporazum, koji je zaustavio oružani rat, omogućio nastavljanje rata političkim sredstvima, da li je Dejtonski sporazum bio nužan ili su postojala i druga rješenja, zašto je diskriminacija ugrađena u Dejtonski ustav, da li je nastanak Republike Srpske bio posljedica Vašingtonskog sporazuma kojim je formirana bošnjačko-hrvatska federacija, zašto se Dejtonski ustav ne može mijenjati, kao i o tome zašto je je međunarodna zajednica dozvolila da Bosna i Hercegovine tolike godine živi u vještački izazvanoj komi.

Omer Karabeg: Činjenica je da je Dejtonski sporazum zaustavio rat, a da li je spasio Bosnu i Hercegovinu?

Zdravko Grebo: Da ne počnemo sa floskulom – Dejton je zaustavio rat. Pa šta? Da li je rata trebalo biti? Zašto je uopšte vođen? Koliko ljudi je izgubilo živote i domove? Ova najnovija izbjeglička kriza je mala repriza onoga čega smo se ovdje nagledali. Imao sam velikih neprijatnosti kada sam prije tri, četiri, pet godina rekao da Bosna i Hercegovina broji svoje zadnje dane. To nije bila moja želja, ali nakon svih tih postdejtonskih pretumbacija, stvari u Bosni i Hercegovini išle su sve više i više u lošem pravcu.

Da li je Dejtonski mirovni sporazum donio išta dobro ovoj zemlji? Nije. Zaustavio je rat – pa, naravno nije mala stvar da se više ne ubijamo – ali da li smo nakon toga išta učinili da naš život u ovoj zemlji bude normalan, solidaran, da pokušamo nešto učiniti za svoje vlastite živote, za našu djecu – da nam bude bolje. Mislim da nismo.

Miodrag Živanović: Da li je Dejtonski sporazum spasio Bosnu i Hercegovinu – to je otvoreno pitanje, ali čini mi se da je važnije da razgovaramo o onom dijelu tog sporazuma, koji nazivamo ustav, jer on danas određuje naše živote. Ja mislim da je to anahron i demode akt koji blokira razvoj svih institucija u BiH, i blokira našu budućnost.

Trebalo bi ići na promjenu tog dijela Dejtonskog sporazuma – ne mislim na ono što bi se zvalo Dejton 2, jer je i to floskula koja je dosadila svima – nego treba da se nađu ljudi, koji su koliko-toliko ostali normalni u ovom haosu i ludilu, pa da naprave temeljni akt našeg budućeg ustrojstva. I kad je riječ o drugim elementima Dejtonskog sporazuma – rezultati su poražavajući. Na primjer, Aneks VII se bavi povratkom izbjeglica, a toga nema. Nije on više ni moguć pošto je prošlo toliko vremena od završetka rata.

Omer Karabeg: Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, izjavio je u našem programu da je Dejtonski sporazum omogućio da se oružani rat, koji je zaustavljen, nastavi političkim sredstvima. Da li se slažete s tom ocjenom?

Zdravko Grebo: Apsolutno se slažem. Naravno, Ivo Marković je to dobro dijagnosticirao, ali meni je više dojadilo da pričamo da je Dejton zaustavio rat. Sada nam je gore nego prije Dejtona. Profesor Živanović govori o nemogućnosti da se ogromna masa ljudi, koja je raseljena ili protjerana iz Bosne i Hercegovine, vrati na svoja staništa, što će reći da Dejtonski sporazum – koji je dizajnirao ovo kriminalno, karikaturalno uređenje Bosne i Hercegovine sa dva entiteta, deset kantona i distriktom Brčko – ne nudi nikakvu šansu, niti nadu. Aneks IV je tobožnji ustav Bosne i Hercegovine.

Ja sam nekakav pravnik pred penzijom na Pravnom fakultetu i tvrdim da Aneks IV, koji se lažno predstavlja kao ustav Bosne i Hercegovine, nije nikakav ustav. To je aneks mirovnog sporazuma, a mirovni sporazum se nikako i nikada u istoriji nije mijenjao, pa se ni njegov Aneks IV, odnosno ustav, ne može mijenjati, mada postoji mogućnost da se amandmanima taj dio Dejtonskog sporazuma na neki način promijeni.

Ali, ne možete ga promijeniti jer Republika Srpska, Federacija i hrvatsko-bošnjačka koalicija drugačije gledaju na te stvari. Pod ovim okolnostima ljudima u Bosni i Hercegovini u doglednoj budućnosti ne može biti bolje. Ne možete promijeniti dio mirovnog sporazuma, jer ne možete promijeniti mirovni sporazum. Niko više neće sazivati novu međunarodnu konferenciju – Dejton 2 da bi ljude, koji ovako bezglavo vode Bosnu i Hercegovinu, natjerao da se upristoje. Ako to nije moguće, onda neke velike sreće nema.

Dakle, što bi rekao moj omiljeni političar Alija Izetbegović, sada je i Vučić to ponovio – spavajte mirno, rata neće biti. A ja bih, ako bih htio da budem mostarski cinik, mogao reći – bolje da bude rata, pa da se stvari izvedu na čistinu i da znamo ko, kako i zašto ovu zemlju voli ili ne voli i ko želi ili ne želi da od nje napravi normalnu državu. Stvarno sam ljut. Ljut sam na sebe, što sam izgubio ovolike godine u nastojanju da ljude oko sebe naučim da nam je ova zemlja zajednička. A ona je osuđena na nesreću, ako se ništa ne promijeni.

Omer Karabeg: Ima i drugačijih mišljenja. Recimo, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, Rajko Kuzmanović, smatra da Dejtonski sporazum spada u red najuspješnijih mirovnih ugovora. On se poziva na, kako je rekao, jednu nedavno objavljenu analiza u kojoj se ističe da taj sporazum spada među deset najuticajnijih i najbolje sprovedenih sporazuma, počev od onog između Egipta i Izraela, pa do mirovnih sporazuma u El Salvadoru, Tadžikistanu i Sjevernoj Irskoj.

Miodrag Živanović: Nisam akademik, ali koliko poznajem dokument koji se zove ustav, svaki njegov član ima u sebi elemente diskriminacije. Evo primjera. Bosna i Hercegovine nema šefa države, imamo kolektivnog šefa države, a to je zapravo dom naroda, to nije šef države. Nemamo vladu, nego Savjet ministara, a to nije vlada. Ministri nisu birani po stručnosti. Oni sjede u Savjetu ministara kao predstavnici etnosa, dakle, kao predstavnicu Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Imamo Parlament BiH, koji se pogrešno zove Parlamentarna skupština BiH, u kojem nema doma u kome su predstavljeni građani. Istina, imamo dom koji se zove zastupnički ili predstavnički, ali u njemu sjede ljudi koji su izabrani sa etnički čistih teritorija. I pošto postoji entitetsko glasanje, to je isto što i dom naroda, samo se pogrešno zove predstavnički dom. Svugdje imamo domove naroda. Nema niti jedne institucije koja funkcioniše po modelu kakav postoji u zemljama Evropske unije.

Omer Karabeg: Kada se stvari gledaju iz današnje perspektive, dakle nakon dvadeset godina, da li je postojalo drugačije rešenje ili je Dejtonski sporazum, onakav kakav je postignut, bio nužan?

Zdravko Grebo: Bosna i Hercegovina je teško ranjena država u svakom smislu, čak i doslovnom – po broju izgubljenih života, po broju uništenih kuća, ekonomskih kapaciteta, vjerskih objekata, i bog te pita čega još. Potrebne su decenije da se stvari dovedu makar do nivoa tolerancije. Da li je Dejtonski sporazum bio nužan? Vjerovatno jeste. Ali, ko stoji iza svega toga, ko je proizveo rat? Ko je pomagao snage koje su izazvale ovu tragediju koja je krenula od komedije u Sloveniji, preko polu-rata u Hrvatskoj, do pravog rata u Bosni i Hercegovini – da bi se sve završilo na Kosovu? Neko jeste.

Ovdje je pravi problem što nikada niko nije rekao ko je i na koji način otpočeo čudo od užasa koji se desio u ovoj zemlji. U tu cijelu priču moramo uključiti još jedan aspekt – naša zajednička bivša država, za koju sam još uvijek nostalgično vezan, raspala se poprilično po etničkom šnitu: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Crna Gora, pa na kraju Kosovo. Od samog početka svoje egzistencije Bosna i Hercegovina je bila čudo na svijetu: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ovi koji se zovu ostali žive zajedno.

Ali, nakon Dejtona ova zemlja nikada nije smogla snage da razvije svijest o tome da smo mi građani Bosne i Hercegovine. Možemo li mi biti građani ove zemlje poštujući da ljudi imaju pravo na svoje kolektive identitete – lingvističke, religijske, etničke, bilo kakve? Ne, to nije moguće. I zato će Bosna i Hercegovina ostati ona jadna, usrana ptica na žici koja će uvijek strepiti šta će Zagreb, Beograd i Sarajevo, dok namiguje Istanbulu, učiniti od ove zemlje.

Ja ne znam ko će to pokrenuti, ko će to izvesti, ali ljude u Bosni i Hercegovini treba ubijediti da ova zemlja pripada svakom njenom državljaninu u istom kapacitetu i da može biti makar snošljiva država. Kao ni Sirija, ni Irak, ona dugo vremena neće biti sretna zemlja, ali može biti podnošljiva ukoliko ljudi shvate da svaki centimetar Bosne i Hercegovine pripada svakom njenom građaninu. Od toga treba krenuti, ali Dejton ne nudi nikakvu osnovu da se to uradi.

Miodrag Živanović: Za mene je najveći problem zašto takozvani Dejtonski ustav još uvijek funkcioniše kada je prevaziđen i kada ne možemo graditi budućnost na osnovu okvira koji nam on nudi. Jedna od teških posljedica dejtonskog ustrojstva Bosne i Hercegovine je odlazak mladih iz naše zemlje. Kao profesor ja sam – i ne samo ja, nego i dosta mojih kolega – na žalost, napisao i potpisao bezbroj preporuka za mlade ljude koji žele da odu odavde.

Nije to privemeni odlazak, oni koji odu u inostranstvo – tamo i ostaju. Ja se stidim i sramota me je kao čovjeka što se to događa. Ali, ne treba ja da se stidim, nego vlasti ove zemlje koje neće ništa da učine da bi promijenile taj đavolji dokument. I da stvari dovedem do apsurda.

Prije nekoliko dana jedan demograf mi je rekao, pola u šali, pola u zbilji, da ću za deset godina, ako budem živ – meni je danas 65 godina – biti najmlađi stanovnik Bosne i Hercegovine. Toliki će biti odliv ljudi iz Bosne i Hercegovine. To su stravične stvari. Možda ćemo mi jednog dana u budućnosti i imati normalnu državu, ali, ako se ovako nastavi, neće biti ljudi. To je je moje viđenje Dejtonskog sporazuma dvadeset godina nakon njegovog nastanka.

Omer Karabeg: Prošle godine bila je dvadeseta godišnjica Vašingtonskog sporazuma kojim je formirana Federacija Bosne i Hercegovine. Ta godišnjica je prošla gotovo nezapaženo, iako bez Vašingtonskog sporazuma ne bi bilo ni Dejtonskog. Zašto se danas Vašingtonski sporazum tako rijetko pominje?

Zdravko Grebo: Cijela stvar je bila slična kao sa Dejtonskim sporazumom. Vašingtonskim sporazumom je trebalo – ja to znam, jer sam bio u srcu tog sukoba – zaustaviti sukob između Hrvata i Bošnjaka. Bosna i Hercegovina je stekla svoju nezavisnost na referendumu na kome su Srbi glasali kako jesu, dakle, bili su u manjini, a Hrvati i tadašnji Muslimani, kasnije Bošnjaci, glasali su 63 posto za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Time je napravljena nekakva demarkaciona linija. Šta se desilo poslije?

Hrvatski glasovi, koji su obezbijedili nezavisnost, zasnivali su se na ideji Franje Tuđmana da će Bosna i Hercegovina biti dio Hrvatske. Iz toga je kasnije proistekao Vašingtonski sporazum, koji je napravio muslimansko-hrvatsku federaciju, a posljedica je bila nešto što ljudi ne žele javno i glasno da kažu. Jer, ako si napravio muslimansko-hrvatsku federaciju, ono što je ostalo je – Republika Srpska.

Dakle, Vašingtonski sporazum je napravio Repubiku Srpsku. Poslije su Boban, Karadžić i ostali o tome pregovarali. Veliki momci, Kristofer, Holbruk i Klintonsu tu stvar doveli do kraja. Dakle, imaš Federaciju, a ostatak je Republika Srpska – i to je ta nakaradna struktura Bosne i Hercegovine. Da li je tako moralo biti, da li se moglo drugačije – ja to ne znam. Nije bilo snage, nije bilo volje, nije bilo moći da mi, Bosanci i Hercegovci, odbranimo Bosnu i Hercegovinu kao svoju zajedničku državu.

Moralo se završiti tako da sve strane budu namirene, da Slobo – naslonjen na klavir pijući viski – poklanja Goražde Aliji, da Alija poklanja Brčko. Sve je to velika, velika tragedija naše nedavne prošlosti. Da se vratimo na početak, na priču o Dejtonskom sporazumu. Naravno da je dobro što je rat stao – ni budala ne bi rekla da to nije bilo dobro – ali sve nakon toga je vodilo u ovu nepodnošljivu lakoću političkog postojanja Bosne i Hercegovine. Ona jednostavno ne postoji kao zajednička domovina njenih građana.

Miodrag Živanović: Oba ta dokumenta, i Vašingtonski i Dejtonski sporazum, predstavljaju jednu žalosnu, tužnu i morbidnu cjelinu i mislim da je kolega Grebo u pravu kad kaže da je to jedna nevjerovatna i rogobatna državna struktura u kojoj se ne može živjeti. Imamo tri etnički čiste teritorije pod patronatom tri nacionalpolitičke elite i svako je tu napravio svoj sopstveni kriminal, sopstvenu pljačku, kao što je pravio i sopstveni rat. Sve je vrlo lijepo organizovano da ide na ruku tim elitama.

Pokazalo se da je ovakvo državno ustrojstvo – koje naravno da ne postoji, ono se samo uslovno tako zove – morbidno. Sve više se pokazuje da su nacionalizam, govor mržnje i mržnja uopšte jedan veliki biznis i da je i sam rat takođe bio jedan veliki biznis sa desetinama hiljada poginulih.

Omer Karabeg: Gospodine Grebo, vi ste rekli da se Dejtonski ustav praktično ne može promijeniti, jer je on dio Dejtonskog sporazuma, a taj sporazum je međunarodni ugovor koji se ne može mijenjati bez nove konferencije, a niko neće da pravi Dejton 2. I kad bi se htjelo, Dejtonski ustav se može promijeniti samo konsenzusom, a ne samo Dodik, nego ni opozicija u Republici Srpskoj ne bi nikada pristali na tako nešto. Što nije ni čudo, jer prema nedavnom istraživanju samo nešto više od jedne trećine Srba smatra Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom. Zar nije onda uzaludna svaka priča o promjeni Dejtonskog sporazuma?

Zdravko Grebo: I jeste i nije. Dejtonski fantomski Aneks IV ima neke odredbe koje govore kako se on eventualno može amandmanski mijenjati. Ja mislim da postoje dva rješenja. Jedno je da se u ovoj zemlji probudi neki dobri duh našeg zajedničkog boljitka, što će reći boljitka i Srba, i Bošnjaka, i Hrvata, i da oni kažu – misli onako kako živiš, a živiš loše, a ako živiš loše, onda živiš loše i kao Bošnjak, i kao Srbin, i kao Hrvat. Svi žive loše osim ovih lopova, tajkuna i političkih prevaranata.

Kako ljude osvijestiti da svoje živote shvate ozbiljno, jer veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini ne živi dobro, ali još uvijek vjeruje u etničko svrstavanje ? Od toga nikakve koristi neće biti. Ako sam ja siromašni Bošnjak ne razumijem šta me to toliko planinama dijeli od siromašnog Srbina u Gacku, Bileći ili Trebinju, ili od siromašnog Hrvata u Grudama ili Čitluku? Zašto ti ljudi ne bi pokušali da misle na taj način, zašto ne bi uzeli svoje živote u svoje ruke? Neće se to desiti, na moju veliku žalost.

Drugu mogućnost vidim u najnovijem izvještaju Evropske komisije, enervantnom izvještaju Valentina Incka Savjetu bezbjednosti, koji se kao fol teško naljutio na Republiku Srpsku i Dodika, kao i u izjavama koje stižu iz Višegradske grupe koja nam kao pruža ruku. To je, takođe, šarena laža, ali ako to išta znači, onda je naša jedina šansa – mada je to samo krpljenje rupa i samoljepljivi način da se Bosna i Hercegovina sačuva – da nas prime u NATO i Evropsku uniju. I dalje nećemo biti iskreni, ali ako nas prime u NATO, barem će bezbjednosni aspekti biti riješeni, a ako nas ne dao bog prime u Evropsku uniju, onda će i Beograd, i Zagreb, i Sarajevo postati manje važni i neće toliko ugrožavati svakodnevni život.

Miodrag Živanović: Ja sam bio u jednoj radnoj grupa koja je pokušala da učini manje izmjene u tekstu Dejtonskog ustava. Radilo se o tome da se eliminišu ili ublaže članovi u kojima ima elemenata diskriminacije, ali kada smo zagrebali ispod površine, vidjeli smo da je zapravo svaki član tog ustava diskriminatorski, pa je ispalo da se sve mora mijenjati. Međutim – i to je opšte mjesto – ni na domaćem terenu, ni u međunarodnoj zajednici ne postoji politička volja da se pristupi izmjeni ovog dokumenta.

Suočeni smo i sa velikim licemjerjem Evropske unije, naravno tu je i Vašington u igri, pa Bosnu i Hercegovinu hvale kako je napredovala u evropskim integracijama samo zbog toga što su naši vlastodršci, malte ne na jednoj kafanskoj salveti, potpisali pristanak da će usvojiti reformsku agendu. I još nešto.

Postoji jedna već od ranije poznata varijanta, mislim da je Doris Pak bila prva koja je to pomenula prije nekoliko godina, da se Bosna i Hercegovina primi u Evropsku uniju na privilegovan način, to jeste bez ispunjavanja kriterijuma i standarda koji važe za ostale kandidate. To je najgore što nam se može dogoditi. Zašto? Zato što se time daje alibi, i to bespogovorni alibi, vlastodršcima koji već četvrt stoljeća upropašćuju ovu zemlju. Ja nisam za to. Ako Bosna i Hercegovina treba da uđe u Evropsku uniju – neka uđe kada ispuni uslove, a ne ovako kako od prije nekoliko dana na sva zvona oglašava Brisel.

Omer Karabeg: I na kraju, da se vratimo pitanju iz naslova ove emisije – može li Bosna i Hercegovina preživjeti sa ovakvim ustavom kakav danas ima.

Zdravko Grebo: Ovo što ću reći nije prvi put i to sam pozajmio od nekoga – spasa nam nema, ali propasti nećemo. Evropa, svijet, pa čak i Rusija, a da ne govorim o Sjedinjenim Američkim Državama, neće dopustiti raspad Bosne i Hercegovine, bez obzira na sve ove nakaradne politike o kojima smo govorili. Prema tome, rata neće biti. Republika Srpska se, bez obzira na čarolije lole iz Laktaša, neće odvojiti od Bosne i Hercegovine i trećeg entiteta neće biti. Bosna i Hercegovina će ostati u ovim gabaritima.

Druga je priča zašto Srbi i Hrvati moraju biti garant da muslimani neće biti divlji teroristi, ali to nije tema ovog razgovora. Dakle, Bosna i Hercegovina će nadživjeti Dejton, ali ono što je moja lična muka jeste – da li mi još dugo možemo živjeti u ovoj agoniji. Naravno, ova zemlja se ne može raspasti. Niko to u Evropi i u globalnim okvirima neće dozvoliti, ali nisam siguran da li vrijedi živjeti ovu muku još narednih deset, dvadeset, trideset godina i da li je to vrijedno patnje bosanskohercegovačkih ljudi.

Miodrag Živanović: Moj prijatelj Zdravko Grebo je prije nekoliko godina u jednom sličnom razgovoru rekao: “Bosna i Hercegovina živi, ali je na vještačkim plućima”. Nešto slično bi se moglo reći i sada, mada se situacija pogoršala, pa će moj odgovor biti – Bosna i Hercegovina je u vještački izazvanoj komi, ali iz vještački izazvane kome možeš se probuditi.