Centralni dnevnik s Ristom Đogom

Povezani članci

• SNAŽNIJE I RAZNOVRSNIJE OD POVODA
• Održana Noć knjige u Buybooku
• DRUGA POVORKA PONOSA: Mi smo neophodan politički protest!
• PROJEKCIJE VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANOG DOKUMENTARNOG FILMA “SLOBODNI“ U BANJOJ LUCI, MOSTARU I SARAJEVU
• Zašto je nervozan?
• Halil Džananović: Umjetnik koji piše o ratu kojeg je preživio, zapravo stvara istoriju

Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, rijeka poplavila cijelo selo, svi pobjegli, samo Mujo ostao sam u kući. Kad je drugog dana voda potopila prizemlje popeo se on na kat, pa otamo ugledao čamac s ekipom Federalne televizije. “Hajd, upadaj!”, doviknuo mu snimatelj. “Neka vas, ja ostajem”, odgovorio mu Mujo, “molit ću se Bogu i On će me spasiti!” Trećeg dana voda poplavila i prvi kat, pa se popeo na drugi, kad eto ti vojne amfibije s reporterom televizije Hayat. “Hajd, upadaj!”, doviknuo mu ovaj, a Mujo mu odgovori: “Neka vas, ja ću se moliti Bogu i On će me spasiti!” Četvrtog dana voda prekrila cijelu kuću i Mujo se popeo na krov, kad ugleda iznad sebe helikopter s reporterom Face TV-a. “Hajd, upadaj!”, zaurlao reporter viseći poput specijalca na konopcu i pružajući Muji ruku, ali ovaj tvrdoglavo ostao pri svome. “Neka vas, ja ću se moliti Bogu i On će me spasiti!”

Peti dan, jasno, podivljala bujica odnijela i kuću i krov i Muju, završio nesretnik na nebu, pa stao pred Gospodara Sudbine. “Nema u selu većeg vjernika od mene”, požalio Mu se Mujo, “pet dana sam se molio, a Ti ništa!” “Ne znam stvarno u čemu je bio problem”, odgovorio mu Gospodar, “tri puta sam ti slao pomoć.”

Armagedonske poplave u Bosni i Hercegovini aktualizirale su ovaj stari vic, pa sad preostaje još samo da se dogovorimo je li ono sâm Gospodar Sudbine slao sve one reportere u čamcima, gumenjacima, amfibijama i helikopterima, ili su Gospodari Sudbine upravo urednici novina, televizija i portala, što su Muji slali svoje snimatelje.

Ako je suditi po slučaju Pauline Janusz, bit će da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država: gospodar njene sudbine je, recimo, Senad Hadžifejzović, najveća bosanskohercegovačka televizijska zvijezda, vlasnik Face TV-a i urednik kultnog Centralnog dnevnika, u kojemu je na tu poljsku novinarku organizirana prava, pravcata hajka, dobri stari lov na vještice u najboljoj tradiciji sretnih devedesetih.

Svašta su, eto, nanijele poplave po Bosni, jednom čovjeku iz prijedorskog naselja Ljubija, čitali ste, iz bujice u dvorištu isplivao frižider pun granata i ručnih bombi – bombe su, naime, u Bosni hladno oružje – a u redakciju Face TV-a u Prelogovoj ulici nabujala Miljacka izbacila, ne biste vjerovali, Ristu Đogu.

Točno dvadeset godina nakon što je na Arkanovu zapovijed otišao odraditi gažu kao konferansje Cecinog koncerta u Zvorniku, pa pod nikad razjašnjenim okolnostima nestao u Zvorničkom jezeru, pod jednako nerazjašnjenim okolnostima čuveni se Risto Đogo prije koji dan pojavio na dvadeset prvom katu Bosmalovog City Centra. Iscijedio Đogo šinjel, opsovao nekoliko puta i Cecu i Drinu i vremensku prognozu, pa pokucao na vrata redakcije da upita jel mu počeo Dnevnik.

Tako je te večeri na Senadovoj televiziji objavljen prilog o poljskoj novinarki s bosanskohercegovačkom adresom, što se na portalu sarajevskog Media centra usudila objaviti kritički ogled o ulozi medija u nedavnoj nacionalnoj katastrofi. Prilog pod naslovom “Ono se zove Paulina” – u kojemu je nedvojbeno utvrđeno kako je Paulina Janusz, jasno, “u službi razbijanja Bosne i Hercegovine” – potpisao je stanoviti Rašid Halilović, ali iz svake rečenice isplivavao je močvarni duh Riste Đoge: nedostajali su samo Đogin pištolj i kakva demonska pošalica na kraju.

Paulina Janusz idealna je žrtva kukavelji iz Đoginog mokrog šinjela – em žena, em stranac. Od nekoga tko remeti dirljivo nacionalno jedinstvo pred Višom Silom, njihovom prijekom sudu bolje je jedino kad nacionalno jedinstvo pred Višom Silom remeti žena, a jedino bolje od žene koja remeti nacionalno jedinstvo pred Višom Silom je – ako je ikako moguće – da je strankinja.

Filozofija bosanskohercegovačke palanke, naime, strancu dopušta samo da se smije njihovim vicevima, hvali ćevape i skladan suživot, divi se ljepoti divlje prirode i navija za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu. Primijeti li, međutim, mitološki stranac grešku u ponuđenoj slici bosanskohercegovačke arkadije – bez obzira primijećuje li to logikom svog posla, interesa ili čak emocije prema toj zemlji, bez obzira je li na tom crtežu zaokružio vehabije u Maoči ili, štajaznam, beskrupuloznog malezijskog milijardera u FK Sarajevu – on se izravno kvalificira “u službu razbijanja Bosne i Hercegovine”.

Paulina je tako u svom tekstu analizirala kako prevladavajući mirnodopski medijski senzacionalizam funkcionira u uvjetima izvanrednog stanja: većina medija podijelila se tako na one koje vodena kataklizma nije ni dotakla, pa nisu dopustili da im katastrofa poremeti satnicu turskih serija i televizijske prodaje lonaca od nehrđajućeg čelika, i one koje je poplava lijepo ponijela, pa su se pridružili internetskoj histeriji, iskoristivši priliku da se usput malo reklamiraju, prikazujući tako poplavu kao – u najkraćemu – opasni prirodni fenomen koji pogađa reportere i snimatelje što prkose smrti.

Za živog i zdravog Ristu Đogu, naravno, nije bilo nikakve sumnje: Paulina Janusz je u službi razbijanja Republike Srpske.

Pardon, Bosne i Hercegovine.

Nakon toga krenuo je, jasno, lov na vješticu iz Poljske, zakotrljala se hajka nezapamćena još od one imbecilne afere s pjesmom Predraga Lucića o Dariju Kordiću, i Paulina Janusz na koncu je morala napustiti Bosnu i Hercegovinu. Žena, jebiga, nema hrabrost novinarskih heroja što prkose smrti, uplašila se nekoliko nedvosmislenih prijetnji i vratila kući. Nacija je odahnula: hrabri reporter Face TV-a raskrinkao je još jedan bijedan pokušaj razbijanja BiH.

Svakako, ponašanje medija i društvenih mreža za nedavnih katastrofalnih poplava i inače zahtijeva pomniju analizu: pitate li mene, sva je sreća da devedeset druge nije bilo interneta. Kamo, međutim, iste te sreće da je Risto Đogo umro devedeset četvrte.