Brzo i opasno urušavanje

Izdvajamo

• Eto dokle mogu dovesti razne ambicije, iščašene iz sistema za koji se tvrdilo da je čvrst kao stijena i zato uzor svima u svijetu. Kada se ta čvrstina pokaže lažnom, napuklom i poljuljanom ciljanim a dubioznim interesima, onda i pad čovjeka koji nije »Kissinger« već je prevashodno vojnički doživljavao obaveze i zadatke misleći da je to dovoljno kako bi se izbjegle zamke pohlepnih – dovede do zaključka: Svašta tu još može biti. A da je krenulo u tom pravcu, jeste.

Povezani članci

• Promocija knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” u Sarajevu
• Esad Bajtal: Krik moralnog protesta i životnog prokletstva u etno-galeriji nemorala
• Kammenos: Ako Grčka izađe iz eurozone idući su Španjolska i Italija, a i Njemačka
• Dnevno preko Vojvodine prođe 2.000 migranata, traži se izvanredno stanje
• Prekretnica
• Panamski predsjednik: Ti dokumenti su obračun svjetskih sila

Odgurivanje Moskve eliminacijom Flyyna i ponovno aktueliziranje logike sukoba kao koncepta za enormne geostrateške dobitke i profite postizane razaranjem, lako može poništiti uspjeh što ga je Moskva sa saveznicima postigla u smirivanju klanice u Siriji. I produžiti čak i ciljano život terorizmu kao dobrom »poslu«. Ovim i Rusija i Kina dobivaju snažan razlog za tješnje povezivanje, uzajamnu potporu i ako zatreba sutra akciju protiv Amerike kao preostalog u trokutu u kojem su druga dva uvijek zajedno protiv jednog. Taj jedan protiv dva – nisu više ni Rusija ni Kina. Sama ostaje Amerika s još usamljenijim Trumpom, dok ga bude na mjestu na kojem je. Sila koja je uzvratila udarac teško će se zadovoljiti i s njim slomljenim tamo gdje je.

General Michael Flynn, od 2012. do 2014. bio je direktor američke »Defense Intelligence Agency« (DIA). Do minulog ponedjeljka, svega nekoliko sedmica, bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u timu Donalda Trumpa. Oba puta »sklonjen« je s ovih važnih mjesta. Prvi put, kao direktor DIA odigrao je veliku utakmicu za Ameriku u Siriji, pa time i za mnoge druge u svijetu. Drugi put imao je složen zadatak kod kuće. Oba puta, prvi put penzioniranjem a drugi put iznuđenom ostavkom, otjerala ga je ona dubinska sila koja iznutra vlada najmoćnijom zemljom svijeta, a služe joj različito svi u njoj, od sitnog činovnika do predsjednika države. Korporativni interesi.

Prvi »zločin« koji je pomjerio Flyyna sa čela vodeće vojne obavještajne službe bio je što je iz te pozicije shvatio da je ostanak Assada na čelu Sirije neuporedivo manja opasnost za Ameriku nego njegovo obaranje koje će širom otvoriti vrata haosu, terorizmu i ekstremizmu što na svim stranama buja po Bliskom istoku. S procjenom se potpuno slagao i general Martin Dempsey, tada komandant Glavnog štaba američke vojske. I on je »sklonjen u penziju« kada i Flynn. Na zadovoljstvo Obame i CIA-e.

Drugi put, prije pet dana, čovjek koji je bio najvažniji stub Trumpove bezbjednosne politike natjeran je na ostavku predsjedniku koji uz svu drčnost i spektakularizaciju svog vladanja, nije našao pameti i snage da ovu ponudu odbije. Da jeste, bilo bi mu mnogo lakše. Da stvar bude čudnija, razlozi za ostavku su groteskni: razgovori s ruskim ambasadorom kad im, eto, nije bilo vrijeme. I to prije nego što je došao u Trumpov tim. Naravno, povod za eliminaciju Flynna je njegova nakana da dubinski reformira američku obavještajnu neman – CIA, FBI i NSA – odavno kontrolore vladara Amerikom i svijetom. U službi politike, korporacija, banaka do nauke, obrazovanja i vojske. Svih koji usmjeravaju novac i pamet. Uz budnu kontrolu medija smatranih najslobodnijim na svijetu (sic!). Ovim odlaskom, imperija na tren zbunjena porazom H. Clinton kao pripremljenim kandidatom, vratila se u igru na velika vrata.

Zvono za uzbunu korporativistima i proizvođačima smrti i razaranja na Bliskom istoku, aktivirali su gen. Flynn i gen. Dempsey. Ne zato što nisu bili »patriote« i što se evo potajno domunđavaju i s Putinom preko njegovog ambasadora. Motiv je bio potpuno suprotan: zatvaranje očiju pred djelovanjem planetarnih zlikovaca, ISIL-a, Al Qaede nazvane Jabhat al-Nusra i sličnih. Za dvojicu generala je to bilo protiv interesa Amerike. Njima odbrana i prikrivanje ambicija i računica Saudijske Arabije,Turske i Katara, udovoljavanje vječitim strastima nekadašnjih imperija poput Londona, Pariza itd. nije bio valjan argumenat za šutnju.

Ovu epizodu detaljno je opisao dignitetni američki novinar Seymour M. Hersh u analizi baziranoj na podacima, svjedočenjima i dokumentima o kojima se u Washingtonu šutilo. Ali, Hersh je bio veteran nagrađen Pulitzerom i to za izvještavanje iz Vijetnama. Njemu se mozak lažima nije mogao ispirati.

Sve analize Flynnovih obavještajaca upućivale su na to da je čak bolje, indirektno i preko trećih partnera, pomoći Sirijcima nekim klasificiranim informacijama kako bi se odbranili kada im je najteže, zaustavljajući teroriste u njihovim pohodima. Kako je govorio kasnije Flyyn, to nije zaobilaženje Obame u korist Sirijaca, već stvar odnosa vojnika prema vojniku a ne zaobilaženje Obame. Naravno, ukoliko Sirijac bude dovoljno mudar da shvati i upotrijebi te informacije protiv zajedničkog neprijatelja. Bijela kuća, CIA i moćni dijelovi establišmenta kod kuće, vidjelo se kasnije, mislili su drugačije.

Assad je shvatio. Signali sirijskoj armiji su išli kanalima preko Njemačke, Izraela i Rusije. Svi su imali interesa. Njemačka je strahovala kako će se »kalifat« odraziti na šest miliona muslimana kod njih, Izrael razmišljao o svojim granicama i o prelijevanju haosa prema njima, a Rusija je imala dugu tradiciju dobrih odnosa sa Sirijom, uz jedinu svoju vojnu bazu izvan zemalja bivšeg Sovjetskog saveza. Gen. Dempsey spadao je uz to i u staru gardu vojnika koji respektuju profesiju i istaknute pripadnike. Ostao je upamćen i po jednoj davnoj izjavi iz susreta s bivšim načelnikom Generalštaba Ruske vojske, gen. Valery Gerasimovim. Poželio im je obojici da ne završe karijere onako kako su ih započeli – kao komandanti tenka, jedan u Zapadnoj a drugi u Istočnoj Njemačkoj.

»Nespremnost« Flyyna i Dempseya da prihvate upornu logiku Bijele kuće i Obaminih suflera uklonila je obojicu iz vojnog i obavještajnog vrha Pentagona. A »logika« je bila da Assada treba po svaku cijenu eliminirati, da nikakva koalicija s Moskvom protiv ISIL-a nije moguća, da je Turska neupitni saveznik protiv terorizma te kako je tzv. umjerena opozicija temeljni vojni oslonac Washingtonu u Siriji. Vrata proizvođačima straha, mržnje, naoružavanja i militarizacije kao baze za profite vojno-industrijskog kompleksa, širom su otvorena. Povratak Flyyna na mjesto Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost bio je znak za opasnost pred kojim američki vladari nisu smjeli zatvoriti oči.

Trumpov nedostatak odlučnosti da se odupre ovom udarcu znak je početka njegovog urušavanja. Posljedice su višestruke. Prije svega, odrekao se ključnog operativca koji nije bio »ideolog« tipa Kissingera nekada. Nije, doduše, ni Trump igrač tipa Richarda Nixona, niti su ovo »sofisticirane« bitke. Flyyn je eliminiran koliko zbog namjere da puno toga promijeni tamo gdje su interesi jasno podijeljeni. Htio je na dosta vojnički način stati na rep prilično otuđenim obavještajnim centrima moći koji ubrzano grade mit o presudnoj opasnosti po svijet od Rusije i Putina. Što zbog zaziranja od njih, što radi toga da hrane interese establišmenta. Eliminacijom Flyyna ogoljeni Trump sada je izložen kapricima notornih desničara i konzervativaca koje je sam doveo vjerujući da će im Flyyn biti dovoljan balans i amortizer. Ovoga više nema, a uzde će preuzeti ministar odbrane general James Matis i Mike Pens, potpredsjednik, republikanac. Vizije Flyyna o stabilnosti, miru i zajedničkim interesima s Rusijom kod pomenute dvojice i njihovog okruženja već su daleka i ružna prošlost.

Mnogo je detalja i mimo pomenutih koji su porazni za Trumpa. Posebno je važan onaj psihološki. Poražen je na javnoj, pomalo teatarskoj sceni, za njega izuzetno važnoj. Nakon ovoga teško će to više biti za svoje fanove »onaj« isti, drčni Trump. Sada je u poziciji ili da pokuša s vlastitim kontraudarom ili da se počne »prilagođavati«, mada nakon svega teško. Stvoreno je previše neprijatelja. Uz to, to nije njegov gard kao što ni Amerika zadugo neće biti onako institucionalno i mentalitetski »posebna« kakvom se doživljavala u vrijeme poslušnih Clintona, Obame pa često i opasno a suludo nasmijanog G. W. Busha.

Što je možda najgore, ni Rusija ni Kina više neće moći da budu iste prema Americi. Zaokret ka konfrontaciji umjesto kakve-takve suradnje potpuno će potopiti velike, mada za javnost diskretne napore da se omogući i podrži približavanje Moskve i Washingtona, pa da se lukavog i pronicljivog Putina omekša i učini manje riskantnim. Odgurivanje Moskve eliminacijom Flyyna i ponovno aktueliziranje logike sukoba kao koncepta za enormne geostrateške dobitke i profite postizane razaranjem, lako može poništiti uspjeh što ga je Moskva sa saveznicima postigla u smirivanju klanice u Siriji. I produžiti čak i ciljano život terorizmu kao dobrom »poslu«. Ovim i Rusija i Kina dobivaju snažan razlog za tješnje povezivanje, uzajamnu potporu i ako zatreba sutra akciju protiv Amerike kao preostalog u trokutu u kojem su druga dva uvijek zajedno protiv jednog. Taj jedan protiv dva – nisu više ni Rusija ni Kina. Sama ostaje Amerika s još usamljenijim Trumpom, dok ga bude na mjestu na kojem je. Sila koja je uzvratila udarac teško će se zadovoljiti i s njim slomljenim tamo gdje je.

Eto dokle mogu dovesti razne ambicije, iščašene iz sistema za koji se tvrdilo da je čvrst kao stijena i zato uzor svima u svijetu. Kada se ta čvrstina pokaže lažnom, napuklom i poljuljanom ciljanim a dubioznim interesima, onda i pad čovjeka koji nije »Kissinger« već je prevashodno vojnički doživljavao obaveze i zadatke misleći da je to dovoljno kako bi se izbjegle zamke pohlepnih – dovede do zaključka: Svašta tu još može biti. A da je krenulo u tom pravcu, jeste.

Novi list