“Bosna je mrlja na savjesti čovječanstva”

Povezani članci

• Kalifornija: Napad u sinagogi, jedna osoba stradala
• Otvoren konkurs za kratku priču Biber
• Peticija protiv civilizacije
• Ostvariti mir bez oružja?
• Česi prestigli Slovence. Najbogatiji su od svih postkomunističkih zemalja
• ‘Stanite u red, ubit ću vas!’

Obama je  u govoru od 4. juna 2009. godine  u Kairu potpalio naše nade i očekivanja da će BiH možda krenuti nekim normalnim putem

Piše: Fuad Đidić

Teško je zaboraviti 2009. godinu. Bilo je to vrijeme kada nas je snažno ispunio osjećaj nade. Taj entuzijazam se javio  sa inauguracijom Baraka Obame. Briljantan, mlad i plemenit kao da se pojavio  skoro „niodkuda“. Vjerovali smo da će on razdrmati staru ekipu Demokrata. Elitni dio ove stranke najupečatljivije sam  doživio  kroz lik otmjene i raskošne ambasadorice u Parisu Pamele Harriman (1995. godine) nekadašnje supruge Čerčilovog sina, i, kasnije ljubavnice brojnih ljudi od moći i slave  a, u čijoj rezidenciji je, prema svjedočanstvu sudionika  Christophera Hilla uz “Holbrukovo laskanje i dodvoravanje tom scionu Demokrata “ – položen temelj dejtonske podjele BiH.

Barak nije pripadao njima. On je bio prvi crni predsjednik. I na mene je ostavio utisak kako je on jednostavno sam sebe proizveo. Tokom svoje predizborne kampanje plijenio je svojom sjajnom i nenadmašnom retorikom. Čini mi se niko nije umio tako nadahnuto govoriti kao što je bio Obama.

U to vrijeme 2009. god dok sam radio u Tokiju jako me radovala ta percepcija Obame koju sam nekako prepoznao i u dobro skrovitom duhu Japanaca, da bi taj čovjek mogao potaknuti ozdravljenje i pomirenje i tu, i ali i tamo, u mojoj zemlji. Japanci, sa duboko skrivenim ranama u duši , gajili  su duboke i reklo bi se, kao i mi, iste nade u mogućnost pomirenja sa susjedima, kao i izliječenja  ratne traume stradanja Hirošime i Nagasakija.

Priča o Obami tih godina ojačala je jedan ideal i mit kojeg sam tako jako pokupio još u vrijeme boravka u SAD 2003-04.  god. da dobri momci  i pored politike koja može biti ovakva ili onakva, još mogu pobijediti. Obama je sa svojom atraktivnom figurom i širokim osmijehom izgledao tako prijemčivo, tako je plijenio da sam vjerovao niko se tome neće lako moći oduprijeti. Bio je to vrtoglavi osjećaj  nade koji se proširio svijetom. Njegova pojava u meni je je pobuđivala najbolje i najsigurnije riječi, ohrabrivala me svugdje gdje sam stigao bilo, da govorim bilo, da pišem.

To je nada koju smo tada trebali. Znao sam doduše, iz štampe i medija, kako je naslijedio teško stanje u zemlji. Da je Barak zapravo, naslijedio  zemlju koja se  nalazila na ivici finansijskog kolapsa, i koja je očajnički nastojala da se izvadi iz ratova koje je ranije započela, i koja je željela ponegdje tako silno popraviti stanje koje je bilo tako daleko od američkih ideala slobode i ljudskih prava. Najstrpljiviji ali, i najmudriji u BiH, su tada vjerovali kako je konačno, došlo vrijeme da se  zemlja oslobodi iz ludačke košulje brojnih kontroverzi daytonskog sporazuma.

Tada su došli nekih od njegovih povijesnih govora. Još pamtimo njegov  „evropski govor“ kada je u Pragu aprila 2009. godine potaknuo velike nade za  N – razoružanje i čak sveobuhvatnu zabranu tog oružja. Tada je još sjajni Obama sa punim entuzijazmom izrekao riječi koje su se kao topli talas ohrabrenja proširile svijetom – „Yes we can“.

„Mi moramo ignorisati glasove onih koji nam kažu da se svijet ne može promijeniti, poručio je tada Obama desetinama miliona onih u čijim su očima caklio sjaj od svijeta koji je izlazio na horizontu.

Potom je uslijedio njegov govor u Egiptu. Bilo je to 4. juna 2009. godine kada se obratio muslimanskom svijetu. Tada je između ostalog, izrekao nešto što se niti jedan svjetski politički lider do tada, nije usudio reći.

„Bosna je mrlja na savjesti čovječanstva“.

Bile su to Obamine antologijske riječi. Bilo je to zapravo, priznanje ali, i poruka, i vjetar u jedra prije svega, evropskim, ali i našim političkim liderima i elitama. Obama je tako poslao ohrabrenje, tu u središte BiH, da se sakupi pameti i mudrosti i da stvari moraju odatle krenuti drugačijim tokovima.

Teško je bilo ostati ravnodušan na tako potpaljenu nadu. Nadu da bi jedna mala zemlja poslije tako mnogo patnje i stradanja mogla krenuti putem ozdravljenja i normalnog života. Obama je prvi predsjednik koji je  Bosnu pretvorio u jaki i trajni simbol etičke i moralne savijesti čovječanstva. Vjerujem, da je  Obama kao lider slobodnog svijeta od tada čekao da čuje pravi eho velikog priznanja pred kojim su svi, jednostavno  ostali nijemi i bez riječi.

Bez obzira što danas mislili o politici Obame on je za nas u BiH ostao postojan, promišljen i nekorumpiran. Nisam upamtio da se susreo, ili, slikao niti sa jednim bih političkim ili etničkim liderom. Sjećam se njegova oduševljenja kada se susreo sa glumicom Žanom Marijanović 2012. godine i tako pokazao put za jednu novu i drugačiju BiH. To je bila neobično jaka i simbolična poruka tadašnjim bih političkim liderima. Ali, niko od tadašnjih bih lidera nije uspio kupiti njegovu naklonost (Izvinjavam se tim brojnim bh liderima koji su zapravo cijelo to vrijeme, bili pod tihim i nikada javno objavljenim sankacijama  Obamine administracije) Obama je imao sigurnu ruku. On je uspio očuvati dignitet svog offica  (sorry again, Bill Clinton kojeg smo slavili sa toliko mnogo simpatije).

I Obama je sa izrazitom plemenitošću predao vlast svom nasljedniku. Jer, on je znao, kao što nas je i neki dan svojom strelovitom odlukom o Dodiku podsjetila njegova administracija, kako je Ustav prije svega i iznad svega; i,  kako je ustav važniji nego bilo koja politička figura ili ličnost pa makar, to bio i sam predsjednik SAD.

Sudbina Baraka Obame je da ostane klasični liberalni demokrata u vrijeme kada liberalizam širom svijeta nestaje ili ulazi u fazu potpune skleroze. Niko još nema viziju kako riješiti što kažu u štampi, makar jedan krupni problem liberalnog svijeta. Američka javnost  od novog predsjednika želi čuti rješenja za najmanje tri problema – kolaps religije i njeno iskrivljenje, očuvanje stabilnog života porodice, malih zajednica i mjesečnih prihoda, zaustavljanja rastuće fragmentacije naših života ali i same civilizacije. Zabrinutost raste – Kako će se novi lideri nositi sa novim svjetskim neredom i koji će put izabrati da bi se naši životi i sudbine vratile ka normalnim putevima.

Neka postignuća i rezultati Obaminih godina možda će brzo potonuti i nestati bez traga. Neka će se možda, zadržati na površini za duže ili kraće vrijeme. Ko zna!? Ali, neke historijske stranice koje je on prevrnuo nikada se više neće moći vratiti nazad. On je prvi američki predsjedenik koji je otišao u Hirošimu, prvi koji se rukovao sa kubanskim predsjednikom, prvi je pružio ruku Irancima…

Ali, za nas u BiH njegovo najveće naslijeđe, najmoćniji simbol njegovih velikih govora ostaje njegova antologijska rečenica da je Bosna mrlja na savjesti čovječanstva (opet se izvinjavam …ali ove riječi  ne treba čitati kao etabliranje moći i vlasti bošnjačke političke elite već kao doprinos etabliranju principa na kojima je jednostavno moguće funkcionisanje naše civilizacije).

I najgore što bi se moglo desiti jeste da sa nestankom ili izblijeđivanjem Obaminog naslijeđa potpuno na horizontu savjesti čovječanstva bez traga nestane i izblijedi ova njegova velika rečenica o Bosni.

Zato je teško zaboraviti 2009. godinu.