BILI SMO DAR NEBA, DANAS SMO OBIČNO SMEĆE

Povezani članci

• ILI KOZADRA ILI MUHAMED ILI NIŠTA
• „Prvi mart“: Stvarnost ne prestaje kada počinju pregovori
• Od globalnog sukoba kultura ka globalnom terorizmu
• Humor u vremenu Corone
• Alan Pejković: Svi putevi vode iz Sarajeva i Banjaluke
• Hrvatsko pristupanje EU kao motiv za reforme u BiH

 screen shotN1

Skamenjeni u čudu vlastite postiđenosti, stojimo nemoćni pred razuzdanom vlastodržačkom bestidnošću.

Esad BAJTAL

Legalizirano policijsko nasilje nad Klix.ba, i nad čitavom profesijom novinarstva, razgolitilo je svu prizemnost i bestidnost ovdašnjeg politikantsva ogrezlog u licemjerju, tajkunskom kriminalu i redovnim izbornim prevarama koje su objelodanile svu laž (tobožnje) – etno-demokratije.

I sav nemoral samozvanih čuvara (još tobožnjijeg) – „vitalnog nacionalnog interesa“.

„Nikada se ne čudim što vidim zle ljude, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide“, kaže J. Swift (1667–1745).

Ovdje se upravo o tome radi.

Živimo, ne u čestom, nego u neprestanom čuđenju. Jer oni, otkad su se dočepali vlasti, ne prestaju sa svojom otvorenom bahatošću i sofisticiranim licemjerjem.

Varaju sve oko sebe.

Zemlju i Ljude.

Ni Nebo nisu ostavili na miru.

Kao civile, nekad (u ratu), danas Boga, kukavički guraju u živi štit ispred sebe.

Svoje cinično-krvavo i pljačkaško bezvjerje brane krijući se iza Vjere i religija.

Gledamo tupo i s nevjericom.

Čudom se čudeći.

I to će potrajati sve dok je uzaludne nade izvaranih građana, jer Oni, u svojoj vlastodržačkoj etno-ogrezlosti nemaju ni Mjere, Stida ni Obraza.

Pljunuli su, i pljuju, na Ljude, Moral i Običaje.

Skamenjeni u čudu vlastite postiđenosti, stojimo nemoćni pred razuzdanom vlastodržačkom bestidnošću.

Ni Priroda više nije ravnodušna.

I ona, andrićevski zgranuto, bdije u nevjerici spram prevarantskog besmisla.

Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa.

Visoko ukočeno nebo.
Tvrda nemilosna zemlja.
Ne, ništa se neće dogoditi!
Ne, planine se neće soriti!

Nebo će ostati gordo i hladno na visini!
Izmiče se daljina, gubi zvuk, boje mru u sivom: da se čuje ropsko krvavo srce kako kuca.
U grmljavini i oblacima dolaze buduća stoljeća i gledaju moj sram.
Pred očima pokolenja leži moja duša naga i bespomoćna kao prelomljen mač.
Žeže me samislostan pogled nerođenih (Ivo Andrić).

Rođeni smo u zanosu roditeljske i ljudske radosti.

Bili smo dar Neba.

Danas smo samo obično smeće.

Smrdljivi otpad na deponiji nametnutog nam etno-podaništva.

Umiremo i umrijećemo u stidu njihove bestidnosti.