Alisa Mahmutović: Otvoreno pismo svima nama kojih se tiče

Izdvajamo

• Majka sam, a djeteta nemam. Moj dječak, moj Mahir, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio je svaku nadu, jer je u školi bio višestruko izdan. S jednje strane od svojih drugova, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštiti, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obaveza. Doduše, samo ako bi bili u školskom sistemu BiH. Međutim, ova škola, kao i većina privatnih poslije rata, bez obzira na formalne uzuse, u suštini su eksteritorijalne. U njih će se možda za neko vrijeme početi ulaziti sa vizom i pasošom

Povezani članci

• Ladislav Babić: E N D L Ö S U N G
• Brisel razmatra novu strategiju proširenja EU
• Pravi problem na Balkanu je religija
• HALKA: ZAVRŠETAK PROMOTIVNE BH TURNEJE U TRAVNIKU I TUZLI
• Od čega je crn Crni Petar?
• Marko Vešović: Bakir Bazvenjaković je paradni konj

Bojim se – Čije je dijete sljedeće? Koliko mučenih i mrcvarenih nikada više neće doći kući? Ili će doći, ali trajno traumatizirani. Koja majka više neće ugledati svoje dijete sa ruksakom na vratima? Koja je, majke, od nas sljedeća?

JAVNOM TUŽIOCU KANTONA SARAJEVO i Federalnom ministarstvu obrazovanja, Ministarstvu obrazovanja i mladih Kantona Sarajevo, Pedagoškom zavodu Sarajevo, Internacionalnoj osnovnoj školi na Ilidži, MUP-u Kantona Sarajevo, Vijeću za štampu BiH, JAVNOSTI: 

Zovem se Alisa Mahmutović, i da nisam majka Mahira Rakovca, nedavno tragično preminulog četrnaestogodišnjaka, preko ovog teksta bi se prešlo kao preko svakog recepta za brzo mršavljenje. Profesorica sam jezika i književnosti, uposlena na Filozofskom fakultetu u Zenici. Dakle, i pedagog sam. Ovo ističem jer je moje otvoreno pismo upućeno institucijama koje se bave obrazovnim i pedagoškim radom.

Majka sam, a moje dijete leži u hladnom grobu. Moj četrnaestogodišnji dječak, sat vremena prije smrti, sjedio je na prozoru zgrade u kojoj je živio, a zatim je zapalio školski ruksak sa udžbenicima i zauvijek otišao sa ovoga svijeta. A posljednjih sat vremena za mene će ostati vječna misterija. Zamislite samo sat vremena i na autobusnoj stanici, a kamoli sat vremena pred sigurnu smrt. Taj i takav sat duži je od vječnosti.

Portali, gladni senzacija i krvi, dok je Mahir još ležao na  pločniku ispred zgrade prenijeli su da je anonimna komšnica vidjela dijete kako najmanje sat sjedi pored prozora. Treba li ovo komentirati ili je ovo samo dokaz našeg tradicionalnog merhametluka?

A meni opet, kao majci, ostaje pitanje – kako da nam niko toga dana nije pokucao na vrata? Hoće li nam anonimni komšija bar sad pokucati? Toliko o komšiluku i našem opjevanom merhametluku.

A šta ćemo s policijom i takozvanim procedurama? U trenutku dok se moj suprug i ja pripremamo za poslovni izlazak – zazvonio je interfon, jednom, dugo. A poslije petnaestak minuta ponovo, višekratno: dižem slušalicu – javlja se ženski glas s pitanjem: da li tu živi dječak koji ima četrnaest godina? Odgovorila sam potvrdno, dok je ženski glas zapovijedio da siđem jer nas treba policija. Interfonom su nas, jer je očito sedmi sprat tog dana bio previsko, pozvali pred ulaz zgrade, da sasvim nepripremljeni svjedočimo užasu, u kojem je već učestvovala radoznala svjetina dajući anonimne izjave.

Zato, Molim vas, policiju ovoga grada, da mi odgovorite na pitanje: imate li djecu? Policija me, u trenu kad svjedočim užasnoj smrti jedinog sina, stavila pred rulju, znatiželjnu masu, vatrogasce i hitnu pomoć. Naravno i kamere su već bile tu jer su svi znali prije mene.

Da li to znači da ćete imati isto ili više srca prema maloljetnim sadistima koji su mi dugotrajnim, sistematskim i nadasve morbidnim zlostavljanjem dijete otjerali u smrt?  Znači li to da ćete i njima, čija su vam imena i porodični pedigrei poznati također zvoniti jednom najprije dugo, a zatim i višekratno? I znači li to da ćete i s njima na isti ili sličan način postupiti, ili su oni toliko zaštićeni da mogu uraditi što god požele.

Molim nepoznatog stanara zgrade koji je dao izjavu, pod uvjetom da ostane anoniman, da mi, naravno po uslovom da ostane anoniman, odgovori na sljedeće pitanje – zašto je, zašto cijeli sat gledao dječaka koji sjedi na prozoru požarnih stepenica osmog sprata – a da ga ne upita je li dobro, zašto ne ide kući, muči li ga što, gdje su mu roditelji, ili da ga pozove u svoj stan? Da li ste i za trenutak svjesni da ste samo sa par pitanja i jednom ljudskom gestom mogli  spasiti jedno dijete. Imate li, komšija, dušu? Čega se bojite? Koga, pa ste anonimni? Ili Vas je ipak stid?

Majka sam, a djeteta nemam. Živim u svijetu u kojem me policija s ruljom dočekuje na hladnom betonu, gdje krv moga dječaka teče… Niko mi ne kuca na vrata. Moje dijete svojom je voljom otišlo s ovoga svijeta koji ga ni mrtvog nije pustio da spava.

Miralem Dizdarević, novinar nečega što se zove Ekskluziva.ba objavio je više od 40 fotografija sa porodične dženaze. Niko nas nije pitao. Pisao je Miralem Dizdarević o očuhu djeteta, naslađivao se slikama njegove smrti. Vjerujete li, Miraleme, da u ovoj zemlji nikakvoga zakona nema? Je li Vam drago što se na meni možete nekažnjeno iživljavati dok brojim dane od sahrane jedinca? Vaše kolege iz nekog portala koji se zove doznajemo.ba pratili su vaš primjer. Iživljavaju se nad porodicom. Ni njih činjenice ne zanimaju. Da li ste vi novinari – ili strvinari? Da li ikoga od vas zanima zašto je sebi život oduzeo primjeran i dobar dječak koji je živio i patio pored vas? Agencija Patria otišla je možda i najdalje u svojim lažima. Objavili su osmrtnicu, dakle ime žrtve. To krivično djelo je u njihovom izvještaju jedina istina. Sve ostalo je pogana laž.

Dalje, molim Vijeće za štampu da mi pomogne. Molim Vas, kao ljude, i one od Vas koji ste roditelji – da ne dozvolite ovo mučenje i iživljavanje nad roditeljima žrtve. Vi to možete.

Dječak nad kojim su se iživljavali zaštićeni sinovi i kćeri gradske „elite“ nije izdržao. Dvije godine Mahir je pohađao Internacionalnu školu na Ilidži.

Šta se uzornom i odličnom djetetu dešavalo u te dvije godine? Šta se može dogoditi djetetu, toliko strašno, toliko neizdrživo da to ne može podijeliti s rođenom majkom? Šta se to užasno i neljudsko i danas dešava u toj školi – da je moglo četrnaestogodišnjaka otjerati u grob? Šta krijete? I za čiji račun? Koliko djece danas šuteći pati i razmišlja o samoubistvu, dok vi šutite, nastavnici, pedagozi, prosvjetni inspektori, silna ministarstva? Može li novac kupiti baš sve? Da li se bojite Boga ili mislite da ste i s njim napravili poslovni aranžman? O procentima ovdje neću.  Plata i topli obrok dovoljni su nastavniku da gleda i šuti kako se tope životi djece, čiji roditelji ne pripadaju tranzicijskom miljeu. Istina, ne svima, jer neki su mi sa strahom u očima i sniženim glasom savjetovali da Mahira ispišem iz Internacionalne škole, što sam jedva dočekala i uradila u junu prošle godine, nadajući se da sam riješila problem jer nisam znala i nisam ni mogla znati razmjere zločina koje su maloljetne sadističke strukture ličnosti sposobne i pomisliti, a kamoli uraditi.

Životi naše djece vrijede ljetovanja u Turskoj ili eventualnoj nekoj solidnoj lokaciji na Bosforu.  

Majka sam, a djeteta nemam. Moj dječak, moj Mahir, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio je svaku nadu, jer je u školi bio višestruko izdan. S jedne strane od svojih drugova, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštiti, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obaveza. Doduše, samo ako bi bili u školskom sistemu BiH. Međutim, ova škola, kao i većina privatnih poslije rata, bez obzira na formalne uzuse, u suštini su eksteritorijalne. U njih će se možda za neko vrijeme početi ulaziti sa vizom i pasošom. Ostaje da se odgovori na kraju:

1. Odakle dolaze svi ti profesori i ko je izdao licencu školi?
2. Koliko se zadržavaju, kada i gdje odlaze profesori, ko ih iz inspekcijskih organa provjerava i na koji način?
3. Ko im verifirica i nostrificira diplome, jer se u Bosni teško nostrificira i oxfordska diploma?
4. Da li su poznati njihovi radni dosijei, i ako jesu – kome jesu?
5. Ko provjerava njihovu stručnost, koliko im se često posjećuje nastava?
6. Ko provjera njihov engeski – British Council ne, a oni su jedino nadležni?
7. Ko je nadležan za njihov pripravnički i državni ispit? BIH očigledno nije, ali neko ipak jest, pa nas zanima ko?
8. Ko provjerava njihove Univerzitete sa kojih dolaze diplome?
9. Kako to da u osnovnoj školi nema zajedničkih roditeljskih sastanaka, što je temelj funkcioniranja razreda?
10. Zašto su oni do te mjere eksteritorijalni da inspekcija Ministarstva ne može, neće ili ne želi išta provjeravati? Ili se samo radi o tome da struktura učenika određuje pristup nadleženih kantonalnih organa?
11. Ko će nam odgovoriti na sva ova i još brojna slična pitanja? Niko – to nam je jasno. I dalje ćemo o svemu na kafi i facebooku. Moramo postati svjesni da se u ovoj zemlji, naročito nakon uvođenja «demokratije» mora oteti ono što ti pripada.

Zašto sam postavila sva ova pitanja svim institucijama u Kantonu Sarajevo kad je Mahir istu školu šest godina pohađao i u Tuzli bez ikakvih problema, za one koji se možda pitaju?

Moj odgovor je sljedeći: učenici su u Tuzli bili Bosanci, kao i velika većina nastavnika, koji su ipak primjenjivali visoke pedagoške standarde koje smo preuzeli iz bivše nam zemlje. Učenici su pripadali istom socijalnom sloju, koje su roditelji nastojli sačuvati suvremenih pošasti. S druge strane, nastavnici su Turcima ipak uspjeli objasniti  da su oni u  Bosni, i da su ovdje samo gosti, a kao gosti moraju usvojiti običaje domaćina, što su uspijevali učiniti. Osim toga, licenciranje, kako stvari stoje, izgleda, ipak nije dobijeno na Bosforu.

Ne znam ko je ni u kakvoj vezi iz Vlade Kantona sa predstavnicima i vlasnicima škole, to prepuštam policiji i Tužilaštvu.

Dragi moj sin, lišen osjećaja za materijalno kao ideje vodilje u životu, morao je silom prilika živjeti u svijetu u kojem je profit jedino mjerilo stvari, a novac i političke veze u skupoj „elitnoj“ školi daju pravo maloljetnim monstrumima na sve što požele, pa i najgore perverzije.

Dragi naši zavodi, inspekcije, internacionalne škole, ministarstva, pedagoški zavodi, nastavni savjetnici – ČESTITAMO VAM – uspješno odgajate monstrume, sinove fudbalera, fudbalere sinove ambasadora, biznismena, monstrume koji se više ne mogu obuzdati  ni unutar školskih zidova gdje vulgarni, prosto, nasilnički vrijeđaju, pred nastavnicima maltretiraju, u školi oni bezdušno tuku, mrcvare, i siluju.

Svi šute. I vjerovatno će i dalje tako. Možda će im život tako biti lakši,  kao što nedavno rekoh jednoj na smrt uplašenoj nastavnici od koje sam tražila da na sudu posvjedoči samo ono što je i sama vidjela.  Neka radi po svojoj savjesti, Moje dijete, na moju beskrajnu tugu, nije izdržalo, ali se svejedno i s razlogom bojim za druge. Bojim se – Čije je dijete sljedeće? Koliko mučenih i mrcvarenih nikada više neće doći kući? Ili će doći, ali trajno traumatizirani. Koja majka više neće ugledati svoje dijete sa ruksakom na vratima? Koja je, majke, od nas sljedeća?

A Vi djevojčice – koje ste Mahira sistemski psihički zlostavljale kako vulgarnim i ponižavajućim crtežima, tako i pogrdnim riječima, bit ćete jednog dana majke, a ja vam želim da vam vašu djecu ne pokazuju mrtvu na pločnicima zato što su ih, između ostalih, zlostavljale djevojčice poput vas.