Alisa Mahmutović: Džek bi bio džentlman kad bi govorio francuski

Povezani članci

• Zvonimir Nikolić: Kruh, hljeb, kopanje, Juka, Caco i laži
• Izložba Osmana Arslanagića: ZNAKOVI PORED PUTA
• POČETAK KRAJA SLOBODE
• Jutros krenuo prvi maraton Bihać – Tomašica
• BIVŠI MINISTAR ODBRANE: Spriječio sam Aliju da uvede “selam” kao službeni pozdrav Armije, Muslimović je islamizirao vojsku…
• Šta su pokazale poplave: Imamo dobar narod i lošu vlast

Odgovor Hamzi Ridžalu

Da dođoh južnije na Susrete možda bih i bila Alisa u zemlji čuda, jer u kojoj bi drugoj zemlji mogla biti među bosnistima ili lingvistima uopće, a da na njima naročito  inspirativno govori jedan muftija, koji je, zamislite, istakao da je Mostar oduvijek bio centar književnosti i pismenosti, a samim tim i centar neprocjenjivog jezičkog blaga. Ako je ovo naročito inspirativno, kakva su tek bila ostala izlaganja?

Prvo. Ponosna sam što su studenti Odsjeka za b/h/s jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici odlučili da ne odu na susrete koje organiziraju Kodrić i drugi kodrići. To su, pretpostavljam, napravili iz dva razloga: prvi je njihov susret s relevantnom svjetskom literaturom, lingvističkom i sociolingvističkom, a drugi je susret sa domaćom bosnističkom ponudom – radovima kodrićevskog tipa koji dolaze sa sarajevskog filozofskog fakulteta i šire se prema Sandžaku, Prizrenu…

Drugo. Sve što je izneseno već je postalo dogma. Otuda i muftijina nadahnutost. No, ova bosnistička grupa bi morala znati da je sve što su iznijeli kao „probleme“ koje će bosnistici doći glave, ako se svi ne ujedinimo, rezultat osmišljene jezičke politike. To govore svi konkursi koji raspisuju zadnjih dvadeset godina.

Treće. Izdvajanje mog imena dolazi od Kodrića. Ljut je Kodrić na cijeli Odsjek, a među njima sam i ja, jer smo njegovu suprugu, neradnicu, isključili iz nastavnog tima. Zato što  je studentima pričala o Skenderu, ali ne Kulenoviću i čitala svoju poeziju, jer je najbolja, a sa šeficom na predmetu uopće nije komunicirala, što se svugdje smatra teškom povredom radne discipline. Dakle, ovo targetiranje je lične naravi, pa stoga govori koliko je sve ovo ustvari neozbiljno i smiješno.

Četvrto. Ovo što kreiraju „naši bosnisti“ nije ništa nepoznato u povijesti lingvistike. Ona je i prije imala svojih izleta u polje ideologije na vlasti, češće je od bilo koje druge humanističke discipline bila vezana za probleme vremena. Dakle, njena uloga jest historijska i politička, ali ne na način na koji nam prezentuju Kodrić i kodrići, čije bi bibliografije i ispite morali dobro provjeriti, čiju bi dužinu studija imalo smisla provjeravati, također.

Peto. Lingvistički diskurs o jezicima uvijek je prethodio političkim i ideološkim projektima. Zato ovdje sad imamo odjednom i Sandžak i Prizren. Tako je bilo i na Petom hrvatskom slavističkom skupu – zato sam i išla.

Šesto. I najvažnije, jer je sve ostalo poznato i nevažno, pozivam dotičnu osobu da u sljedećem broju iznese moje izlaganje na Petom hrvatskom slavističkom kongresu, gdje sam govorila isto što i sad, samo što sam tada govorila protiv segregacije preko planova i programa u katoličkim školskim centrima u BiH.

Sedmo. Autor Hamza Ridžal mi neće objaviti taj tekst zato što ga ni hrvatski nacionalisti nisu objavili, jer su im u osnovi problemi isti: mjesto jezika u međunacionalnom obezvrjeđivanju. A to kako ste prišli ovoj temi, a da niste provjerili činjenice, dovoljno govori i o Vama i o Vašoj namjeri, i ozbiljnosti Vaših budućih lingvističkih istraživanja.