Alisa Mahmutović: Autoviktimizacija je jedini odgovor neodgovornih

Izdvajamo

• Sanjin Kodrić nije da ne želi i da nema namjeru polemizirati s Lovrenovićem, Kazazom, Veličkovićem ili sa mnom, on to ne može. Jasno je iz svakog njegovog teksta, a iz ovog prosto izbija oči.

Povezani članci

• Gojko Berić: Neka odu
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija
• Jelena Bojić: “Svi su znali i svi ćute, zar sam samo ja znala da Drinom plutaju leševi i da se pecaju delovi ljudskih tela?
• Bosnian dream Jasmina Ahmića: Od edukacije mladih ljudi do stvaranja bh. robota
• 48 minuta za akademski napredak funkcionera
• U BiH danas Dan žalosti

Odgovor Sanjinu Kodriću

Ovaj odgovor samo je Kodrićev pokušaj da se ne bavi onime što mu Lovrenović spočitava u tekstu, već da se zamjenom teza sakrije iza „MI“. Zna Kodrić da on samo kao „mi“ i može biti relevantan u Zukorlićevom BANU projektu ili SDA Savjetu za obrazovanje, kao što zna da živimo u društvu gdje niko neće provjeravati u ono što on piše, već će se oslanjati na njegov profesorski autoritet, a ni njega neće provjeravati.

U posljednjem tekstu pod naslovom: Dubravko Lovrenović – medievalist – inkvizitor Sanjin Kodrić polemizira valjda sam sa sobom jer nijedna rečenica njegovog teksta ne odgovora na stavove iznesene u Lovrenovićevom tekstu s kojima se Kodrić ne slaže, a na koji kao odgovara. Ustvari, nijednom rečenicom ne odgovara, ne polemizira, ne diskutuje, ne argumentira; on konstruira, ali jako, jako loše, a temeljne strategije su mu pomalo otrcane. Međutim, prolaze, a razlog tome je vjerovatno u iracionalnom južnoslavenskom kontekstu koji se hrani autoviktimizacijom. Tako i Sanjin Kodrić, kao tipični predstavnik onog dijela bošnjačke akademske zajednice koja svoje uzore nalazi u srpskim i hrvatskim nacionalističkim programima i njihovim realizatorima, nije obična bošnjačka žrtva, on je, u skladu s grandioznim strukturom ličnosti, žrtva na bedemu bošnjačke identitarne borbe. Protiv njega, prema njegovom uvjerenju, postoji jedan klub kojeg je prvo vodio Enver Kazaz, a sa najnovijim tekstom preuzeo Dubravko Lovrenović; tu je i Nenad Veličković, a pored njih trojice, valjda kao kooptirane, kolegica Edisa Gazetić i ja. Tako da je u Kodrićevom tekstu sve što ste se vidjelo: svašta, a ništa. No, odgovorit ću redom na one dijelove njegovog teksta u kojem mene, ničim izazvan u konkretnom slučaju, uvodi u tekst.

Prvo. U Lovrenovićevom tekstu nema ničega što bi imalo veze sa mnom, pa mi ostaje malo nejasno zašto me Kodrić dovodi u vezu s Lovrenovićem sad? I prije sam pisala i komentarisala Kodrićeve pisanije, ali se ne sjećam da je ikad odgovaro. Samo jedan do kosti patrijarhalan i mizogin svjetonazor, koji djelovanje i činjenje muškarca objašnjava ženinim utjecajem, može u ovakvom kontekstu uvoditi i moje ime u tekst.

Drugo. Meni nije jasno kakva je to akademska bošnjačka zajednica, osim ako to nije samoironija? Budući da ne vjerujem da je za samoironiju sposoban, sklonija sam vjerovati da se radi o manipulaciji sa inkluzivnim „mi“. Dakle, ako se kaže da Sanjin Kodrić konstruira, ideologizira, laže… ne govori se o Sanjinu Kodriću već o svim Bošnjacima jer je on trenutačno dobrovoljni bošnjački staratelj.

Treće. Samo njegovo poimanje nacionalnog identiteta je totalno anahrono, što će uočiti bilo ko. Nemam nijedan problem s tim da neko svoj nacionalni identitet stavlja na prvo mjesto i uzdiže ga nad drugim svojim identitetima, i pritom, ne negiram nikome da bude  ono što misli da jest, ali ako neko izmišlja i konstantno traži pažnju stvarajući malo – malo moralnu paniku, u kojoj se drugi ljudi proglašavaju opasnim po Bošnjake, a on jedini svjesni spasitelj, onda bi se to moralo ticati svih pripadnika akademske zajednice, pa i bošnjačkog dijela. Ili, iz ovog dijela posebno. Poigravanje s otrcanim političkim mitovima o neprijatelju naroda i njegovom spasitelju jedina su Kodrićeva tema u javnom prostoru, zato nekoliko ljudi iz akademske zajednice i piše o njemu.

Četvrto. Sanjin Kodrić autoviktimizacijom ustvari targetira druge ljude. Jer, on je Bošnjak i predaje bošnjačku književnost pod velikim javnim i tajnim pritiscima!!! I samo zbog toga ljudi reagiraju na njegovo pisanje, a ne radi iskrivljivanja činjenica i ideologiziranja sadržaja kojim  se bavi! Njegov pokušaj da sebe stilizira u žrtvu služi njegovoj potrebi i sposobnosti da svijet vidi i doživljava u menihejskom odnosu, kao i njegovoj potrebi da se dodvori bošnjačkoj političkoj eliti, koja bi ga zauzvrat nagradila. Toga je, prisjetimo li se priče sa ishodištima i SDA Odborom za obrazovanje, itekako bilo. Mada, Sanjin Kodrić, onakav skroman kakav jest, tvrdi da je apolitičan.

Peto. Valjda je svima jasno ko je čime zaokupljen. Treba samo prelistati Stav. Svako iole odgovoran bi napisao reakciju ili odgovor kad Sanjin Kodrić piše šta piše. Možda on skuplja ono što drugi pišu o njegovom pisanju, i možda skuplja sve tesktove, ali i drugi skupljaju i ono što piše i što se o njemu piše. Kud će veća korist za Kodrića?! Kako li će mu se onda tek odužiti različiti ideološki odbori… Sasvim je drugo pitanje što o tome piše samo nekoliko ljudi. Razlog tome treba prije tražiti u prethodnicima koji su Kodriću i kodrićima obezbijedili mjesta u obrazovanju, etno i partitokratiji, a ne u formiranju klubova za i protiv Bošnjaka na braniku nacionalističkog programa.

Šesto. Kad se Kodrić pita koji me je visoki akademski i etički standard motivirao da spominjem njegovog sina u tekstu, ponovit ću još jednom: napisala sam i hiljadu puta rekla da je sramno da se njegova supruga nije javila predmetnom nastavniku cijeli semestar, što je po svim kantonalnim zakonima teška povreda radne discipline, a kad je dolazila na nastavu, najčešće je govorila o Skenderu, ali ne Kulenoviću. Ovo sam pisala i govorila nakon studentskih pritužbi. Ako lažem ja i imam problem s etičkim i akademskim standardom, možda studenti nemaju, pa ih treba priupitati. I ako je to „napad“ na dječaka, onda sam ga „napala“. No, valjda je jasno da se radi samo o još jednoj Kodrićevoj autoviktimističkoj konstrukciji u nizu.

Sedmo. Da je ovdje ipak riječ o narcisoidnoj grandioznosti potvrđuje posebno njegovo stavljanje sebe rame uz rame sa Begićem, Rizvićem i Isakovićem. Ako ništa drugo, Kodrić je, pa i za jednog člana bošnjačke akademske zajednice, nedopustivo promašio kontekst i time opet potvrdio sebe jer uspoređuje neusporedivo, čime iskrivljuje činjenično i sukladno svojoj ideološkoj ulozi bitno pojednostavljuje stvari. Tako da se opet vraćamo na početak, pa se s Kodrićem nekako uvijek dođe na početak.

Osmo. Članice i članovi famoznog HATE SANJIN KODRIĆ CLUB su posebno netolerantni prema Bošnjacima!!! Zašto nas onda ne nazva bošnjačkim klubom ili je: Sanjin Kodrić = svi Bošnjaci? Prema kojim to Bošnjacima, imaju li oni imena? Gdje je to napisano, izgovoreno? Da li to znači da Sanjin Kodrić u svojoj posvećenoj misiji razgovara i sa Svevišnjim?

Deveto. Sanjin Kodrić nije da ne želi i da nema namjeru polemizirati s Lovrenovićem, Kazazom, Veličkovićem ili sa mnom, on to ne može. Jasno je iz svakog njegovog teksta, a iz ovog prosto izbija oči.

I posljednje: ovaj odgovor samo je Kodrićev pokušaj da se ne bavi onime što mu Lovrenović spočitava u tekstu, već da se zamjenom teza sakrije iza „MI“. Zna Kodrić da on samo kao „mi“ i može biti relevantan  u Zukorlićevom BANU projektu ili SDA Savjetu za obrazovanje, kao što zna da živimo u društvu gdje niko neće provjeravati ono što on piše, već će se oslanjati na njegov profesorski autoritet, a ni njega neće provjeravati.