ENG
Ako se Evropa zatvori to je pobjeda terorista
Autor/ica 👤Ešref Zaimbegović
Povezani članci
Michael Romancov
autor: HN – Martin Svozilek
Rat sa terorizmom dobićemo samo dokažemo li dobiti mir a u tom nam oružje neće puno pomoći.
Piše: Michael Romancov – politički geograf
Preveo: Ešref Zaimbegović
Istorijski razvoj demokratije
Sadašnji način života, koji označavamo kao veoma moderan, je rezultat višestoljetnog političkog i socijalno – ekonomskog razvoja Evrope, odnosno transatlanskog društva u kojem su specifičnu ulogu političke “laboratorije” odigrale Engleska i Francuska. Magna Charta (1215.), Habeas Corpus Act (1679.) i Bill of Right (1689.) ili Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.) su značajnim momentima u određivanju puta ka odgovornoj parlamentarnoj vladavini i pravu, na pravedan sud za svakog pojedinca, odnosno određivanje puta ka kodifikaciji osnovnih ljudskih prava.
Politički slogani kao No taxation without representation, (Nema oporezivanja bez političkog zastupanja prim.prev.) koji su se objavili pedesetih i šezdesetih godina 18. stoljeća na početku procesa emancipacije budućih Sjedinjenih država ili (kod nas poznatije) Sloboda, ravnopravnost, bratstvo, otvorile su teme koje su do danas izuzetno živom i osjetljivom sadržinom političke agende svake demokratske države. Ka realizaciji svakog od njih doprinijela je prvobitna nepravda i nasilje. U osnovi nastojanja o stvaranje boljeg društva, tada kao i danas, stoje dva osnovna prava: pravo postojati i pravo imati koja su dana kao prirođena i neotuđiva svakom pojedincu. Uprkos tomu što su se pojavila u antičkom dobu kada su bila postepeno formulirana i brušena u prostoru “četiri brežuljka” (Sinaj, Golgota, Akropola i rimski Kapitol) do danas niko nije našao nešto bolje, a ja sam ubjeđen, da neće ni naći.
Istorijska iskustva nam pokazuju da, bez obzira na to, kako široka prava su garantirana pojedincu, odnosna koliko velika je njegova imovina, ukoliko propadne država ta prava se ne ostvaruju a imovina bude uništavana. Upravo Francuska, čija egzistencija u Evropi se smatra prirođenom i zakonitom imala je u svojoj istoriji nekoliko momenata u kojima umalo nije prestala postojati. Jedan od njih je građanski rat (1562. – 1598.) kada se pod pritiskom domaćih i inostranih aktera umalo raspala. Izuzetno brutalni sukob, ukupan broj mrtvih procjenjuje se na 2 – 4 miliona, vodio je, između ostalog, i ka formulisanju doktrine državne suverenosti čijim autorem je bio Jean Bodin (1529. – 1596.). Razumljivo je da je njegova predstava o suverenosti bila uslovljena tim vremenom, ali glavna ideja da u državi odlučuje volja jednoga organa koji nije podložen vanjskom uticaju a kome niko nije ravan unutar države dobila je cjeloevropsko priznanje zahvaljujući Vestfalskom miru (1648.) a zahvaljujući UN i procesu dekolonizacije postala je cjelosvjetski standard. Međutim taj standard na nizu mjesta a moguće je i u većini slučajeva nije (a nije ni bio) realizovan u praksi.
Kakvu demokratiju danas imamo?
Stabilnost i red, mir i sigurnost, socijalne pogodnosti ili političke slobode koje mi u Češkoj ili EU ili uopšte na Zapadu uživamo su za nas postale norma ali u većini svijeta je situacija drugačija. Umjesto da na zvuk aviona ili helikoptera bježimo u sklonište mi to gledamo sa interesovanjem; ako se razbolimo idemo ljekaru; svi smo išli u školu; kod kuće imamo tekuću vodu, funkcioniše struja, plin, kanalizacija; kad hoću idem na izbore a ako ne bude kako sam htio, nije nikakav problem, pravo da biram ostaje mi za slijedeći puta… Na tome što smo rekli na početku zavidi nam većina svijeta a to šta je napisano na kraju većina svijeta ne razumije.
U poslednje dvije decenije Evropa je zahvaljujući procesu političke i ekonomske integracije došla u još izuzetniju situaciju. Dio tradicionalnih prava i obaveza se počeo prebacivati na novu, tzv. nadnarodnu razinu dok su drugi atributi države počeli biti nagrizani iznutra – država treba biti manja ali istovremeno efikasnija, također više solidarna, zelenija, otvorenija, tolerantnija i multikulturna…
U atmosferi rastućeg blagostanja a neviđene – a opet treba naglasiti u poravnanju sa svijetom neprirodne – sigurnosti svi ti zahtjevi izgledaju opravdani. Umjesto da bismo stalno i pažljivo slijedili (sve)opšte interese došlo je do preferiranja niza partikularnih interesa. Pođemo li od Bodinovog stanovišta da “dobra vlada nije ona sa kojom se suglase svi nego ona koja radi ispravno”, onda je vidljivo da su mnoge vlade evropskih zapadnih zemalja kupovale saglasnost (i podršku) niza jakih skupina time što im je bilo omogućeno da sami regulišu ono što smatraju bitnim za svoje djelovanje. Naša društva su dopustila da ideal tolerancije – izvorno se radilo o toleranciji vjerskoj koja je po strašnom i dugogodišnjem nasilju omogućila koegzistenciju katolika i protestanata – bude zvulgarizovan na “toleranciju” svakakvog sveopšteg interesa bez moguće diskusije ukoliko su nosioci tog interesa bili dovoljno uticajni ili neugodni za državnu moć ali niukom slučaju vidljivo opasni.
Među prve spadaju naprimjer oni koji neće da plate poreze i uspjevaju u tome zahvaljujući tzv. poreznim rajum ili finansijsko – industrijske grupacije koje u parlamentu dobiju zakon “šiven na mjeru”. Među te druge spadaju naprimjer i grupe emigranata iz raznih dijelova svijeta koje žive mimo dogleda većinskog društva u getima negdje na periferijigradova i mimo pažnje državnih organa. I dok smo mi to shvatili počele su obje skupine odnosno njihov tlak na državu biti opasne za naš način života. Država privatizovana u ruke uticajnih prestaje biti sposobna brinuti se za one koji pomoć neposredno trebaju ali i za društvenu zajednicu kao takvu. Država, koja omogućava u okviru društva nastanak paralelnih entiteta koji se rukovode vlastitim pravilima, stvara prostor u kojem pod površinom buja niz bezbjednosnih rizika. U slučaju njihovog uspjeha imali bismo umjesto društva koje se oslanja na zajedničke vrijednosti i podjelu tereta prostor ispunjen pojedincima ostavljenih njihovim individualnim (ne)uspjesima i strahovima.
Opasnosti
Obadvije grupe počele su bivati opasnost za državu a opasnost za državu predstavlja stimulans. Pri tome je potrebno da bi ta opasnost bila uočena od većine što se u slučaju prve skupine još nije desilo ali poslije napada u Parizu k tome je došlo u slučaju druge grupe. Tvrđenje da smo u ratu može izgledati pretjerano ali tako to jeste. Doduše pitanje je s kim i sa čim? Grupacija koja je preuzela odgovornost se naziva državom ali ona to nije. Nema glavnog grada, jake institucije niti infrastrukturu koje bi bilo moguće uništiti ili zauzeti a time ostvariti pobjedu. Tu sposobnost u svakom slučaju nema ni ISIL prema nama. Na mjesto koje je standardno čuvano – Stade de France – napadači nisu uspjeli prodrijeti a “uspjeh” su imali u muzičkom klubu i pucnjavom u baštama nekoliko restorana. Vjerovatnoća uspješnog masivnog napada na ciljeve koji imaju strategijsko značenje bilo vojno ili ekonomsko zato ne izgleda velika. Uprkos tomu teroristi mogu biti uspješni ukoliko im mi sami izađemo u susret. Oni siju strah i hoće da slome našu volju. Volju prema tome da i dalje živimo tako kako smo se navikli živjeti, znači u slobodnom, otvorenom, pluralitetnom i tolerantnom društvu.
Šok, bol i zaprepaštenje zbog više od stotinu mrtvih čiji će se broj najvjerovatnije još povećavati su normalni a žrtve i oni koji su ostali iza njih zaslužuju naše saučešće i pomoć. Ciljem može biti svako od nas ali borci ISIL nisu sposobni da nas sve pobiju. Bilo ko od nas nije ciljem time kakav je on kao jedinka – kao što je bio džihadista John – nego zato što smo bili identifikovani kao nosioci određenih vrijednosti. Sloboda i prosperitet koji nastaju iz respekta prema pojedincu, pravu, privatnom vlasništvu i radu nisu trn u oku samo onima koji su prihvatili nasilnu ideologiju ISIL ali mnogim drugima. Ne smijemo zaboraviti da je upravo deklarovano prihvatanje tih vrijednosti iniciralo agresiju Ruske federacije prema Ukrajini.
Evropa otvorena, Evropa zatvorena
Ubjeđen sam da Evropa danas, isto kao naprimjer 1939. godine, stoji na početku duge i bolne borbe za svoj identitet i zavisi samo od nas odnosno naših političkih lidera na koji način ćemo se izravnati sa pariškom tragedijom. Vidljivo je da se ocrtavaju dvije mogućnosti: Evropa otvorena i Evropa zatvorena. Ta prva će biti još neko doba nesigurna zato što ne dopuštamo da nam se diktira šta (ne)treba i šta (ne)smijemo raditi. Mislim da su to upravo izrazili gledaoci pjevajući Marseljezu pri napuštanju stadiona Stade de France i time se simbolički postavili na stranu Britanaca iz 1940. godine. Za razliku od tadašnje Britanije današnja Francuska nije sama ali to ne znači da joj se to ne može dogoditi.
To će se dogoditi ako u Evropljana preovlada osjećaj da se njihova momentalna sigurnost može realizovati ako se svako od nas zatvori “kod svoje kuće”. Kratkoročno bi to negdje, naprimjer u Češkoj, moglo možda funkcionisati ali sa dugoročnog gledišta takav korak bi predstavljao odustajanje od toga šta Evropu čini Evropom. Tih, koji to žele je mnogo a mogu se prepoznati naprimjer po tome da traže gradnju “tvrđave Evrope” koja će biti u sigurnosti sa zatvorenim granicama. U stvarnosti međutim takva odluka neće donijeti sigurnost nama – neki od onih koji mrze naš način života već odavno su unutra – nego tim oko nas kod kojih otvorena i komunikujuća Evropa izaziva grozu. Rat sa terorizmom dobićemo samo dokažemo li dobiti mir a u tom nam oružje neće puno pomoći.
Teroristi napadaju na naše vrijednosti a njih možemo uspješno braniti samo ako se budemo i nadalje kultivirati i razvijati. Ako je u nekom vremenu nužnim uslovom za preživljvanje svake države bilo da ima brojnu i fizički spremnu populaciju kojoj će oružje dati moderna ekonomika u ratu vrijednosti trebamo obrazovanu populaciju koja će znati razlikovati pravedno od nepravednog i na osnovu toga djelovat ispravno bez obzira koliko je to nepopularno i opasno. Fizičkog oružja imamo dosta a ako ne rezignujemo na naše vrijednosti nemaju neprijatelji Evrope šansu. Dobije li prednost predstava o tvrđavi onda će jedinom “evropskom” vrijednosti postati odbrana ograde po svaku cijenu ali to više neće biti Evropska unija. To će biti Sovjetski savez.
Autor/ica 👤Ešref Zaimbegović
