Invaliditet nastaje u borbi za pravo na rad

Povezani članci

• Festival ulične umjetnosti u Sarajevu
• Gradonačelnik zabranio sahranu male Romkinje
• Deinstitucionalizacija u BiH: Država mora preuzeti odgovornost
• Osuda divljačkog napada na novinare: Do kada će policija mirno gledati kako tuku novinare
• STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA
• “Prvi mart”: Žene su uvijek bile prve na liniji povratka

Zovem se Ana Kotur, imam 26 godina i od rođenja imam cerebralnu paralizu. Nailazila sam na prepreke tokom školovanja, ali sa najvećom sam se susrela u potrazi za poslom nakon diplomiranja.

Piše: Ana Kotur, ukljuci.in

Školovala sam se po redovnom obrazovnom programu u vrijeme kad niko nije ni spominjao pojam inkluzije. Završila Gimnaziju u Banjaluci, potom i Pravni fakultet Univerziteta u istom gradu, kao studentkinja čije se školovanje finansira iz budžeta.

Zagovornica sam socijalnog modela invaliditeta, po kojem je invaliditet značajan onoliko koliko prepreka pred nekog postavi društvo u kojem živi.

I tek u trenutku završetka školovanja u borbi za pravo na rad, postala sam osoba sa invaliditetom u ovom društvu, bez obzira na ograničenja koja imam od rođenja.

Krajem avgusta prošle godine, saznala sam za radno mjesto diplomiranog pravnika – pripravnika u advokatskoj kancelariji Ilija Đakić u Banjaluci, putem oglasne ploče Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, filijala u Banjaluci. Radno mjesto bilo je predviđeno u okviru projekta Prvi posao, koji pomenuta ustanova provodi sa poslodavcima u cilju omogućavanja sticanja prvog radnog iskustva mladim ljudima. Specifičnost radnog mjesta je bila u tome što je ono oglašeno za lice, odnosno osobu sa invaliditetom i predviđeno je u trajanju od 12 mjeseci.

Važeći Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida u Republici Srpskoj predviđa da je potrebno da imam rješenje nadležne komisije Fonda PIO da imam minimalno 70% tjelesnog oštećenja, te istovremenu obavezu poslodavca da sklopi ugovor sa licem sa invaliditetom u trajanju od 24 mjeseca, kako bi zapošljavanje bilo provedeno prema ovom Zakonu.

Kako sam u datom momentu otpočela prikupljanje dokumentacije za izlazak pred komisiju, a oglašena pozicija je imala kraće trajanje od zakonom predviđenog, kontaktirala sam koordinatora projekta u Zavodu za zapošljavanje, Vrećo Mladena, koji me je uputio da navedeno rješenje ne moram imati, budući da imam važeća rješenja izdata od strane Centra za socijalni rad o razvrstavanju u grupu lica sa tjelesnim oštećenjem te rješenje kojim mi je prestalo pravo na dodatak za tuđu njegu i pomoć, ali se u istom navodi da imam trajno neurološko oštećenje i da mi je potrebna podrška pri zapošljavanju.

Tu dokumentaciju predala sam i birou za zapošljavanje prilikom prijave na njihovu evidenciju.

Sa tim dokumentima, kopijom prosjeka ocjena, kopijom uvjerenja o diplomiranju, biografijom i molbom za prijem u radni odnos, pristupila sam intervjuu za posao kod poslodavca Ilije Đakića.

Na intervjuu, poslodavac mi je otvoreno rekao kako sa sredstvima koja je dobio planira da zaposli volonterku koja kod njega volontira u periodu nešto kraćem od godinu dana i da nije očekivao da će se osoba sa invaliditetom prijaviti.

Komentar kako “ne zna da li će moj mentalni sklop moći da izdrži tempo posla kancelarije”, te pitanje da li su mi potrebni posebni uslovi rada, ostaće mi najupečatljiviji dio razgovora. Nijedno pitanje na intervjuu nije se odnosilo na struku.

Bila sam jedina kandidatkinja sa invaliditetom za ovu poziciju. Zgrada u kojoj je poslodavac, arhitektonski je nepristupačna i mislim da niko od kolega koji koriste kolica ne bi ni mogao da uđe u nju.

Nakon određenog vremena, kontaktirala sam i Zavod sa upitom da li je na poziciju zaposlena osoba sa invaliditetom, na šta mi je odgovoreno da je “poslodavac naveo da želi zaposliti lice sa invaliditetom” te da je zaposlio osobe “u skladu sa odlukom Upravnog odbora Zavoda”, bez konkretnog odgovora na konkretno pitanje.

Potom sam se obratila i Instituciji ombudsmana za ljudska prava, koja od momenta mog obraćanja pokušava doći do istog odgovora.

Zatim, uslijedilo je obraćanje i Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS, sa pismima podrške organizacija osoba sa invaliditetom i preporukama koje svjedoče o mojim radnim sposobnostima (Gradskog odbora invalida BL, HO Partner, Udruženja omladine sa invaliditetom Infopart, preporuka Mladena Protića iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka i Želimira Radinovića, direktora JU Specijalna biblioteka za slijepa i slabovidna lica RS ).

U informacijama koje je ZZZRS dostavio na upit Ombudsmana, i odgovoru Ministarstva na moj dopis, u kojem tražim zaštitu, navodi se daposlodavac ima slobodu izbora kandidata.

Dakle, iako su oglašena mjesta za lice sa invaliditetom, data sredstva iz budžeta za ista, poslodavac ta ista sredstva može da upotrijebi za osobu bez invaliditeta.

Navodi se i da nisam dostavila validan dokaz o invaliditetu, vjerovatno tražeći rješenje Fonda PIO, za koje mi je rečeno da ga ne moram imati, jer zapošljavanje ne podliježe Zakonu koji sam već pominjala; niko me nikad nije vratio da dopunim dokumenta ili iznio bilo kakvu primjedbu u procesu prijave na evidenciju; navodi se i da nisam bila prijavljena na evidenciju u momentu dodjeljivanja sredstava, pa da nemam pravo na zapošljavanje po projektu, iako nijedna osoba sa invaliditetom nema obavezu prijave na evidenciju Zavoda za zapošljavanje, uopšte!

Navodi se i da sam brisana sa evidencije polovinom novembra, jer sam našla posao van struke, kao da je to relevantno za dešavanja iz septembra iste godine.

Kroz izjave u medijima, na portalu Mondo i u dnevnom listu “Blic”, od 08. odnosno 20. decembra prošle godine, poslodavac Ilija Đakić kaže da je “u konsultaciji sa doktorom vještakom neurologom i neuropshijatrom dobio usmenu i pismenu obavijest u kojoj je navedeno da osoba sa takvom dijagnozom ne bi mogla da podnese ni najmanji stres, jer se cerebralna paraliza može manifestovati simptomima kao što je padanje u nesvijest”, iako mene nijedan ljekar na njegov zahtjev nije pregledao i nije imao uvid u medicinsku dokumentaciju, u kojoj nikad nije zabilježen neurološki ispad, te da “nisam ispunila niz formalnopravnih uslova”, istovremeno me nazivajući pravnicom, što nije isto što i diplomirana pravnica. U momentu pristupanja na intervju, nije imao primjedbe na te uslove na koje se poziva.

Instutucija ombudsmana informisala me je da je upućena preporuka nadležnima da se izjasne o svim elementima koje sam navela, sa pravnog aspekta i sa aspekta da li je zaposlena osoba sa invaliditetom.

Meni, u konačnici, nije omogućeno da dođem do zaposlenja kao lice sa invaliditetom. Zloupotrebom od strane poslodavca, koji je naveo da želi sve ono što je Javnim pozivom Zavoda bilo označeno kao prednost pri dodjeli sredstava, ili izostankom mehanizma zaštite kandidata od strane Zavoda za zapošljavanje ili Ministarstva kojem Zavod odgovara za poslovanje, pokazaće vrijeme.

Dok dočekam izjašnjenje, izaći ću pred nadležnu komisiju Fonda PIO. Takođe, pred komisiju koja odlučuje o pravu na dodatak za tuđu njegu i pomoć.

I otići ću na svečanu promociju diplome na fakultetu. Diplome, koja me učinila osobom sa invaliditetom tamo gdje ni medicinski status nije mogao.