„Donijet ću u našu avliju suživot i demokratiju“; hoće li, ikad?

Izdvajamo

• Pustite nek’ se duša odmori i država naša vječna bit će.

Povezani članci

• Kemija Hodžić: Preživjele žrtve genocida u Srebrenici pakao devedesetih proživljavaju svaki dan
• Ivana Kekin: Jebite se devedesete
• Mladi za mlade u DOB-u
• Počinje novi natječaj međunarodnog školskog natjecanja
• Uspjeh mladih filmadžija: Malik Kurt i Almin Vranac na Sarajevo film festivalu
• Šest zlatnih, četiri srebrene i jedna bronzana medalja za BiH na Sportskim igrama mladih u Splitu

foto nezavisni.ba

Znate kako kažu u onoj pjesmi „Iznad Tešnja sunce sija, radujem se suncu i ja“? E iznad Bosne i Hercegovine je, po svemu sudeći, prestalo sijati u prošlom stoljeću. A jedino čemu se radujemo su vize.

Januar je počeo relativno mirno. Osim četničkog provociranja u određenim dijelova Bosne i Hercegovine, nismo imali burnije događaje. Doduše, imali smo i taj takozvani „9. januar“, ali on je toliko neustavan da mu ne bih pridavala pažnju (bar ne u tom kontekstu). Bili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, morate priznavati presude Suda. Mislim, morate. Ne morate. Ali morate znati istinu. U januaru se ne prisjećamo prošlosti. Jer, nisu to mjeseci u kojima obilježavamo određene godišnjice. Tada, tog januara je ustvari sve što danas obilježavamo i krenulo. Nije ovaj zimski period plodonosan za naše političare i konstantno vraćanje unazad.

Ustvari, ne vraćaju se oni. Oni prošlost iskoriste kako bismo rekli „Vidiš kako se on sjetio, pa on je drugačiji“. Ma nije se on sjetio jer želi, nažalost. Donosi to njemu političke bodove. Ne lažu slike iz Srebrenice koja se sve više politizira, iz godine u godinu.

I politizira i prodaje, rekla bih. Znam, Bošnjo, da je tebi to teško prihvatiti, ali moramo. Prodajemo je. Prodaju je, možda je bolje reći. Cijelom čovječanstvu je ona bolna tačka, tako da će se najlakše zaraditi na priči o njoj. Nije li vam dosta štampati tolike knjige i zarađivati na tome?! Možete li ostaviti sve te ljude na miru, da pronađu mir? Možete li pustiti sve one majke koje ne mogu dalje? Ja njima o oproštaju, o suočavanju s prošlošću i životu u miru ne mogu pričati. Nemam pravo na to. Ne znam kako je oprostiti i može li se. Njima ono sunce više vjerovatno ne sija.

Malo je onih koji će reći: „Žrtva je žrtva“, a, nažalost, dosta više onih koji će ih prikazivati brojevima. Ja sam jedna od ovih prvih. Kada se prestanemo dijeliti na „naše“ i „njihove“, onda ćemo shvatiti da su zločini učinjeni, te da svaki krivac treba odgovarati za učinjeno, da trebamo govoriti o obilježavanju na svim stranama, o krivcima na svim stranama. A brojevi govore sve ostalo.

Dragan Bursać je jedan od rijetkih koji o svemu priča onako kako to stvarno jeste. Pa kad nam ne odgovara (bilo kojoj strani) onda on dobije psovke i prijetnje. Onda je „četnik“, „balija“… ma toliko toga. Svaka njemu čast kad toliko toga može biti.

Od ljudi koji su izgubili ne možemo tražiti da se suoče s tim i krenu dalje, ali zato mi možemo raditi na tome. Mi možemo učiti na takvim stvarima iz prošlosti i raditi na miru i suživotu. Sad će biti „A zašto ti onda kažeš četnici?“ pa, u svakom žitu ima kukolja. Ali, to nije razlog da bacimo svo žito i ne koristimo ga, ne radimo oko njega. I tu provokaciju su uradili pojedinci i, njima na dušu, opet stavili mrlju na Božić. Jer, samo se tad, na taj dan to dešava. I uvijek u istoj sredini. Ali je puno više druge strane. I jedan musliman stavi bombu i raznese i sebe i oko sebe, ali ne možete zbog njega reći da su muslimani teroriste.

Uskoro će vrijeme kada ćemo se prisjećati mnogih godišnjica. Možda bi bilo idealno kada bismo jednu godinu došli do toga da se svi prisjećamo svake, ne negirajući je. Kada bi svi mediji objektivno i istinito izvještavali o svakoj, o svakoj presudi, suđenju. Kada ne bismo imali stotine lažnih dokaza i izjava, kada ne bismo bili ucijenjeni da pišemo o jednima, a ne o drugima. Bilo bi idealno kada bismo tokom cijele i svake godine radili i pridržavali se onoga što naši vjerski poglavari upute jedni drugima i svima nama povodom nekog od blagdana. Kada bismo stvarno živjeli onako kao kad vidimo sliku pokrivene djevojke i časne sestre. Kao kada su svi komentari ponosni i pozitivni. Kao da nema tih pojedinaca u svakoj vjeri. Kao da nema „velikih riba“ kojima i nije bitno kako ćemo živjeti. Jer znate, da opet bude „ono što je bilo“, svi bismo mi bili tu, mrtvi ili živi. Samo, njih ne bi bilo.

Treba nam više Bursaća. Trebamo svi mi biti Bursać. On jedan malo toga može, ali nas mnogo, dosta toga.

Kao što majka Ajša kaže: „Pa onaj belaj (rat) kad je bio. Ne smijem reći drugačije, ne znam čiji ste.“

Njeni smo, majka, ove države. One kojoj sunce ne sija. Koja je puna krvi i kosti. A na nama je da naredne dane nižemo kao bisere, jer na kraju puta našeg stoji samo život. Ne suživot.

Pustite nek’ se duša odmori i država naša vječna bit će.