Adnan Bratić: O novinarstvu, njegovoj budućnosti te svojoj personalnoj ulozi u tome

Autor/ica 👤Adnan Bratić 19.11.2019. u 18:13

Povezani članci

Novinarstvo, te tematika novinarstva, me interesuje, i to odavno, pogotovo zbog ovog razloga: prijenos informacija, kao i konstruktivnih argumenata koji podržavaju subjektivno mišljenje. Novinarstvo je upravo jedan od najboljih, ako ne najbolji, oblika prijenosa informacija, te je isto tako i prilika za mnoge ljude, uključujući i mene, da izdaju, odnosno izdamo, svoje mišljenje. Isto tako, novinar, odnosno urednik, ostaje neutralan kada prenosi prave informacije, odnosno sve citirano; prenosi ono šta jeste, a ne ono šta on misli da jeste, ili šta želi da bude.

Naravno, novinarstvo je, kroz historiju, a i kroz današnjicu, bilo čak i kritikovano, nekada i kao cjelina, zbog aktova pojedinih izdavačkih kuća. Od toga su česti primjeri kod nas, doduše, možemo gledati i najveće svjetske sile (SAD, Kina, Rusija) kao primjere država sa nekim od najgorih medijskih scena.

A primjera je bezbroj. I kroz historiju, i danas. I pozitivnih i negativnih.

O prošlosti i sadašnjosti

Kroz historiju, novinarstvo se razvijalo sa tehnologijom, ali i sa radikalizmom u državama odakle su pojedine novinarske kuće vodile porijeklo. Čak i za vrijeme šezdesetih godina prošlog vijeka (Drugi Vatikanski koncil), jedan od spisa Katoličke Crkve napisan za to vrijeme, Inter mirifica, govori o utjecaju medija, te govori i tome da, budu li se mediji ispravno koristili, oni su u suštini dobri.

Gledajući svijet kako je prošao od 1965.g., kraja Drugog Vatikanskog koncila, ne možemo reći da nisu postojali dobri, odnosno inovativni primjeri novinarstva u svijetu (Hunter S. Ysu 1984.g. prenijeli priču o djevojčici u bunaru), ali, isto tako, ne možemo reći da nisu bili loši primjeri (Fox News i njihova islamofobna retorika o Islambergu, malom naselju za Afroamerikance koje bijaše propagirano kao kamp obuke za vojnike al-Quaede; ista novinarska kuća je prenijela populaciju britanskog grada Birminghama kao 100% sačinjen od muslimana, kao jedna od mnogih laži protiv muslimana, Arapa i svega povezanog sa Bliskim Istokom), nekad čak i u službi države (Russia Today kao pro-Putinska organizacija, te u SAD-u, 1990.g., slučaj Nayire al-Sabah i njene lažne svjedodžbe pred američkim Kongresom, iskorištena kao povod za objavljivanje rata Iraku). Naravno, to gledamo i danas, sa Breitbartom (skoro-pa-i-polupriznatim američkim neonacistima).

I mi imamo i pozitivne i negativne primjere: za svaki Tačno.net imamo Dnevni avaz, za svaki AbrašMedia imamo Večernji list, za svaki Danas imamo Kurir, Telegraf, ironično-nazvani Informer… I to u raznim formama. Od papira, do jednog dodira na mobitelu.

O budućnosti

Tu smo svi sigurni u jednoj stvari; ići će putem tehnologije. Gdje god postoji inovativno rješenje u tehnologiji, tu će se uvući novinarstvo. Arhaične metode izumiru te postaju samo turistička atrakcija u razvijenijim zemljama, pa će papir opasti na vrijednosti negdje. Kod nas već opada, ali kod neke demografske publike (stariji ljudi), ne.

Doduše, svi moramo sagledati i praktičnost uporabe medija.

Nedavno sam pratio seriju Years and Years, emitovana na BBC-ju. Korištenje tehnologije u toj seriji, koja se dešava u bližoj budućnosti, ide u nove korake – čak i spajanje sa ljudima. Tu gledamo i porast paranoje i radikalnosti u svijetu kao cjelini. Tu sam se zapitao o tome kako bi naš svijet (a pogotovo u ovom eseju svijet medija) izgledao, sagledavajući današnjost.

Diktatura se može naći uvijek. Čak i sada. I sa diktaturom, službene medije propagande diktature. A takvi mediji će, sa razvojom tehnologije, sve biti čvršći i, citirajući Josepha Goebblesa, “laž ponovljena hiljadu puta će postati istina”.

I oportunisti će se naći tu. Oportunisti koji ljude huškaju jedni na druge (Alex Jones, Smiljko Šagolj), plaćenici (Paul Joseph Watson, Milo Yiannopoulos i mnogi sa Breitbarta), tabloidaši (Kurir, Telegraf…)… Najgori šlajm će još dugo biti na naslovnicama.

Brojevi tabloidiziranih vijesti će biti samo to: brojevi. Izdanja. Jedna, odnosno dvije marke na kiosku. Svaki click na nešto od Kurira, Večernjaka i/ili Avaza ide, a i ići će, njima u personalnu svrhu, bez obzira šta prenose. Nekada mogu biti puka izmišljotina.

Tu gdje će mogući novinari u budućnosti nastojati da budu kao Šagolj, Alex Jones, Ann Coulter, Kellyane Clarkson i ostali ljudi koji huškaju ljude na izmišljenog neprijatelja, a ne kao Thompson ili Pulitzer, nemamo budućnost. Samo propaganda.

Ali, nikada ne smijemo zaboraviti ni realistične, informativne te inovativne i dobronamjerne medije, koji nam omogućuju da racionalno sagledavamo stvari. Koliko god ogroman dio izdavačkih kuća bio loš, značajan dio će biti i dobar. A dobri su uvijek vodili revolucije.

Zašto JA želim biti novinar?

Mene zanima istina. Želim otkriti istinu, gdje god bila. Želim, i nastojim da izvršim to. Potraga za istinom, kao i moj manjak tolerancije za kancerogenim headlinesima i propagandom na malom ekranu, te naposlijetku i samobogaćenju na lažima i destrukciji (Der Stürmer), su moji motivi.

Isto tako, želim izdati svoje mišljenje u svakom komentaru koji napišem. Želim da se i moj glas čuje. Ne želim živjeti u svijetu u kojem Der Stürmer ispada norma. Ne želim biti Kurirov kurir. Ne želim biti Večernjakov zapečaćeni.

Želim angažovati svoju generaciju da razmišlja o budućnosti. Želim ih uvesti u nešto čega se oni boje, a i šta ignorišu zbog navodne dosade.

Ali, to, ne budem li se na tome trudio, samo ostaju parole. I ne želim da tako ostanu. Jer, ne poduzmemo li nešto sada, nećemo vidjeti nešto bolje od sadašnje situacije.

Vjerujem da i ja mogu nešto. Ako išta, mogu izreći svoje mišljenje. A znam šta se dešava po svijetu. Isto tako. ni to što sam relativno mlad mene ne spriječava da komentarišem. Novinare ne određuju ljudi. Novinari sami dokazuju da su novinari; svojim postupcima.

U svijetu prepunom lažova, budite istiniti. Barem će svi znati ko ste stvarno.