USKORO KRIVIČNE PRIJAVE PROTIV SVIH HOROR SKLONIŠTA ZA NAPUŠTENE ŽIVOTINJE U BIH ZA NESAVJESNO TROŠENJE NOVCA PORESKIH OBVEZNIKA I MUČENJE ŽIVOTINJA

Povezani članci

• Pozorište mačaka iz Moskve osvaja srca publike već tri decenije
• Eutanazija vlasničkih i napuštenih pasa u općini Ključ
• Zašto mačke mijauču
• U državama u kojima ne vlada zakon prava, vlada zakon linča
• Mali superheroj spašava ulične mačke
• Zbog klimatskih promjena u Europi zabilježeno sve više veprova

Posljednjih mjeseci vodilo se mnoštvo rasprava o rješavanju problema napuštenih pasa na ulicama gradova širom Bosne i Hercegovine. Često smo imali priliku čuti kako zagovornici usmrćivanja zdravih životinja ili teze o neprimjenjivosti Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH svoju inicijativu pravdaju tobože nemogućnošću države ili jedinica lokalne samouprave da finansiraju prihvatilišta za napuštene životinje.  Istovremeno niz općina koje su najglasniji zagovornici izmjena Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja nisu u zadnje četiri godine proveli niti jednu jedinu preventinu mjeru predviđenu Zakonom, dakle ne rade sterilizacije pasa, ne rade zaštitna cijepljenja, ne rade popis vlasničkih pasa i ne kažnjavaju napuštanje životinja, i sve to uz ćutanje struke, dakle veterinarskih organa i veterinarske inpekcije koja je godinama najveći kamen spoticanja u osiguravanju dosljedne primjene Zakona.

Istovremeno, mjesecima se u javnost plasiraju neistinite i poluprovjerene informacije da smještaj jednog psa u azilu košta i do 200 KM, da će država godišnje morati izdvajati milione maraka za “staračke domove za pse”, što je kod građana izazvalo svojevrsni revolt.

Nažalost, situacija sa azilima potpuno je drugačija nego se o tome govori. U BiH do sada nije osnovan niti jedan jedini azil odnosno sklonište za napuštene životinje u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktima.  Postojeća skloništa, u svom sadašnjem obliku za životinje ne znače ništa dobro, već agoniju i patnju, koncentracione logore, gdje životinje čekaju smrt bez nade za udomljenje, bez brige, bez veterinarske skrbi, u prljavštini i vlastitim fekalijama, a koja se finansiraju novcem poreskih obveznika.

Grupa aktivista za zaštitu životinja iz Sarajeva proteklih je dana obilazila prihvatilišta/azile za napuštene životinje širom Bosne i Hercegovine. Stanje u prihvatilištima se, što su aktivisti i dokumentovali, najkraće može opisati kao katastrofalno i suprotno odredbama državnog Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, iako njihov rad finansiraju i vode institucije vlasti.

Ono što je zajedničko za sva posjećena prihvatilišta jeste da životinje u njima nemaju osiguranu veterinarsku skrb, adekvatnu ishranu, a često niti vodu za piće. Prostorije u azilima se ne dezinfikuju, nemaju odvode otpadnih voda, niti izolaciju.  Nemaju osnovne pretpostavke za osiguranje zdravlja i dobrobiti životinja, koji su osnovi preduvjeti za udomljavanje u budućnosti. Prihvatilišta ne oglašavaju pse za udomljavanje, ne vrše sterilizacije niti cijepljenja, dakle krše sve odredbe Zakona i podzakonskih akata i to na očigled relevantnih veterinarskih inspekcija.

Budući da se svakom od tih prihvatilišta iz budžeta isplaćuje novac, postavlja se pitanje u koju svrhu se on troši.

Upravo iz tog razloga je Uredu za veterinarstvo Bosne i Hercegovine podnesena prijava o stanju u prihvatilištima u BiH, poglavito Doboju, Trebinju, Foči, Goraždu, Bratuncu, zajedno sa fotografijama napravljenim u njima i ostalom relevantnom dokumentacijom. Ranije su podnesene prijave protiv postojećih skloništa koja funkcioniraju u Sarajevu.

Prijava protiv prihvatilišta u Gladnom Polju podnesena je zbog višemjesečnog kršenja zakona i katastrofalnih uslova u kojima se psi drže I pored toga što sui z budžeta Općine Ilidža izdvajana finansijska sredstva za rad prihvatilišta.

Aktivisti za prava životinja će protiv odgovornih osoba u tim prihvatilištima podnijeti krivične prijave, jer ovakvo vođenje “skloništa za napuštene životinje” predstavlja enklatantno kršenje odredbi Krivičnog zakona Federacije BiH i Republike Srpske.

U nastavku ćemo ukratko navesti šta smo zatekli u svakom od posjećenih prihvatilišta.

Prihvatilište za napuštene pse u Doboju, aktivisti su više puta posjećivali i nikada nisu zatekli pse u zakonski propisanim uslovima.  Prihvatilište se sastoji od dva dijela – u prvom su dva boksa veličine dva metra sa dva metra obično puna pasa, koji prema riječima svjedoka nikad ne izlaze u šetnju. Psi se hrane bajatim iznutricama ili starim hljebom.  Kada su aktivisti u septembru posjetili ovo prihvatilište u jednom od boksova su zatekli živog, ucrvalog psa, za kojeg je radnik u prihvatilištu rekao “da je nešto bolestan”.

Prihvatilište za pse u Trebinju se nalazi na lokalnoj gradskoj deponiji. Prilikom posjete aktivisti su zatekli samo čuvara deponije, smeće i pse. Psi su bili bez vode i hrane, a boksovi su bili puni izmeta. Ne postoji table koja označava postojanje prihvatilišta. Čuvar deponije nam je takođe rekao da u prihvatilištu boravi oko 100 pasa.

Fočanski azil nalazi se u selu Filipovići, udaljenom 15-ak kilometara grada. Psi su sami u azilu, nema čuvara, nema natpisa, nema kastracija/sterilizacija, vakcinacija. Jedina hrana je stari hljeb, a vode imaju dovoljno.  Uvidom u izvod budžeta opštine, za ovaj azil je 2008. godine kada je i počeo sa radom, izdvojeno 25.000 KM.

U goraždanskom azilu skupa se drže bolesni i zdravi psi. U par boksova, sa po 10, 15 ili više pasa, skupa svoj jadni život žive psi bolesni od parva, štenećaka, polomljeni.  Psi se hrane tako što se u boksove ubaci nekoliko kriški hljeba. U sredini azila je veliki kazan s vodom i šlaufom na sredini, ali u nekim boskovima su zdjele suhe toliko da na njima ima paučine i prašine. Sterilizacije se ne rade ni cjepljenja.

Prihvatilište za pse u Bratuncu se nalazilo u sklopu Zemljoradničke zadruge. Kada smo se raspitivali gdje je azil, čovjek koji radi u zadruzi je odgovorio pitanjem da li mislimo na štalu u koju trpaju kerove. U opštini smo od načelnika Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Radenka Radovića saznali da prema procjenama na ulicama Bratunca ima između 100 I 150 pasa. A da je zadnji napad bio u 2012. godini. Zanimljivo je što je napomenuo da se otkad je Ured donio Pravilnik o skloništima, azil nije u funkciji jer ne zadovoljava kriterije. Kasnije je rekao kako ipak tamo smještaju pse kada se situacija “zagužva” pa oni tamo borave mjesec do mjesec i po nakon što budu veterinarski obrađeni.Inače, Radenović je bio i na čelu veterinarske stanice pa se razumije u problematiku i način rješavanja problema (kastracije/ sterilizacije, čipovanje, centralni registar…). Građani kažu da se boje pasa, pogotovo u jutarnjim satima kada vide čopore od 5, 10 ili više jedinki. Nijednog sa markicom nismo vidjeli.  2009. godine kada je azil počeo sa radom, u njega je bilo uloženo 40 000 KM.

Za kraj vrijedi još jednom potcrtati i podsjetiti, uzrok problema napuštenih životinja leži u napuštanju od strane vlasnika, bilo odraslih jedinki, bilo njihovog potomstva, bilo u puštanju da nesterilisani vlasnički psi doprinose reproduktivnom potencijalu postojećih napuštenih životinja čime se postojeća populacija uvećava dalje slobodnom reprodukcijom.  Rješenju jedino vodi konsolidovan pristup u primjeni zakonom predviđenih preventivnih mijera dakle registracije vlasničkih životinja, sankciniranja napuštanja, sterilizacije vlasničkih i napuštenih životinja, uz kontrolu sredine, edukaciju, udomljavanje.  Skloništa nisu preventivna mjera.  Skloništa su neophodna karika u lancu koja treba omogućiti veću stopu udomljavanja, liječenja, sterilizacije, socijalizacije.

SAVEZ UDRUŽENJA ZA ZAŠTITU I SPAŠAVANJE ŽIVOTINJA