Transparentan rad i briga za životinje

Povezani članci

• 5 Čudnovatih životinja za koje (možda) niste ni znali da postoje
• ZENIČANI REKLI NE UBIJANJU PASA
• Ljudi prouzrokovali nestanak 83 posto divljih sisara i polovine biljaka
• Ova pasmina pasa je najinteligentnija na svijetu
• Prnjavor: Dečak ukrao, pa obesio psa!
• Pogledajte akciju spašavanja psa na Jablaničkom jezeru

Neosnovane optužbe na račun mog aktivizma vezanog za zaštitu i dobrobit životinja, objavio je portal www.bhmagazin.com (srijeda, 24. jul 2013., „Zaštita životinja, biznis ili ljubav“?). Kasnije je istu „vijest“ prenio i potal www.doznajemo.com (25.07.2013. , „Tekst koji niko nije smio objaviti: Otkrivena surova istina o tome GDJE IDU PARE stranih donatora“). Tekst je napisao i medijaima proslijedio Edin Šiljković sa kojim sam imala višemjesečnu poslovnu saradnju.  

Sukladno Zakonu o zaštiti od klevete FBiH, članom devet, koji se odnosi na zaštitu povjerljivih izvora, jasno je navedeno da novinar i druga fizička lica imaju pravo ne navesti izvor informacije ukoliko ga smatraju povjerljivim.

U Kodeksu za štampu i online medije u BiH (Član 13, Povjerljivost izvora informacija) kaže se da se: “kad god je to moguće, novinari  trebaju oslanjati na otvorene, identifikovane izvore informacija.“, te da takvi izvori „treba da budu pretpostavljeni anonimnim izvorima, čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni, a u isto vrijeme “ novinari imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to da li su ili ne te ličnosti izričito zahtijevale povjerljivost.“

U skladu sa navedenim, samo se mogu zapitati: zašto me navedeni mediji nisu kontaktirali za izjavu da bi dobili kompletnu informaciju? A štititi „identitet izvora“ u ovom slučaju ne znači ništa, jer je isti tekst prije objave na pomenutim portalima, Šiljković objavio na svom Facebook profilu.

Naslov teksta objavljenog na portalu www.doznajemo.com mi je posebno privukao pažnju. Nije mi jasno kako bilo koji medij nimalo naivne optužbe uopšte može objaviti, a da pritom ne kontaktira mene. A ako se neko pita gdje to završava novac stranih donatora, mogu odgovoriti da je veliki dio završio baš u džepu pomenutog Šiljkovića.

Ko je Edin Šiljković?

Edina Šiljkovića sam upoznala sasvim slučajno prije nešto više od godinu dana. Kolegica i ja smo tražile nekoga da se uz novčanu naknadu brine o psima koje smo sklonili sa sarajevskih ulica. Ona mi je preporučila da pse smjestimo kod Edina. Kod njega je smještaj pasa koštao manje nego u pansionima u kojima ljudi profesionalno čuvaju pse za novac. Dok mjesec dana boravka psa u pansionu košta od 180 do 240 KM, kod Edina je cijena bila znatno prihvatljivija. Naravno, sudeći na osnovu prvog utiska.

Mjesec dana boravka psa u Edinovom podrumu, garaži ili na lancu je, ovisno o veličini psa koštao 50, 70 ili 100 KM. U cijenu nije bila uračunata hrana kao ni veterinarski troškovi. Uz sve to, od donacija koje sam za te pse dobijala plaćala sam troškove prevoza i telefona. Svi računi su više od godinu dana dostupni javnosti na mom Facebook profilu. Priče o ugibanju nekih pasa i kasnijem udomljavanju onih koji su preživjeli tešku bolest, objavljene su na domaćim i stranim blogovima i portalima.

Kada su strani donatori postali nezadovoljni uslovima u kojima psi borave, odlučili su da ih do udomljenja stave u drugi pansion. Iz pansiona je pobjegao samo jedan pas, a drugi je još uvijek u pansionu. Nakon što su svi preostali psi sretno udomljeni širom Evrope, Šiljković je odlučio sa mnom se obračunavati putem medija.

Šiljković je nezaposlena osoba koja živi sa majkom. Nedugo nakon upoznavanja, rekao mi je da teško živi i jedva krpi kraj s krajem. Kao čovjeku, bilo mi je drago nekome sa gotovo nikakvim primanjima, dati hljeb u ruke. Nisam ni slutila da će se moje dobre namjere na kraju okrenuti protiv mene same.

Moje pitanje

Kada sam na njegovom profilu vidjela da želi raditi obdukciju nad psima čiji sam boravak plaćala i koji su umrli meni na rukama dok je i on bio prisutan, poslala sam mu poruku i pitala: “Šta se ovo desilo majku mu? Vidim da pominješ  obdukciju onih kučića. O čemu se radi? Hvala na odgovoru”.

Na pitanje mi je odgovorio tekstom od tri stranice. Nazvao me je profiterom, lopovom i nizom drugim pogrdnih imena.

Shodno na prvi pogled totalno neočikvanoj njegovoj reakciji, očito je da se duhovi uzbude onda kada novac prestane pristizati. Tada očito ne treba  birati riječi i sredstva da bi se ocrnio onaj koji  je taj novac mjesecima davao.

„Čudo“ je da se bilo šta plaća

Dok sam uredno plaćala hranu i smještaj pasa kod njega, davala mu lijekove za druge pse, pomagala savjetima… bila sam najbolja! Kada su ljudi koji su donirali novac postali nezadovoljni uslovima u kojima su psi živjeli, te ih odlučili premjestiti na drugo mjesto, Šiljković je ostao bez sigurnih oko 1000 KM mjesečno i odlučio me u medijima prozvati najgorom osobom na svijetu.

Kao dugogodišnji aktivista za prava životinja, tokom godina rada sakupila sam i na liječenje i zbrinjavanje životinja, potrošila mnogo novca. Praviti „čudo“ od toga je ravno tome zgražavati se nad tim da vam u prodavnici, kada želite kupiti hljeb, za njega traže marku! Isto kao što taj hljeb u prodavnici trebate platiti, tako se plaćaju i veterinarski troškovi, hrana za pse, kao i njihov smještaj. To nije ni tjna ni osmo svjetsko čudo, te mi nije jasno zašto se pravi drama od toga!

Ono čime se Šiljković bavi, u svijetu je poznato kao rad na crno, a pravo to tretira kao „nelegalno sticanje materijalnie dobiti“.  Kako je Bosna takva kakva već jeste, sve do momenta u kojem je počeo mene neosnovano prozivati, nije mi padalo na pamet prijavljivati tu vrstu rada kao nešto ilegalno i bilo kome uzimati hljeb iz usta. Međutim, meni pripisivati stvari koje zapravo on radi je previše, a istražni organi će utvrditi činjenice.

Još jednu jako zanimljivu činjenicu predstavlja i to da me je Šiljković molio da mu budem svjedok na sudu jer je i sam bio žrtva uvreda, da mi je u kući bio samo jednom kada me molio da mu dam lijek za bolesnog psa a kasnije to iskoristio da na internetu piše o tome kako mi je u kući „peksinluk“. Inače, Edin i ja nikada nismo bili prijatelji već poslovni partneri: uredno sam plaćala njegovu uslugu čuvanja pasa.

Šverc pasa

Dotakao se i teme šverca pasa i upitao zašto o tome ne pišem. Iako se aktivizmom bavim gotovo cijeli svoj život, do sada nisam čula i vidjela da iko švercuje pse. Mene optužuje da sam prodala i prošvercovala pse koji su izvjesni period bili kod njega. Ne znam kako se to psi „švercuju“ ako je o tom transportu bio obavješten viši stručni saradnik za međunarodni promet iz Ureda za veterinarstvo BiH, odjel Veterinarske inspekcije KS, granične i inspekcije službe zemalja kroz koje su psi prošli, a da je pritom pse vozio direktor firme „All strays“ iz Španije koji ima međunarodnu dozvolu za transport pasa. U stalnom kontaktu smo bili i sa DEFRA-om (Department for Environment, Food and Rural Affairs).

Nikada ništa nisam krila niti sam imala razloga to činiti. Uglavnom, ono što se u svijetu zove NGO sektor u Bosni je poznato kao lopovluk.

Slike i video klipovi pasa udomljenih preko mene, takođe su dostupni javnosti tako da niko nema pravo optuživati me za navodni šverc. Svi psi su udomljeni kod aktivista širom svijeta. Ti isti aktivisti podržavaju moj rad jer se situacija sa napuštenim životinjama u BiH može mjeriti jedino sa onom u Kini. Jedina razlika je u tome što eto Bosanci ne jedu pse. Sve ostalo je isto.

Edin udara žene

Aktivisti se inače uglavnom poznaju međusobno. Shodno tome se u našim krugovima zna da je Edin na ulicu izbacio tri psa jer žena koja ih je ostavila kod njega na čuvanje, nije imala novca da mu plaća smještaj. Od ta tri psa jedan je bio invalid bet prednje šape.

Da stvar bude gora, psa je našao Edin i molio tu ženu da plati visoku amputaciju šape jer bi u suprotnom pas uginuo u strašnim mukama. Ona je to i učinila, Edin je obećao da će pas kod njega boraviti besplatno, a kasnije je tražio novac za smještaj. Kada je shvatio da novac ipak neće dobiti, počeo je udarati ženu koja mu je pomogla.

Koga ti hljebom, taj tebe kamenom

Gotovo svakodnevno je neko iz nevladinog sektora na udaru pojedinaca ili medija. Čini se da su priče vezane za krađe donacija, uveliko postale konstanta u društvu u kojem živimo. To se posebno odnosi na udruženja i aktiviste koji brinu o životinjama. Kada neko poput Edina, za svoje tvrdnje nema nikakve dokaze, onda iz sopstvene zlobe, mora početi sa izmišljanjem.

Aktivisti se često smatraju lopovima, a sve ono što smo uradili za dobrobit lokalnih zajednica u kojima živimo- manje je bitno. Kako je novac gotovo uvijek u fokusu, zahvaljujući lažima koje se o nama svakodnevno plasiraju u javnost, ljudi više nisu u stanju vidjeti koliko mi novca zapravo dajemo na hranu za životinje, da zahvaljujući podršci donatora iz inostranstva desetine ljudi konkretno u Sarajevu ima posao, da smo hiljade pasa sklonili sa ulica, platili stotine operacija i sli

U sve detalje vezane za lično meni nanesenu duševnu bol, ovaj put ne bih ulazila. Činjenično stanje će svakako utvrđivati nadležni organi, a Edin i ja ćemo se vidjeti na sudu.