O SAVJESTI, MORALNIM VRIJEDNOSTIMA I HRABROSTI – poziv svjedocima

Foto: flickr

Kakvi su to zakoni koji skloništima omogućavaju da ako žele usmrćuju pse, umjesto da ih udomljavaju? I kakvi su to nadzori koji se najavljuju? Zašto?

‘Što je to savjest’ kompleksno je pitanje kojim su se bavili i još uvijek se bave filozofi, teolozi, psihijatri i mnogi drugi. Čovjek ima sposobnost samoopažanja, može kontrolirati, izražavati i preispitivati svoje postupke. Preispitivanje postupaka često se naziva ”glas savjesti”. Savjest je spoznajni proces kada prosuđujemo ili otkrivamo što je dobro i zlo.

Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo i time je oblik društvene svijesti. Iako se mijenja tijekom povijesnih razdoblja i nije isti u svim društvima, njegove su temeljne vrijednosti dobro, ispravno i pravedno. Moral se oslanja na savjest pojedinca. Dobro je najveća moralna vrijednost, ljudska osobina koja čovjeka čini čovječnim.

Zakoni bi trebali biti pisani i provoditi se na temelju morala i glasa savjesti, a ipak stalno svjedočimo da tome nije tako.

Uzmimo za primjer psa koji se u većini zemalja, pa tako i u Hrvatskoj smatra stvari u nečijem vlasništvu. Zamislimo da je taj pas napušten ili se izgubio, pa ga vlasnik traži. U međuvremenu je pas završio u skloništu. Zakon o vlasništvu kaže “Vlasništvo pokretne stvari stječe se predajom te stvari u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno”. To znači da bi vlasništvo bilo prenijeto na drugu osobu (sklonište) mora biti udovoljeno dvama uvjetima – predaje stvari i očitovanje volje prijašnjeg vlasnika.

Međutim, Zakon o zaštiti životinja kaže da sklonište, ukoliko se vlasnik ne javi u roku od 15 dana životinju može dalje darovati. Upravo ta zakonska formulacija obvezuje sklonište da odmah po primitku psa istu činjenicu objavi, jednako kao što obvezuje vlasnika psa da odmah po nestanku psa obavijesti obližnje sklonište. Ukoliko sklonište da pogrešnu informaciju i ne obavijesti vlasnika ili ne oglasi zaprimljenog psa, krši odredbe Zakona o zaštiti životinja. Pa kako je onda moguće da vlasnik u potrazi za svojim psom kontaktira sklonište koje mu zataji da je njegov pas u skloništu?

Moguće je, jer se evidencije u skloništu mogu prilagođavati i jer ispisi brojeva i pozivi nisu dovoljan dokaz. Moguće je, jer se inspekcijski nadzori najavljuju unaprijed. Moguće je, jer se vlasnik skloništa vodi materijalnim interesima i nema moralnih vrijednosti i savjesti. Moguće je, jer svjedoci ne žele svjedočiti.

Ili na primjer, u skloništima je propisano sprečavanje razmnožavanja životinja Ako udomitelj udomi skotnu kuju bez da je obaviješten da je skotna, mora dokazati da se kuja sparila u skloništu. Ali propisana je i provjera zdravstvenog stanja životinja, a skotnost spada u zdravstveno stanje. Unatoč tome sklonište nije obavezno utvrditi je li kuja u sklonište došla skotna. Kako je moguće da veterinari skotnost ne smatraju zdravstvenim stanjem, pa udomljavaju skotne kuje?

I napokon, kakvi su to zakoni koji skloništima omogućavaju da ako žele usmrćuju pse, umjesto da ih udomljavaju? I kakvi su to nadzori koji se najavljuju? Zašto?

Iako zakoni prvenstveno nastoje biti usklađeni, praktični i pravedni, iako nisu u potpunosti lišeni moralnih vrijednosti i u njima nije baš sve pisano bez glasa savjesti, iako ih treba mijenjati i poboljšavati, njih će zbog ljudi bez savjesti i moralnih vrijednosti uvijek biti moguće kršiti. Ali podsvjesni element koji formira savjest je strah od kazne i upravo taj strah može mijenjati društvo i svijet u kojem živimo.

I za kraj o hrabrosti. Hrabrost je jaka i stabilna želja za ispunjavanjem svoje osobne obveze usprkos velikim preprekama, opasnostima i teškoćama. Hrabar čovjek se osjeća sposobnim i ima dovoljno samopouzdanja riskirati nešto. Hrabrost je odluka iz slobodnog izbora učiniti ono što je potrebno, unatoč osjećaju straha. Moralna hrabrost je sposobnost ići protiv mišljenja drugih ljudi, riskirajući ismijavanje, sramotu ili osude.

I zato, pitamo svjedoke, osobe koje bi imenom i prezimenom potvrdile na sudu svoje spoznaje o skloništu Pokupsko Cerje, imaju li moralnih vrijednosti i savjesti ili su oprali ruke? Jer ako nisu oprali ruke, onda bi trebali smoći hrabrosti svjedočiti. Ako ste među njima, javite se u inbox fb stranice: Psi laju, a karavane prolaze. Spremni su napraviti kolektivnu kaznenu prijavu protiv odgovornih.

Tekst prenosimo sa fb stranice: Psi laju, a karavane prolaze