Niko ne zna gdje je Medo

Povezani članci

• Pas koji plače u azilu
• Upoznajte Tiru – prvu tačkastu zebru rezervata u Keniji
• Treba li dozvoliti da se psi približe jedan drugom pri slučajnom susretu?
• Poslednji mužjak belog nosoroga na svetu
• Zašto su kućni ljubimci dobri za djecu (s naučnog stajališta)
• Uputa inspektora u Mostaru: Kako izvesti kućnog ljubimca tokom policijskog sata

Uposlenici higijenskog servisa Općine Novi Grad su prije osam dana iz sarajevskog naselja Lužani odveli psa po imenu Medo. Građani koji su se brinuli o Medi su u više navrata pokušavali saznati šta se desilo sa Medom nakon što ga je Higijenski servis odveo.

„Ispunila sam sve procedure, zahtjeve i formulare za usvajanje koje su tražili od mene, a nisam dobila nikakvu povratnu informaciju, osim da pas mora biti na promatranju 10 dana. Na kraju mi je samo javljeno da je Medo ubijen. Niko od nas ne zna da li je umirao sporo i u strašnim bolovima jer nije poznato da li se uhvaćeni psi ubijaju lopatom ili injekcijom. Bilo kakav zvanični podatak šta se zapravo desilo sa Medom, još uvijek nisam dobila”, izjavila je za Tačno.net Irma Vatrić, jedna od građanski koje su svakodnevno hranili Medu.

“Medu znam još iz vremena kada se još kao štene pojavio u našem kvartu. O njemu su se tada brinula djeca iz komšiluka. Na moje pitanje čiji je pas, djeca su odgovorila da je pas njihov. Kasnije sam se raspitivala o toj djeci i saznala da žive jako teško, te da ih roditelji zanemaruju. Ta djeca su, tada još malog Medu, često sakrivala u kući. Zbog toga su od roditelja dobili prijekor, pa je naposlijetku- Medo živio na relaciji haustor- topao stan-ulica. Sjećam se scene koja, u mom sjećanju živi poput zamrznutog kadra: djecu je odvela socijalna služba, a on je ostao sam ispred haustora da ih čeka. Zavijao je tako tužno i neprestano. Zvuk od kojeg se srce bukvalno raspada”, ispričala nam je Nina Radojčić, građanka koja se od tog momenta počela brinuti o nesretnom Medi.

Prema njenim riječima, da Medin život učine ljepšim, potrudile su se brojne komšije i vlasnici okolnih lokala. Medo je ostao na istoj lokaciji, vjerovatno čekajući da se vrate “vlasnici”.

“Svi smo naivno vjerovali da će se Medo nekome svidjeti i da će konačno naći dom. Uprkos brojnim pokušajima da ga udomimo, to nam nije pošlo za rukom. A Medo je u međuvremenu postao dio ulice i naše svakodnevnice”, dodaje Radojčić, “Prepoznavao nas je po hodu, mirisu, zvukovima naših automobila. Čak i u gluho doba noći je znao dotrčati na parking da, već poodrastao i prljav, skoči i pokaže nam koliko je sretan što nas vidi”.

Iako je Medo bio okružen ljudima koji ga vole, sva surovost ulice i ljudi koji osjećaju potrebu da zlostavljaju napuštene pse – ni Medu nije zaobišla.

“Nije bila rijetkost da ga kamenjem gađaju narkomani iz kvarta ili da ga istuku apotekari, ukoliko bi legao ispred apoteke da odmori svoje umorno tijelo. Priče o navodnoj agresivnosti našeg Mede, svode se samo na njegovu potrebu da zaštiti nas koji smog a voljeli. Sa djecom moje drugarice se stalno igrao. Navodno agresivnog psa od Mede je napravila samo strašna medijska kampanja protiv naših drugara koji bespomoćni ovaj grad obilaze na četiri šape…u stalnoj potrazi za ljubavlju”, zaključuje Irma Vatrić.

Slučaj Medinog nestanka je prijavljen nadležnoj policijskoj stanici.