Kako se razvijala pseća obuka

Povezani članci

• Ovo je pet najumiljatijih pasmina mačaka
• Masovni pokolj pasa u KS košta 680.000 KM
• SPREMA SE KONAČNO RJEŠENJE: Parlamentarci žele ozakoniti ubijanje životinja!
• Tužne vesti: Tajlandsko mladunče dugonga uginulo zbog plastike u organizmu (FOTO)
• Mačke mogu prepoznati ime svoga vlasnika i drugih ljubimaca u njihovoj okolini
• Dalida Kozlić: Teška borba protiv šintorskih službi

Obuka pasa umijeće je i zanat star koliko i zajedništvo ljudi i pasa. Psi ponajprije kao ljubimci i pratnja relativno su svjež fenomen vezan uz urbanizaciju i svojevrsno otuđenje ljudi od prirode, a i jednih od drugih katkad. Oni u suvremenom društvu i dalje imaju značajan status i povijest ljudi i pasa zajednička je i neraskidivo vezana.

Dapače, postoje znanstvena istraživanja koja dokumentiraju kako homo sapiens svoj opstanak djelomično duguje udomaćivanju pasa. Kroz dugu povijest psi su ponajprije držani radi obavljanja određenih zadataka, poput lova, čuvanja, upravljanja stadima ali i raznovrsnog traganja ili obavljanja određenih kućanskih zadataka (nekoć je primjerice za okretanje ražnjeva na kojima se peklo meso korišten poseban soj pasa).

Logično je da se pse oduvijek obučavalo no sustavan i osviješten pristup toj disciplini počinje s Pavlovljevim otkrićem uvjetnog refleksa početkom dvadesetog stoljeća. Njegov je rad kasnije nadogradio i iznijansirao B. F. Skinner.

Na temeljima Pavlovljevih pokusa sa psima koji bi, kad bi se svaki put za vrijeme hranjenja oglasilo zvono, počeli sliniti i na sam zvuk zvona razvijani su daljnji principi obuke.

Trener Konrad Most 1910. napisao je knjigu o obuci vojnih pasa koja je dugo bila temelj te discipline. Mostove metode bile su učinkovite, no mora se reći kako se radilo o klasičnoj dresuri koja se temeljila uvelike na fizičkoj prisili i kažnjavanju te korištenju pomagala poput bodljikavih ogrlica, a i udaranju pasa.

Četrdesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici vrše eksperimente s pozitivnom motivacijom životinja pri učenju, a početkom šezdesetih William Koehler objavljuje knjigu o obuci pasa koja sve više koristi nagrađivanje i hvaljenje. Ipak, tek s pojavom američke trenerice Barbare Woodhouse nagrađivanje pri obuci postaje sve više korišteno. Ona od sredstava prisile koristi uglavnom samo takozvane davilice i govori o čarobnoj moći nagrada.

Otkrića s pozitivnom motivacijom u svijet pasa na velika vrata uvodi Karen Pryor kad 1984. objavljuje svoju knjigu ‘Don’t shoot the dog’ u kojoj obrazlaže uporabu klikera pri obuci, malene naprave čija je svrha psu jasno dati do znanja kad je učinio nešto dobro, za što biva nagrađen.

Kliker jest pomagalo koje danas mnogi treneri koriste, no radi se samo o pomagalu a nikako magičnom štapiću. Korištenje klikera može se zamijeniti primjerice i jasno izrečenom pohvalom ili signalom glasom. U suvremeno doba nekadašnji termin dresura, neformalno se još koristi, no u stručnom smislu sve ga se više zamjenjuje terminima odgoj i školovanje. Tome je u nas uvelike doprinijelo objavljivanje još uvijek sjajne knjige švicarskog trenera i etologa Ursa Ochsenbeina ‘Odgoj i školovanje pasa’ početkom osamdesetih godina, za koju je predgovor napisao doajen hrvatske radne kinologije Dubravko Delić.

Termin odgoj veže se za osnovne radnje i ponašanja koje bi pas trebao usvojiti kako bi skladno funkcionirao u našem društvu, dok se školovanje veže uz specijalističke radnje, bilo da se radi o službenim, lovnim ili sportskim psima koje držimo, baš kao i nekad, ponajprije radi obavljanja određenih zadataka.

Obuka pasa disciplina je za koju još uvijek nema klasične formalne naobrazbe, premda na Zapadu postoje trenerske škole i otvorena učilišta koja su utemeljili uspješni treneri. Ipak, postoji mnogo sjajne literature, a najbolji je učitelj praksa, rad sa psima. Kaže se ‘koliko trenera, toliko metoda’ i tu ima mnogo istine – mnogo je pristupa u radu sa psima, no istini za volju i srećom, sve su rjeđi oni koji uključuju grubost i tvrdu prisilu.

Pristup odgoju i školovanju pasa trebao bi biti human uz uvažavanje integriteta jednog živog stvora s kojim dijelimo svakodnevicu.

tportal.hr