NOĆ KAD SU MASAKRIRALI ISTINU

Povezani članci

• Asim Mujkić: S onu stranu pravde i nepravde
• Elma Kovačević – Bajtal: Znanje o bh. potencijalima i kako prepoznati poslovne prilike
• Esad Bajtal: Oni hoće ‘mostarizaciju’ Bosne i Hercegovine
• Jezični rasizam sa „znanstvenim“ pokrićem
• Kopljem – u glavu
• Dobrotvori pomažu BiH i Mostar

Zadnje sedmice aprila i početkom maja u udarnim terminima na norveškoj drzavnoj televiziji (NRK) su prikazana a zatim nekoliko puta i reprizirana dva dokumentarna filma o agresiji na BiH, autora Ole Flyuma i Davida Hebditcha. Filmovi “Grad koji se mogao žrtvovati” – o Srebrenici i “Tragovi iz Sarajeva” – o Al-Kaidi u Sarajevu su najavljeni kao rezultati ozbiljnog dugogodišnjeg novinarskog istraživačkog rada koji bacaju sasvim novo svjetlo na “građanski rat u Bosni i Hercegovini” – termin korišten od ljudi koji stoje iza navedenih filmova i NRK-a.

Na sam dan tv-premijere filma o Srebrenici – “Grad koji se mogao žrtvovati”, 26/4, u norveškim Dnevnim novinama (Dagsavisen) je izasao intervju sa jednim od režisera filma – Ola Flyumom.

Već, sam, intervju je kazivao više nego dovoljno o kakvom je uratku riječ jer je Ola Flyum izašao sa sljedećom tvrdnjom: “Mnogi smatraju Srebrenicu novim holokaustom u Europi gdje je 8.000 ubijeno (režiser ne navodi koga 8000). U realnosti je riječ o jednom dijelu velike ratne vojne operacije” i “Nama to izgleda više kao ekstremno haotična situacija nego kao planirano etničko čisćenje”.

Dokumentarni film u službi propagande

Definicija kojom se dokumentarni film naziva “krativnom obradom stvarnosti”, čijim se autorom smatra jedan od prvih teoretičara dokumentarnog filma – John Grierson, sredinom 20-tih godina prošlog vijeka, možda najbolje oslikava ova dva dokumentarna (ne)djela. Riječ je, ipak, samo o dva filma iza kojih stoje ljudi sa svojim željama, stavovima, idejama, ciljevima itd. Baš kao što je to slučaj i sa svim drugim filmovima, pa i dokumentarnim.

I tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Ono što jeste sporno, međutim, tiče se novinarstva tj. insistiranje norveške državne televizije još u samoj najavi programa da su ova dva dokumentarna (ne)djela rezultat ozbiljog novinarskog istraživačkog rada kojima se otkriva prava istina o događajima iz, ne tako, davne nam istorije.

četiri su bitne tvrdnje koje autori prezentiraju u “Gradu koji se mogao žrtvovati”, a koje već na prvi pogled ni po čemu niti su nove a niti naročito revolucionarne kako ih NRK želi prezentirati, pa su čak  u mnogočemu i kontradiktorne. Iste tvrdnje su još od kraja 1995. uporno rabljene od nekih medija i političara kako u jednom dijelu BiH, mozda jos više u Republici Srbiji:

1. Srebrenica je izdata od strane legalnih vlasti u Sarajevu, tj. muslimanskih vlasti kako ih se tokom cijelog filma naziva. Vlasti u Sarajevu istovremeno snose i odgovornost za smrt 8000 ljudi kojom su htjeli probuditi simpatije svijeta i vojnu akciju NATO saveza.

2. Srebrenica je izdata i zbog toga što je vlast u Sarajevu željela stvoriti kompaktniji muslimanski teritorij oko glavnog grada Bosne i Hercegovine – npr. razmjena Vogošće za Srebrenicu

3. Zločin u Srebrenici nije bio planiran i nije genocid već rezultat spontane osvete jednog nedisciplinovanog dijela srpskih vojnih snaga, tj. odgovor na zločine počinjene od strane muslimana predvođenih Naserom Orićem

4. Zločin u Srebrenici se desio, doduše u manjem obimu nego što se to predstavlja, tvrde autori, ca. 2000 je pogubljeno, dok je ostalih oko 5000 ljudi poginulo u razmjeni vatre pri povlačenju kroz srpski teritorij prema Tuzli .

Da bi odbranili ove svoje tvrdnje autori se u vrlo maloj mjeri koriste istraživačkim novinarstvom, na kojem norveška državna televizija svo vrijeme insistira. Prije bi se moglo reći da i ono malo informacija, dobijenih preko dvojice iskusnih, ali naivnih novinara iz BiH zloupotrebljavaju. Na taj način ovi filmski pregaoci stvaraju sliku kakvu su, po svoj prilici, jos od početka imali. Autori filma se svo vrijeme oslanjaju na more mogućnosti koje im dokumentarni film daje: tekst autora filma predstavljen autoritativnim glasom koji ne ostavlja mjesta sumnji u bitnim stvarima je pun dezinformacija, montaža slike i zvuka kojima se gledaoci bestidno navode na pogrešne zaključke je izvedena vrlo (ne)profesionalno, neprecizan prevod izjava intervjuisanih, korištenje tzv. eksperata koji brane stajališta ljudi iza filma, totalno odsustvo rezultata istraga i presuda Tribunala za bivšu Jugoslaviju u Haag-u, manipulacija brojkama ubijenih, pažljivo biranje dijelova intervjua i isječci kojima se mijenja smisao odgovora intervjuisanih itd.

Već od samog početku filma autori insistiraju na terminu ”građanski rat” kojim se koriste bar šest (6) puta u prvih sedam minuta filma. Ovo, uprkos više presuda u Haagu kojima se potvrđuje međunarodni konflikt, tj. agresija na BiH od strane Srbije i Crne Gore, dok bar jedna od presuda spominje i umiješanost Hrvatske u rat u BiH.  Uloga Srbije i Slobodana Miloševića, od planiranja, preko izvođenja ratnih zvjerstava u BiH pa sve do potpisivanja mirovnog sporazuma je totalno izostavljena. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi on na ovo reagovao – ni deset godina nakon smrti a njegova se ”zasluga” i ne spominje, bas kao da ga nije ni bilo.

O samostalnosti BiH, za koju je na referendumu 1992. glasalo blizu 65 % ukupnog glasačkog tijela govori se kao o volji ”muslimanske većine”, a za koju znamo da tad i nije činila većinu nego oko 43% od ukupnog broja stanovništva.

U prekratkom uvodu o početku rata su izostavljeni jako važni prvi mjeseci u kojima se odigrala okupacija  oko 70 % BiH teritorija, kao i ogroman dio zvjerstava nad nesrpskim stanovništvom pa i nad onim be-ha Srbima koji su se usudili da pokažu kako misle svojom glavom. Između ostalog i u mnogim mjestima uz Drinu.

Umjesto svega toga režiseri nas vode u Kravice koje nam autori predstavljaju kao mjesto stratišta srpskog naroda 7. januara 1993. – sto je ujedno, po režiserima, direktni razlog – spontane i neplanirane osvete nad muškarcima Srebrenice. Misleći valjda da je onih oko 150 srpskih civila nastradalih tokom rata u području Srebrenice nedovoljno (rezultat istrazivanja jedne od norveških organizacija i UN), autori nam preko jednog od svojih ”eksperata” nude cifru od preko 1300 ubijenih srpskih civila.

Sve to popraćeno je kombinacijom snimaka iz 1994. nastalih prilikom obilježavanja dvogodišnjice  osnivanja ARBiH u Srebrenici i nastupom četvero djece koji izvode pjesmu ”Ja sin sam tvoj” dok nam glas iz off-a govori ”među Srbima se pjevala neka druga pjesma”. Nakon toga vidimo sliku ucviljenih srpskih žena koje sahranjuju svoje najmilije. Pažljiviji gledaoci mogu vrlo lako da primijete da snimci sa sahrane nemaju nikakve veze sa navedenim zločinom u Kravicama iz 1993., kao ni sa obilježavanjem dvogodišnjice ARBiH u Srebrenici iz 1994. Poginuli su, bar ono što se vidi iz imena na krstovima postavljenih pored lijesova, muškarci ”vojne dobi” – nastradali 1992. godine. Ko zna gdje. Pošto se navedeni zločin u Kravicama dogodio 1993. godine možemo zaključiti da je riječ, jednostavno, o obmani javnosti tj. manipulaciji slikom, metodi u filmskom svijetu poznatoj kao Kuleshov eksperiment (iz 1918.) – kojom filmski stvaraoci žele da postignu određeni efekat. I kod dobrog dijela norveške publike su ga bez sumnje i postigli. 

Ranije navedenu patriotsku pjesmu Dž.Latića upitnog kvaliteta ”Ja sin sam tvoj” izvedenu od strane četvero djece sa snimka iz 94. – autori koriste i kasnije u filmu opisujući je kao odu Naseru Oriću koji se, prema komentatoru, jos aprila 1995. izvukao iz Srebrenice, vec tada znajući kakva je sudbina namijenjena ovoj sigurnosnoj zoni.

Slike uplakanih žena i djece na UN-kamionima, nastale pri evakuaciji iz Srebrenice krajem 1992. režiseri prate sljedećim komentarom – ”gladne žene i djeca napuštaju mafijaški grad pod kontrolom Orića i njemu odanih ljudi.” Jeftina zamjena teza i ponovno iznošenje poluistina – bas kao da je riječ o Chicagu 20-ih a ne Srebrenici 90-ih godina prošlog vijeka.

Jedan od rijetkih slžzbenika UN-a prikazan u ovom filmu, bolje reći jedini, je čuveni ”ekspert” za bivšu Jugoslaviju, jako omiljen i uvijek dobrodošao na norveškoj državnoj televiziji – mirovni posrednik Thorvald Stoltenberg, koji je i otac današnjeg predsjednika vlade Norveške Jens-a. Thorvald je još od ranije poznat po svojim ”kontraverzama” – npr. izjavi ”svi su oni Srbi” (o Srbima, Hrvatima i Bošnjacima na jednom predavanju u Norveškoj, juna 1995.) kao i mirovnom planu po kojem je Bosna i Hercegovina trebala da nestane još sredinom 90-tih. Ono što je manje poznato javnosti, kako našoj tako i ovoj u Norveškoj, je podatak da je u autobiografskoj knjizi napisanoj zajedno sa Kai Eide-om ”Hiljadu dana” na ”gospodski” a diskretan način osumnjičio vlasti u Sarajevu za bombardovanje Markala 5.2.1994. (strana 176 i 178 – ”De tusen dagene”). Nisam primijetio nikakvo izvinjenje sa njegove strane nakon utvrđivanja činjenica – čak ni nakon izricanja presuda protiv jednog od generala VRS, osuđenog pred sudom u Hag-u i za taj zločin.

Ovog puta mirovni posrednik briljira sljedećim podmetanjem – ”Mogućnost ostavljanja vojnih baza unutar sigurnosnih zona je bila nesretna procjena Vijeća sigurnosti UN-a”, tvrdi Thorvald, ”tako da su se iste mogle koristiti da bi se pucalo na Hrvate i Srbe. A to je, opet, rezultiralo uzvracanjem vatre prema sigurnosnoj zoni”. činjenica da su hrvatske postrojbe bile kilometrima udaljene od npr. Srebrenice i da nije bilo niti interesa a ni mogućnosti dobaciti do njih ne predstavlja veći problem za ”eksperta”. Bitno je pokazati dvoličnost muslimanskog vojnog vrha i izbalansirati zločine.

Igra riječi i manipulacija terminima i izrazima korištenim, između ostalog, i na sudu u Haag-u je prisutna tokom cijelog filma. Autori su jako pažljivi i ni po koju cijenu ne žele da koriste termin ”genocid” jer se on po njima nije ni desio. Prevladava riječ masakr, pa čak i onda kad neko od intervjuisanih koristi riječ – genocid. Na primje,r general Sefer Halilovic. U dijelu koji se tiče potpisivanja Ugovora o stvaranju sigurnosne zone u Srebrenici autori pridodaju i sljedeću informaciju za koju je malo ko čuo, naime, prema autorima filma u Ugovoru stoji  i to da se vlasti u Sarajevu  obavezuju da prestanu sa trakasiranjem preostalog srpskog civilnog stanovništva koje živi u glavnom gradu.

Snimci pažljivo probrani za ovaj film prikazuju generala Mladića kao časnog čovjeka i oficira, koji civilima Srebrenice garantuje život (koliko je u njegovoj moći). Za njim nije izdata potjernica zbog počinjenog ”genocida i zločina protiv čovječnosti” već zbog ”ratnih zločina” – ako je vjerovati NRK-u i autorima filma. Jer ono što se desilo nakon pada Srebrenice i nije bilo baš namjerno, pogotovo ne isplanirano – sudeći po filmu.

Osim izostavljanja termina genocid, sudskih presuda i dokumenata iz Haag-a zapanjuje odsustvo snimaka posmrtnih ostataka ubijenih Bošnjaka (vidimo tabute, čijim se ukopom manipuliše od strane muslimanskog vođstva – kako tvrde autori), dok s druge strane cujemo priče i vidimo snimke ubijenih srpskih civila – koji možda i nisu civili, a mozda ni srpski. U jednom trenutku čujemo čak i priču o ukradenim ovcama nakon napada na jedno srpsko selo blizu Srebrenice, dok slika ubijenih od strane VRS jednostavno u ovom filmu nema. Ista sudbina je zadesila i čuvenu Mladićevu izjavu ”i napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru” (o video-uratku Škorpiona da ne govorim). Razlog? Biće da bi snimci te vrste totalno ugrozili težnju autora da sve ove zločine u Srebrenici prikažu kao osvetu za Kravice, a koje Mladiću ne bijahu ni na kraj pameti tog 11. jula 1995.

 Udruženi ”zločinački” novinarski poduhvat jedne male filmske kuće i jednog cijenjenog javnog tv-servisa završava svoj ”masakr” nad činjenicama ponavljanjem tvrdnje o krivici Alije Izetbegovića za smrt 8000 ljudi u Srebrenici. Možda ipak ne treba da nas čudišsto je ”Ratko – srpski heroj” još na slobodi?!

Ovaj zajednički ”istraživački projekat” Filmske kuće Fenris i NRK-a je izazvao brojne reakcije, kako naših ljudi nastanjenih u Norveškoj tako i mnogobrojnih norveških organizacija i pojedinaca iz javnog života (npr. novinari Hans Rustad, Kjell Arne Nilsen itd). Mora se istaći angažman Norveškog helsinškog komiteta koji je uputio žalbu odgovornima u Vijeću javnog servisa kao i Udruženju novinara Norveške nakon prikazivanja ovog vrlo tendecioznog novinarskog rada punog neistina i falsifikata.

 Mnogi postavljaju pitanje kako je ovakvu skandaloznu ulogu u falsifikovanju istorije sebi mogao da dozvoli jedan ozbiljan javni servis. želja za senzacijom ili nesto drugo?Iako nesklon špekulacijama, za razliku od dvojice autora filma, ne mogu se oteti utisku da odgovor leži u tako banalnoj stvari kao sto je odjavna špica, gdje su kao konzulenti na filmu navedeni, između ostalih, Goran i Ozren Jorganovic. Goran je saradnik norveškog javnog servisa dok je njegov brat Ozren Jorganović ostao zapamćen po svom, blago rečeno, kontraverznom angažmanu za vrijeme agresije na BiH kao urednik Radio Ozrena i Radio Doboja.

Gotovo stotinu godina nakon prikazivanja prvog dugometražnog dokumentarnog filma, Flaherty-jevog ”Nanook of the north” (1922), ponovo smo se uvjerili u snagu dokumentarnog žanra koji se sa jednakom žestinom i zanosom koristi ne samo u obrazovne nego i u propagandne svrhe. S tom razlikom da su u ”Nanook-u” rtve uglavnom bile brojne ribe i foke a s ”Gradom koji se mogao žrtvovati” je žrtvovana i istina o onih 8 000 pogubljenih.