ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAMO NAM NEMOJTE ŠTA ZAMJERIT’

Povezani članci

• STIDI LI SE BOŽO PETROV PROĆI DRVENIKOM?
• Svjetsko nogometno prvenstvo je najefikasnija brana od otrovnih poruka političara
• Turski Cengiz dobio poslove od milijardu maraka, a bh. radnicima neće da isplati odštete
• Ladislav Babić: Govori bre jasno, da te ceo svet razume!
• KRAJOLICI GABRIJELA JURKIĆA
• Uobičajeni haos u Federaciji BiH: Vakcina koja život znači u borbi između dvoje ministara HDZ-a

Šta je sljedeće? Hoćemo li idući put pokriti tablu na Markalama? Da ne povrijedimo nečiji osjećaj? Hoćemo li se početi izvinjavati što nas je samo 11.500 izginulo? Hoćemo li sljedeći put zavjesama zagraditi groblja naših najvećih sinova da se kome ne zamjerimo?

Piše:  Zvonimir  Nikolić

Svako od nas je dosta puta u životu osjetio kako je to kada neko pokušava da vas ponizi, pa upotrebljava sva moguća i nemoguća sredstva da ostvari taj cilj. Poniženje onog drugog, znači i dominaciju onog koji ponižava. Ne sjećam se da sam ikada nastojao svjesno nekoga poniziti. I ako jesam, morao sam imati neke debele razloge za to. Ali siguran sam u jedno – da se nisam baš najbolje osjećao kada sam nekoga ponizio. Niti sam bio nešto značajniji sam sebi što sam se u tom trenutku osjetio nešto dominantnijim.

Pa se tako dešavalo da moj omiljeni klub za koji navijam neko ponizi rezultatom. Doduše, događalo se da i moj klub ponizi nekoga. A opet, to su sportska poniženja. Na neki način lako se prežive i zaborave. Dovoljan je jedan dobar rezultat i začas se zaboravi onaj stari tj. prethodni.

Ipak, postoje i ona poniženja koja su bolna.

Trudim se uvijek da u riječima koje napišem ne širim nikakvu mržnju. Da u mojim riječima nikada neko ne prepozna potrebu da udari nekoga drugog ili da mu nešto nažao učini. Dovoljno mi je bilo četiri godine mržnje, stradanja i bola. Kada preživiš takav rat, kao što ga je svaki Sarajlija koji je imao sreću da ostane živ – preživio, onda sam sebi kažeš…ma dosta mi je više svega. Hoću da proživim dostojanstveno bar ovaj dio života koji mi je preostao. A i dovoljno smo u ratu poniženja preživjeli boreći se za goli život, za komadić hljeba, za koji litar vode, boreći se za puko preživljavanje. Dok sam živ neću zaboraviti svoje poniženje kada sam nekog nadobudnog bijednika iz neke organizacije koja bi trebala biti humanitarna, bukvalno molio za konzervu mlijeka za novorođenčad. Ili nekog lokalnog kabadahiju da mi dozvoli da se prikačim najtanjom žicom na svijetu na njegovu „prioritetnu“ struju da mi porodica ima bar jednu sijalicu u stanu dok sam ja u jedinici.

Sve su to pojedninačna poniženja koja su morala povrijediti ljudsko dostojanstvo. Doživljavaćemo ih i dalje, samo na neki drugi način ali pokušaji poniženja nikada neće prestati. Jer uvijek ima dovoljno ljudi koji čekaju ko zapete puške samo da im se pruži prilika da te ponize.

Ipak, kolektivno poniženje je nešto drugo.

Kada zapališ naljepši objekat u gradu. Simbol jednog grada. Sliku sa razglednice Sarajeva. Zapališ, uništiš, satareš svojom bolesnom potrebom da granatom odneseš sve što liči na grad, odneseš komad istorije tog grada, uništiš arhivu knjiga kojoj se vrijednost ne može izraziti novcem…

I pored svega ti zasmeta spomen-ploča na ulazu u Vijećnicu na kojoj piše:

• “Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku bibilioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite”.

I hajde što to nekome iz Srpske delegacije zasmeta ta ploča u kojoj nema ništa neistinito niti za normalnog čovjeka uvredljivo. Jer zašto bi se neko normalan uopšte identifikovao sa zločincima sa bilo koje strane – u ovom slučaju srpskim koji JESU zapalili Vijećnicu i uništili dva miliona knjiga.

I šta je tu uopšte uvredljivo?

Da li sad ja treba svaki put da se crvenim i stidim kada prelazim Stari most? Jer je neka budala i zločinac iz „mog“ naroda to uništio? Da li treba ja da se identifikujem sa tim zločincem?

Ne! Ne želim biti dio toga, naprotiv, svako od nas treba da se stidi vlastitih djela. Zašto bih ja uopšte sebe prepoznavao u nekom zločinu kada ga nisam napravio niti učestvovao u njemu?

Jako bih se crvenio da sam bio učesnik toga? Možda bi mi tada i neka spomen-ploča zasmetala?

Pa tako i ova srpska delegacija koja je navodno odbila da uđu u Vijećnicu dok se sporne spomen-ploče ne pokriju.

Iskreno, kao čovjeka nije ni to toliko zaboljelo. Navikne se čovjek na svašta od naših komšija i susjeda. Koliko me je zaboljelo što je neko „NAŠ“ te ploče zaista i pokrio. I to zastavom evropske unije sa jedne strane i zastavom BiH sa druge.

Tim pokrivanjem spomen ploča ponižen je svaki Sarajlija, svaki borac Armije BiH, svaki Bosanac i Hercegovac. Sinoć kada sam na jednom portalu čitao tu vijest, osjećao sam se gore nego onda kada sam onu šugu od čovjeka preklinjao mlijeko za tek rođeno dijete.

Mi pokrivamo spomen ploču da se nekome ne zamjerimo?

I to delegaciji iz države koja je bila najveći učesnik rata u bivšoj Jugoslaviji.

Pa dakle stvarno, mislim da je to najpoltronskiji potez za koji sam čuo.

I najbjedniji!

Šta je sljedeće? Hoćemo li idući put pokriti tablu na Markalama? Da ne povrijedimo nečiji osjećaj? Hoćemo li se početi izvinjavati što nas je samo 11.500 izginulo? Hoćemo li sljedeći put zavjesama zagraditi groblja naših najvećih sinova da se kome ne zamjerimo? Ili je možda najjednostavnije da na svim ulazima u Sarajevo postavimo table:

„Dobrodošli u Sarajevo.

Grad koji su rušili.

Grad u kojem su ljude ubijali.

Ne brinite, mi ćemo vam se svima izvinut’.

Samo nam nemojte šta zamjerit’“