ENG
Zvonimir Nikolić: Legitimni i nelegitimni Hrvati
Autor/ica 👤Zvonimir Nikolić
Izdvajamo
- Zar u Sarajevu nema Hrvata koji mogu da popune mjesta planirana za hrvatsko stanovništvo u federalnim i državnim institucijama?
Povezani članci
Jer moja djeca će završiti fakultete, a jedno je već davno završilo. Posao u ‘institucijama’ neće dobiti jer nisu i neće nikada biti HDZ Hrvati. Taj posao će obavljati neki sezonac, Mostarac ili Ljubušak, jer oni su pravi Hrvati. Jer oni slijede politiku „legitimnog“.
Kad se malo slegne sva ova gužva oko Božića, Nove godine i Trampove inauguracije, pa kad se ovaj januar oduži kao niti jedan mjesec poslije njega, uhvatim malo vremena da se sjetim i onih nekadašnjih Božića i Novih godina. Onih kako sada ovi novi imaju običaj reći iz nedemokratskih vremena i totalitarnih sistema. Sjetim se tako proslava Božića u kući mojih roditelja kada nas je na ručku znalo biti i po 30 ljudi u malom dvosobnom stanu. Ili Novih godina kada se sa šampanjcem išlo od vrata do vrata komšijama i svakome nazdravljalo novo ljeto. Tada smo još uvijek bili relativno normalni, izmiješani, neopterećeni sa tim da li je nečiji običaj „tuđi“. Jer nikako nije mogao biti „tuđi“ kada smo se svi radovali svačijim praznicima.
A onda su nas polako ubijedili da ne možemo zajedno. Da „naši“ običaji nisu „njihovi“ a posebno da „njihovi“ nisu i „naši“. I valjda da svako od nas treba da živi sa svojima. Da smo tako mirniji i da je svima bolje.
A sjećam se jedne poslijeratne ‘ponoćke’ ispred sarajevske Katedrale. Stajali smo na ogromnom minusu i pili kuhano vino. Moja supruga, naši prijatelji Senada i Fadil, moj rođak Zdenko i neka njegova raja, bio je tu i Mirso sa suprugom. Trg ispred Katedrale je bio prepun ljudi, svih vjera i nacija, a sam ulazak u crkvu je bio nemoguća misija. Tako smo sačekali ispred da završi svečana misa i da jedni drugima čestitamo. Jer Božiću su se radovali i ljudi koji ga ne slave. Isto kao što se i dan danas radujem svakom Bajramu kao da je moj praznik.
To u Sarajevu nema pravih Hrvata?
A onda je, iz godine u godinu, bilo sve manje ljudi u ponoć. Grad je nekako bio sve manje okićen, na platou ispred Katedrale su se ljudi mogli na prste izbrojati. A zašto? Jesu li to ljudi postali manji vjernici nego prije? Sumnjam. Razlog je što je sve manje katolika u Sarajevu. Ili, kako nas zvanično zovu – Hrvata.
A zašto je manje? Uvijek smo skloni nekoga drugog optuživati za sve loše što nam se dogodi. Rijetko ko će prvo pomesti svoju avliju pa tek onda čistiti tuđe dvorište.
Treba prvo krenuti od „legitimnih“ izabranika. Onih koji su sebi dali pravo da zastupaju jedan narod. I to na ograničenom teritoriju. A ako slučajno tvoj grad u kojem živiš, ne ulazi u njihove zamišljene granice, onda ni nisi Hrvat. Pa je tako sasvim normalna izjava legitimnog predstavnika da tamo gdje nije bilo HDZ-a i nema Hrvata.
Pa, gospodine Čoviću, a šta je sa sarajevskim Hrvatima? Zar u Sarajevu nema Hrvata koji mogu da popune mjesta planirana za hrvatsko stanovništvo u institucijama Federacije ili BiH, ili je baš neophodno da ponedjeljkom dolaze iz „Herceg-Bosne“, da im se plaća stambeni prostor u Sarajevu i odvojeni život i da se petkom vraćaju kući. Isto kao što radnim danima gledaš nepreglednu kolonu automobila koja se slijeva niz Vraca i istu tu kolonu u popodnevnim satima prema Vracama i Istočnom Sarajevu. Jer u Sarajevu nema pravih Srba. Oni pravi stanuju s druge strane Vraca. Dođu, odrade posao i vrate se u drugi entitet. Jer oni su pravi Srbi. Ovi naši koji su ostali ovdje i proveli cijeli rat u Sarajevu to nisu. Kao što nisu ni Hrvati.
A mladost je pametnija od nas. Odlaze kad vide da nešto ne valja. Traže svoju sreću negdje drugo. Gdje će biti samo ljudi, a ne ovce za prebrojavanje. A mi stari ćemo pomrijeti jednog dana. I šta onda? Onda će Čović s pravom reći da u Sarajevu nema više Hrvata. Nema ih jer je upravo on sve učinio i da ih ne bude. Tako će moći i jedni i drugi i treći da zaokruže svoje zamišljene teritorije. I svako bude gazda u svojom dvorištu.
Često mi padnu na um riječi moga brata koji živi u Italiji: „Šta je, buraz, svi se snašli poslije rata, samo ti nisi“.
Pa jeste, jer ja nisam htio da budem HDZ Hrvat. Niti sam jedan od nekolicine „doživotnih“ Hrvata iz opozicionih partija. Pa tako nisam više ni Hrvat. Jer ja ne želim da pljujem svoga komšiju koji mi ništa nije kriv. A trebao bih izgleda, da tako skrenem pažnju na druge stvari a ne na ono što se zaista dešava, je li.
Politika ‘legitimnih’ Hrvata
I Katolička crkva koja uporno spominje da je sve manje Hrvata u Sarajevu ne ukazuje na pravi problem. Gospodo iz vjerske institucije, uskoro ćete ostati bez vjernika i to vašom krivicom. Jeste li kada pokušali „legitimnima“ objasniti da za Hrvate u Sarajevu niko ne brine, pa ni vi koji biste trebali. Jeste li im pokušali objasniti da svake godine nakon Božića, vaši službenici obilaze i svete sve manje katoličkih domova? Jeste li?
Ako vam je cilj da u Sarajevu imate prazne crkve i crkve bez vjernika, a da pritom uživate u svim povlasticama glavnog grada i institucijama crkve koje se nalaze u Sarajevu, onda – bujrum. Sjećam se da je ne tako davno, svećeniku sa Marijin Dvora trebalo nekoliko sati da obiđe sve katoličke stanove u ulici mojih roditelja. Sad u toj ulici stanuje moja mati i još jedna stara žena. A vi se gospodo ne pitate gdje su mladi?
Jer moja djeca će završiti fakultete, a jedno je već davno završilo. Posao u ‘institucijama’ neće dobiti jer nisu i neće nikada biti HDZ Hrvati. Taj posao će obavljati neki sezonac, Mostarac ili Ljubušak, jer oni su pravi Hrvati. Jer oni slijede politiku „legitimnog“.
I po stoti put već se ostvaruje moja teorija da najbolje plate od ove države, najveće povlastice i sve moguće bonuse, ostvaruju upravo oni koji najviše mrze ovu državu i oni koji najviše rade na njenom razaranju. I oni koji svako malo vlast čuvaju zastrašivanjem i ratom.
Pa ih država još nagradi za to.
Autor/ica 👤Zvonimir Nikolić
