ENG
Zvonimir Nikolić: Izvini Mirza
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Basketball Wallpapers
I u ime svih nas miševa koji nismo u stanju da Ti se odužimo (makar posthumno) za sve radosti koje si nam donio…
Piše: Zvonimir Nikolić
08.12.2014 navršilo se 13 godina od kako nas je napustio najveći sportista Bosne i Hercegovine, Mirza Delibašić. Pisati o njegovoj karijeri, o njegovim koševima, o njegovoj umjetnosti na terenu, možda nema ni potrebe. Mi koji ga pamtimo i kojima je bio idol, znamo gotovo sve. I kako je došao iz Tuzle u Sarajevo i koliko nam je radosti donio kao glavna perjanica KK Bosna, kakav je doprinos dao reprezentaciji Jugoslavije, a i kakav je čovjek bio.
13 godina…a kao da je juče bilo. Te nesretne 2001. nas je napustio i njegov veliki prijatelj, a takođe jedan od junaka naše mladosti, Davorin Popović.
Mnogi će reći, Sarajevo mu je puno dalo. Napravilo od njega zvijezdu, uglavnom zaboravljajući da je onakav talenat pukom srećom završio u Bosni umjesto u Partizanu. I da bi i tamo postao ista zvijezda.
A da se malo pitamo šta je to njemu Sarajevo dalo?
Šestoaprilsku nagradu?
Svaka čast, ali dobijali su je i oni koji su je neuporedivo manje zaslužili od Mirze.
Nisam imao tu sreću da se sa njim družim ali mnogo puta smo se sreli negdje po Sarajevu i ja bih se svaki put onako zagledao u njega a on bi me svaki put prvi pozdravio. Samo bi blago klimnuo glavom, sagnuo pogled i nastavio svojim putem. I to je karakteristika rođene zvijezde. I gospodina. Džentlmena. Kakav je bio i među koševima.
Nakon njegove smrti, prilično oronula dvorana Skenderije je dobila njegovo ime. Počeo je da se i igra neki košarkaški turnir sa njegovim imenom. Njemu i Davoru su napravljeni nešto kao spomenici u parku kod Fis-a.
I to je sve.
U čast pokojnog Dražena Petrovića Hrvatski olimpijski komitet je dao da se izradi skulptura i postavi ispred Olimpijskog muzeja u Lozani. Dražen je dobio muzej, memorijalni centar uz dvoranu sa njegovim imenom u Zagrebu, ispred koje se nalazi njegov kip. Dobio je dvije Državne nagrade za sport, spomenik u svom Šibeniku i spomen muzej u rodnoj kući.
Da li je Hrvatska bolja od nas u čuvanju uspomena na svoju veliku zvijezdu? Možda i nije koliko mi imamo žalostan odnos prema najvećem sportisti BiH dvadesetog stoljeća. Umirili smo savjest, dobio je da njegovo ime nosi dvorana koju je dobrim dijelom i on proslavio. U kakvom je stanju ta dvorana, nije ni važno.
Možda je Mirza (a i Davor) umro u pogrešno vrijeme? Vrijeme u kojem se zaboravljaju legende koje su proslavile dobrim dijelom i ovaj grad i ovu Državu. Vrijeme u kojem je puno važnije biti nečiji nego biti svačiji. A Mirza jeste bio naš. I pamtićemo ga mi koji smo imali tu sreću da gledamo njegova majstorstva, da gledamo njegove bravure i umjetnost na terenu. Nove generacije će ga pamtiti drugačije. Ili neće nikako.
On neće imati svoju ulicu u Sarajevu. Ima je u rodnoj Tuzli. Ovdje su važnije neke Azize i Osman paše. Tamo su važniji Domagoji i Francetići. Na trećoj strani Draža i Ravnogorci. Za Mirzu nema mjesta. I Davor je dobio ulicu u sarajevskom naselju u koje vjerovatno nikad nogom nije ni kročio.
Ne mogu se oteti utisku da u ovoj našoj nesretnoj Bosni moraš birati i vrijeme kada ćeš umrijeti. Jer po tom vremenu i vladarima tog vremena, možeš se ravnati i koliko će živjeti sjećanje na Tebe.
A na Mirzu je trebalo i treba da živi.
I zato Mirza izvini.
U ime svih nas Sarajlija i Bosanaca koji smo onog septembarskog dana 1984. godine u prepunoj dvorani Skenderija na Tvom oproštaju od košarke pjevali pjesme posvećene Tebi, stajali i plakali kada si odlazio…
I u ime svih nas miševa koji nismo u stanju da Ti se odužimo (makar posthumno) za sve radosti koje si nam donio…
Ti svoje Sarajevo nisi napustio nikada. A mi Tebe jesmo. I zato me je stid.
Možda će jednom doći neko sretnije vrijeme? Vrijeme u kojem ćemo pamtiti junake i ljudske veličine sa kojima smo imali sreću da živimo u istom vremenu i u ovom gradu. A ne one iz daleke (i dobrim dijelom mračne) prošlosti.
Autor/ica 👤tačno.net
