Zvonimir Nikolić: Izbori

Izdvajamo

• I šta očekivati od vlasti koja već nekoliko godina ne može da riješi problem pasa lutalica? Njih te lutalice ne dotiču. Jer oni žive u „svojim“ elitnim naseljima. Njih čuvaju. Njih voze sa upaljenim rotacijama. Oni nigdje ne čekaju. Samo čekaju naredne četiri godine vlasti.

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež
• Nerzuk Ćurak dobitnik prve nagrade “Kemal Kurspahić” za tekst” Opasni ljudi”
• Radomir Lazić: Trutovi i matice
• Tuđmanova crna zvijezda
• Spinovanje
• Snežana Čongradin:Početak kraja medenog meseca Beograda i Banjaluke

Zato narode, olovku u ruke i dobro razmislite. Ako mislite da je budućnost vaše djece i unučadi to da komunicirate sa njima putem Skype dok rastu i žive u nekoj sretnijoj državi, onda bujrum. Glasajte opet za iste. Ali onda prihvatite vlastito saučesništvo!

Piše: Zvonimir Nikolić

Uvedoše svojevremeno nakon rata zakon da borci Armije BiH mogu uvoziti automobile bez carine. Eto, kao da se zahvale borcima. I uvezli su masovno golfove dvojke, stare Renoe i Mercedese ali bilo je tu i luksuznih jahti i basnoslovno skupih automobila. Kad su namirili svoje potrebe za luksuzom i borce sa „dvojkama“ najaviše da će zakon ukinuti.

Moj auto je stradao u ratu, bratov je zamijenjen za 24 kg šećera (od kojeg smo skoro živjeli pola godine) a ostao je očav golf…onaj prvi tzv “kec“. Obzirom da nam je porodica brojala već 4 člana a peti je bio na putu, pomislio sam da je taj golf malen za nas i da bi i ja trebao iskoristiti priliku i kupiti neki auto. I tako preko prijatelja dođem do nekog čovjeka koji uvozi Fiate iz Italije, saznah da ima odličnu „Tempru“ (iskreno nisam ni znao koje je to auto osim da liči na Fiat Tipo) i zaputih se u Zagreb (kao na pola puta) da kupim auto. U međuvremenu prodao očevog golfa, nekako skupio još toliko para i put pod noge. Kao i svaki „vrsni“ poznavalac automobila, isprobao sam kasetofon, brisače, pepeljaru i kupio auto. Motor nisam ni gledao a i da jesam…bilo bi isto kada od svih dijelova na autu znam samo gdje je čep za rezervoar. I novim autom nazad za Sarajevo. Do Županje, pa preko skele do BiH. Pa papirologija na granici. A naslušao sam se već dosta priča kako na „koridoru“ imaju običaj da ukradu auto i sl. A mene je već uveliko uhvatio mrak. Ulaz na koridor sam prepoznao po benzinskoj pupmi Energopetrol na ćirilici. I po pehu, samo što sam prošao pumpu, zaustavlja me policija. Sasvim fino i kulturno su razgovarali sa mnom, pogledali papire (a bila ih je gomila sa carine) počeli ispitivati za alat i rezervne sijalice (a ja nisam znao ni gdje se gepek otvara) i ja ih zamolim da krenem i usput kao da ih počastim kafom (jer sam pazario auto). Dadoh im 20 KM da popiju neko piće a oni će: Prijatelju, ovdje ima i za kile pečenja a ne samo za pića!

E upravo takav odnos poslije rata je bio Federacije i Republike Srpske. Iako je Federacija bila 10 puta razrušenija od RS-a, njeni gradovi 10 puta srušeniji od gradova iz RS, kod nas je nekim čudom bilo para, bili smo ispred njih nekoliko godina po standardu i po primanjima. Kada sam htio nešto da uštedim, skoknuo bih do pijace u Istočnom (tada Srpskom) Sarajevu da nešto kupim na pijaci, u mesari ili u kakvoj samoposluzi. Sve je bilo skoro duplo jefinije. Jer tamo nije bilo para kao kod nas. Nisu se ni razvijali kao mi. Kod nas su se uveliko otvarale nove prodavnice, sređivale ulice, obnavljale zgrade a da ne govorim o veličini i izgledu autobuske stanice u Istočnom Sarajevu u odnosu na Sarajevo.

I to je bila šansa koju su nesposobni političari propustili. Šansa da budeš ekonomski ispred drugog entiteta. Šansa da ljudi u drugom entitetu počnu razmišljati isplati li se biti ograničen nekim nevidljivim linijama ili biti slobodan, bez granica, u cijeloj BiH. Možda ne u prvim godinama nakon rata, kada su rane bile još uvijek svježe i živo pamćenje ali siguran sam da bi evo sada…nepunih 20 godina nakon rata većina ljudi i u RS shvatila da je standard, način života, rada i perspektiva za vlastitu djecu mnogo važnija od nekakvih ideja o entitetu.

A nasjeli smo i mi a i oni. Mi na priče o maloj Švicarskoj a oni na priče o velikoj Srbiji. Niti smo mi postali Švica, niti su oni Srbija. Ali jedno jesmo, najsiromašnija država Evrope. Od onog ponosa kada se u mom gradu otvarala Olimpijada do stida kada gledam Dnevnik i tužne statistike da smo zemlja sa Evropskog dna. Za to vrijeme naši demokratski izabrani lideri žive kao faraoni. Mažu nam oči uvijek pred izbore da će naredne četiri godine početi prosperitet, da su baš oni ti ljudi koji će nas sve obogatiti, koji će nam vratiti dostojanstvo, koji će nas odvesti u bolje sutra.

I vjerovatno će ovaj narod i šesti put nasjesti na isto.

Taj isti narod koji je imao hrabrosti uzeti pušku i ratovati za budućnost svoje djece, sada nema hrabrosti da uzme olovku u ruke i na demokratskim Izborima skine konačno sa vlasti one koje uporno pljuju sve ove godine i one koji su od njih napravili siromahe, bez posla, bez zdravstvenbog osiguranja, bez staža, bez budućnosti. Na zadnja tri Izbora izlaznost je prosječno oko 50%. Zar je moguće da ovaj narod uporno dozvoljava da oni koji su osvojili 30-50% vlasti od 50% izlaznosti upravlja njihovim životima tolike godine?

Nisam siguran i ne mogu se zakleti da će novi ljudi donijeti neke pozitivne promjene istog trena. Ali sam siguran da će puno drugačije razmišljati nego ovi sada.

Jer će znati da su zamjenjivi!

Jer će znati da će poslije njih doći neko ko će pregledati sve papire, sva dokumenta, sve račune, jer neće željeti breme lopovluka onih prije njega. Da smo to uradili prije 12 godina, možda bi do sada imali normalnu vlast? Bilo bi tužno da čekamo još 12 da se nešto tako dogodi.

I da se vratim na početak priče, to što smo sada ekonomski izjednačeni sa RS nije sposobnost njihovih političara nego isključiva nesposobnost naših! Zajednički su nas izjednačili. Ali po siromaštvu.

I šta očekivati od vlasti koja već nekoliko godina ne može da riješi problem pasa lutalica? Njih te lutalice ne dotiču. Jer oni žive u „svojim“ elitnim naseljima. Njih čuvaju. Njih voze sa upaljenim rotacijama. Oni nigdje ne čekaju.

Samo čekaju naredne četiri godine vlasti.

Zato narode, olovku u ruke i dobro razmislite. Ako mislite da je budućnost vaše djece i unučadi to da komunicirate sa njima putem Skype dok rastu i žive u nekoj sretnijoj državi, onda bujrum.

Glasajte opet za iste. Ali onda prihvatite vlastito saučesništvo!