ENG
Žrtve mogu da zaborave samo ako dželati pristanu da se sjećaju
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Zločin iz Kapavice s početka i onaj iz Glušaca s kraja, kako smo rekli, ne (samo) totalitarne i autoritarne, nego dominantno idiotske i bezbožne ustaške strahovlade ne mogu se ni shvatiti ni opravdati. Ako je među hercegovačkim odnosno dalmatinskim osloboditeljima Dubrovnika (niti mjesac dana nakon glušačke katastrofe!) bio makar i samo jedan Ljubinjac ili Gluščanin, onda se zločin na Daksi može razumjeti, pa i pravdati. Posebice u kontekstu onoga (po)ratnog vremena u kojemu je savezničkim pobjedničkim snagama odnosno nacijama bilo dozvoljeno praktično sve na uštrb nacifašističkih (hrvatski: kleroustaških) gubitničkih snaga odnosno nacija, u rasponu od drezdeniranja njemačkih, do atomskog bombardiranja japanskih gradova.
Povezani članci
I pazite sad, Predsjednice Republike i Predsjedniče Sabora, Biskupe šibenski i Katedralni župniče dubrovački, Ministre branitelja i Predsjedniče Matice, Predsjedniče hrvatskih domobrana kako šibensko- kninskih, tako i dubrovačko-neretvanskih, poruku koja slijedi: „Žrtve mogu da zaborave samo ako dželati (hrvatski: kleroustaše; novohrvatski: hadezenjare, pojasnio prevoditelj D.K.) pristanu da se sjećaju.“
Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, kako nas brifira (hrvatska) Wikipedia, obilježava se 23.kolovoza kao spomendan u Republici Hrvatskoj i europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u dvadesetom stoljeću. Pa se pod natuknicom „Hrvatska“ kaže:
„Obilježavanjem Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.
Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945-1990 (NN 76/2006), u kojoj je navedeno da su totalitarni komunistički režimi, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.
Europski je parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji. Hrvatska se tako pridružila Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj obilježavanjem 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dok osamnaest drugih članica obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.“
Kako je Hrvatski sabor svojom deklaracijom donesenom još 2006-te, pune tri godine prije navedene preporuke Europskog parlamenta, precizno identificirao, izolirao i definirao jedan jedincati totalitarni režim u cijelom hrvatskom dvadesetom stoljeću dostojan njegove deklarativne osude, nije bilo dileme da će primjenjujući preporuku Europskog parlamenta izabrati baš kao i braća s kojom nas veže zajedničko Jadransko, a sutra, kad KGK realizira svoju „antiregionsku“ inicijativu, i Baltičko more. S jedne strane, normalno je da npr. Nijemci komemoriraju holokaust kad su odgovorni za smrt 6 milijuna Židova, dočim ih je u kleroustaškoj NDH zaglavilo niti 30.000, što je zanemarivih 0,5% u odnosu na nacističku Njemačku. S druge strane, kad se već spominje taj Pavelić-Stepinčev režim 1941-45, ni njegovo obilježavanje ne dolazi u obzir, budući da on iskače iz obuhvata režima čije žrtve Europa komemorira 23.kolovoza, jer osim što je bezbeli bio totalitaran, on je predominantno bio totalno idiotski, posebice s aspekta hrvatskih (nacionalnih) interesa.
Stoga ne čudi da se i ovoga 23. kolovoza taj dan obilježavao isključivo kao dan sjećanja na žrtve najokrutnijeg i najkrvoločnijeg totalitarnog odnosno autoritarnog režima u (hrvatskoj) povijesti – Titovog jugoslavenskog komunističkog kroatocidnog zuluma koji je nesmanjenom žestinom žario i palio još od puno prije 1945-te, pa do puno iza 1990-te, a (ne)izravno je odgovoran, ako ne za sve, onda za većinu negativnoga što nas i dandanas tišti. Kad smo tako Europski dan sjećanja na žrtve SVIH totalitarnih i autoritarnih režima na hrvatski jezik i za hrvatsku uporabu preveli kao Hrvatski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, ne čudi da će HDZ-ovci ovaj spomendan sve bučnije prisvajati kao svoju protutežu sve tišem (esdepeovskom) otaljavanju Dana antifašističke borbe (22. lipnja), odnosno sve opasnijem življenju dr. Pupovca i suradnika prilikom obilježavanja Dana ustanka naroda Like u Srbu (27. srpnja).
Tako su ove godine zagrebački HDZ-ovci odali počast Stjepanu Đurekoviću i Brunu Bušiću, kao tipičnim predstavnicima hrvatske emigrantske intelektualne elite mučki ubijane od zloglasne jugoslavenske tajne policije UDBE. Spomenuli su se i svih ostalih žrtava komunističkih, fašističkih, nacističkih i drugih totalitarnih režima, ali su, hebiga, obišli još samo spomen-obilježje 134 žrtve hrvatskog naroda iz 1945. od strane komunističkog režimu u Lonjšćinskoj šumi (Gračani), te spomen-obilježje ekshumiranih iz masovne grobnice stradalih također 1945. u Gornjoj Kustošiji. Istim povodom, ali odvojeno od zH
HDZ-ovaca, na Dotršćini i Gračanima (i nigdje drugdje) bili su i predsjednik Sabora Josip Leko (SDP), ministar branitelja Predrag Matić (SDP) i izaslanik Predsjednice KGK Ivan Zvonimir Čičak (MH – Matica Hrvatska), demonstrirajući tako, ponovo i opet, da između HDZ-a i SDP-a, Predsjednice Republike i Predsjednika Matice nema bitnije ideološke razlike.
No nije Predsjednica izaslala samo I.Z.Čička, već je na Goli otok degažirala svoga novopečenog osobnog savjetnika stanovitog Vladimira Šeksa, koji je tamo istaknuo da je jugoslavenski diktator J.B.Tito osobno davao upute za postupanje na najbrutalniji način prema logorašima.
U Vodicama je otkriven prvi spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma u Hrvatskoj, koji su zajednički podigli Grad Vodice i udruga Hrvatski domobran Šibensko-kninske županije. Spomenik je otkrio notorni predsjednik tzv. Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, a neophodnu klero-komponentu hepeningu dosolio je predvodeći misno slavlje još notorniji biskup šibenski Ante Ivas. Predsjednik tamošnje udruge Hrvatski domobran Nikola Španja spomenuo je 153 žrtve koliko ih je „prema sadašnji saznanjima“ stradalo na vodičkom području, te da će spomenik biti „trajno sjećanje na žrtve Golubinke, Hudine jame…“.
Središnje obilježavanje Europskog dana sjećanja… za Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvansku županiju najviši dužnosnici gradskog (M.Franković) i županijskog (N.Dobroslavić) HDZ-a upriličili su na Daksi, otočiću na kojemu je, po na primjer meni, oslobodilačka i osvetnička, a po na primjer njima okupatorska i barbarska, partizanska vojska u listopadu 1944. bez ikakva suđenja strijeljala, po najnovijim istraživanjima 53 „ugledna“ Dubrovčana, većinom svjetovna odnosno vjerska dužnosnika u Dubrovniku, dotadašnjem sjedištu endehazijske Velike župe Dubrava. Relativno pouzdano se znaju imena 36 žrtava s Dakse, dočim je DNK analizom definitivno utvrđen identitet 18 žrtava. Taj nepotpuni popis žrtava s Dakse lako je dostupan na Internetu. Ne navodim ga iz razloga pijeteta prema njihovim živućim potomcima, rođacima…
Ustaška Velika župa Dubrava obuhvaćala je i pretežni dio istočne Hercegovine, u kojoj se nalazi(o) i kotar Ljubinje. Bilo je toga tamo već i prije, ali uzmimo da su, kako smo gore konstatirali, ne (samo) totalitarne i ne (samo) autoritarne, već iznad svega idiotske ustaške postrojbe baš tu u Ljubinju, odnosno selima zabitim po brdima iznad Ljubinja otpočele s masovnim likvidacijama genocidnih razmjera nad tamošnjim srpskopravoslavnim življem. Tako su već 8. lipnja (srpski: juna) 1941, dakle nepuna dva mjeseca od proglašenja NDH, u Kapavici Gornjoj, što u tamošnju jamu, što, „kad je jama napunjena“ na obližnjem gumnu, dakako bez ikakva suđenja, pobacali odnosno postrijeljali 114 muškarca u dobi od 20 do 60 godina. Da bih pokušao ukazati na (ne)stvarnost razmjera toga zločina, a, ovdje bez moralnih skrupula, jer se radi o apsolutno nevinim nesretnicima, prisilit ću se ispisati njihova imena prema mjestima prebivanja i, za vježbu odnosno svojevrsnu pokoru, poredati ih po, gotovo zaboravljenom, azbučnom redu:
Iz sela Vlahovića ubijeno je 28 muškaraca: Bogdanović Miho, Domazet Ilija i Uroš, Kašiković Milan, 3 Kneževića (Kojo, Stevo, Tripo), 4 Ljubenka (Vidoje, Gojko, Danilo, Mitar), Maltez Jovo, Pavić Gavrilo i Milan, 4 Perišića (Veljko, Mihajlo Mladen, Risto), Pivac Vlado i Danilo, Piljević Vaso i Gojko, Sikimić Bogdan, Hereta Danilo i Rade, Cerovina Aleksa i Jovo, Čolić Boško.
Iz Rankovaca 23 čovjeka: Bukvić Boško, 13 osoba s prezimenom Krulj (D.Vlado, S.Vlado, Danilo, Dušan, Đorđo, B.Ilija, P.Ilija, Maksim, Manojlo, Mihajlo, Petko, Slavko, Spasoje), 5 Janjića (Danilo, Ćetko, Miloš, Risto, Svetko), 4 Milojevića (Đoko, Milorad, Mitar, Risto).
Iz sela Pocrnja 13 ljudi: 6 Krulja (Vlado, Gojko, Dojčilo, Maksim, Mirko, Pavle), 6 Miloševića (Branko, Lazar, Miloš, Rade, Svetko, Šćepan), Manastirić Stavro.
Iz Kapavice 17 ljudi: Brkljača Mitar, 3 Gordića (Maksim, Marko, Milan), 4 Đurića (Danilo, Đuro, Ilija, Milan), 4 Klimente (Vukan, Krsto, Ljuban, Risto), Pecelj Milosav i Stevan, Ćorović Jovo i Milan, Škorić Danilo.
Iz sela Uboska 33 čovjeka: 4 Banđura (Branko, Gojko, Lazar, Milutin), 6 Bukvića (Vaso, Vlado, Gojko, Ilija, Novo, Rade), Dogo Veljko i Đorđo, Dutina Risto, 3 Žarkovića (Kojo, Jovan i Mitar), 8 Janjića (Branko, Krsto, Maksim, Miho, Nikola, Novica, Radoslav, Sava), 5 Mičeta (Anđelko, Vlado, Đorđo, Milan, Spasoje), Milošević Risto, 3 Ćuka (Vojko, Nikola, Radoslav).
Bilo je toga još do kraja rata, ali uzmimo da je ustaško orgijanje na području ove Velike župe (i današnje Županije) završilo u zažapskom selu Glušci 23. rujna (dubrovački: setembra) 1944. deportacijom u jasenovačku smrt 90-oro Srpkinja i njihove djece. Evo njihovih imena kako se navode na spomen ploči u dvorištu glušačke pravoslavne crkve. Pismo je ćirilično, pa kako je cijela Hrvatska (Hrvatska = Vukovar) već četvrt (dubrovački: kvarat) stoljeća zemlja posebnog pijeteta (srpski: animoziteta) prema ćirilici, nema opasnosti da bi mlađe generacije iz okolnih zažapskih odnosno (dubrovačko)neretvanskih sela i gradova dobile poticaj za „promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava“. Pa će im dundo Darko „simultano“ prevesti sa srpskopravoslavne ćirilice na hrvatokatoličku latinicu što su to oni koje veliča udruga Hrvatski domobran, kako ona u Vodicama, tako i ova u Dubrovniku (predstavljena u osobi g. Željka Kulišića, ovogodišnjeg laureata nagrade za izniman doprinos promicanju ugleda Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i inozemstvu), u suradnji sa svojim njemačkim prijateljima učinili:
„Iz ovog sela 23. septembra 1944. odvedoše 90 srpskih duša i zvjerski umoriše u ustaškom logoru Jasenovac:
Arnaut Stana ž.Laze r.1877.
Arnaut Mara ž.Luke r.1902 i sin Jovo r.1937.
Arnaut Milica ž.Stanka r.1919. i djeca: Simo r.1939. i Mirjana r.1941.
Arnaut Mara ž.Ilije r.1894,
Arnaut Milica ž.Luke, r.1898 i djeca: Anka r.1933, Dana r.1936, Pavo r.1939,
Barzut Jelena ž.Jove r.1916 i kći Vasilija r.1939,
Bojbaša Mara ž.Nike r.1870,
Bojbaša Joka ž.Koje r. 1870,
Bojbaša Anđa ž.Jove r.1891,
Bojbaša Anica ž.Špire r.1872,
Bojbaša Joka kći Mije r.1883,
Bojbaša Mara ž.Sime r.1891.i kći Milica r.1925,
Bojbaša Bosa ž.Mije r.1919 i djeca: Milorad r.1941 i Danica r.1943,
Bojbaša Neđa kći Nike r.1943,
Bojbaša Danica ž.Krste r.1895,
Bojbaša Milica ž.Andrije r.1899 i kći Nada r.1942,
Bojbaša Danica ž.Mije r.1909 i djeca: Mirjana r. 1939. i Radovan r.1941,
Bojbaša Mileva ž.Jove r.1912 i djeca: Jovanka r.1938, Anđelka r.1940, Neđeljka r.1943,
Bojbaša Stana ž.Jove r.1920 i djeca: Milovan r. 1938 i Milenka r.1939,
Bijbaša Jovanka kći Nikole r.1928,
Bojbaša Milena kći Nikole r.1939,
Brstina Sava ž.Luke r.1880,
Brstina Vida ž.Trifka r.1885,
Brstina Đurđa ž.Lazara r.1905. i djeca: Koviljka r.1939. i Mitar r.1943,
Brstina Dosta ž.Šćepe r.1914 i kći Danica r.1939,
Vuković Milica ž.Jove r.1874,
Vuković Anica ž.Špire r.1890,
Vuković Cvija ž.Ilije r.1893,
Vuković Milica ž.Krste r.1902 i djeca: Mara r.1930, Mila r.1933, Stana r.1936, Krstinja r.1940,
Vuković Milica ž.Jove r.1904 i djeca: Mara r.1934 i Stana 1936,
Vuković Ana ž.Jove r.1905 i djeca: Mirjana r.1937, Jovo r.1941, Nada r.1944,
Vuković Draginja ž.Mije r.1914. i djeca: Nikola r.1942 i Milan r.1944,
Vuković Anđa ž.Marka r.1921 i djeca: Radoslav r.1942. i Radoslava r.1944,
Gutić Sava ž.Dušana r.1891,
Đurasović Božica ž.Mije r.1874,
Likić Nasta ž.Mije r.1893,
Paronos Staka ž.Jove r.1880 i kći Ljubica r.1916,
Popovac Milka ž.Marka r.1885 i kći Anđelka r. 1921,
Pucar Kata ž.Spase r.1892,
Pucar Mara ž.Pere r.1909,
Pucar Mara ž.Nikole r.1903 i djeca: Nevenka 1937. i Nikola 1939,
Pucar Mara ž.Alekse r.1904 i djeca: Mila r.1930, Jovo r.1936, Jovanka r.1938, Niko r.1940, Radojka r.1942,
Ćuk Danica ž.Milana r. 1914.i djeca: Desanka r.1939, Mirjana r.1942, Nada r.1942,
Cerovina Letrona ž.Boška r.1883.“
I pazite sad, Predsjednice Republike i Predsjedniče Sabora, Biskupe šibenski i Katedralni župniče dubrovački, Ministre branitelja i Predsjedniče Matice, Predsjedniče hrvatskih domobrana kako šibensko- kninskih, tako i dubrovačko-neretvanskih, poruku koja slijedi:
„Žrtve mogu da zaborave samo ako dželati (hrvatski: kleroustaše; novohrvatski: hadezenjare, pojasnio prevoditelj D.K.) pristanu da se sjećaju.“
Zločin iz Kapavice s početka i onaj iz Glušaca s kraja, kako smo rekli, ne (samo) totalitarne i autoritarne, nego dominantno idiotske i bezbožne ustaške strahovlade ne mogu se ni shvatiti ni opravdati. Ako je među hercegovačkim odnosno dalmatinskim osloboditeljima Dubrovnika (niti mjesac dana nakon glušačke katastrofe!) bio makar i samo jedan Ljubinjac ili Gluščanin, onda se zločin na Daksi može razumjeti, pa i pravdati. Posebice u kontekstu onoga (po)ratnog vremena u kojemu je savezničkim pobjedničkim snagama odnosno nacijama bilo dozvoljeno praktično sve na uštrb nacifašističkih (hrvatski: kleroustaških) gubitničkih snaga odnosno nacija, u rasponu od drezdeniranja njemačkih, do atomskog bombardiranja japanskih gradova.
Autor/ica 👤tačno.net
